U posljednje vrijeme zanima me problem nekropolitike. Prema talijanskoj filozofkinji Donatelli di Cesare, nekropolitika je politika iziskivanja smrti kao političkog rješenja. Politika je došla u fazu neosjetljivosti na smrt ili, još radikalnije, priželjkivanja da se na političkom obzoru ugleda leš neprijatelja. Naravno da politike smrti razvijaju neosjetljivost i prema tijelima poginulih sunarodnjaka. Smrt ili, još preciznije, mrtvo raskomadano tijelo predstavlja, kada se radi o tijelu koje je nosilo uniformu naše vojske, neupitnu vrijednost koja se neprestano i višestruko komemorira, dok se leš neprijatelja priželjkuje i obezvrijeđuje.
Heroji u svim nekropolitičkim sustavima nose uniformu natopljenu krvlju mrtvih neprijatelja, pritom nije nužno da ti neprijatelji nose neku drugu uniformu, sasvim je dovoljno da pripadaju nekoj drugoj nacionalnoj ili religijskoj identitetskoj praksi. Heroji, dakle, ubijaju, oni proizvode leševe, oni komadaju tijela, a hoće li ta tijela biti tijela vojnika, civila ili djece, za njih i njihovu nekrofilnu zajednicu manje je bitno. Bitno je poraziti neprijatelja, a taj poraz je najvidljiviji u raskomadanom, zgnječenom, rasutom, mrtvom ljudskom tijelu. Ono što moralnog čovjeka traumatizira, to ushićuje nekropolitiku.
Hrvatska je prepuna nekropolitičara, oni se međusobno natječu čiji je više Domovinski rat, kome više pripada sjećanja na mrtva, uništena, zgnječena, raskomadana tijela vojnika. Njihov neurotični pohod na groblja lišen je svakog dostojanstva, tu se ne odaje počast žrtvama, ne šalje se poruka o uzaludnosti svakog rata, nego se rat, i to baš rat!, promovira kao nekakva vrijednost, a nošenje vojnih uniformi kao ničim usporedivi čin hrabrosti, domoljublja i ponosa.
Nekropolitičari od budućih generacija traže da prihvaćanjem rata kao vrijednosti ujedno prihvate prvi postulat nekropolitike – domovina građane pretvara u meso, a kada će to meso u nekom ratu ili sukobu biti raskomadano, odlučit će nekropolitičari. Političari proizvedu sukob, jedva punoljetnoj djeci obuku uniformu, pošalju ih u smrt, njihovu rodbinu uvjere da su time zadužili sve buduće generacije i ostvarili snove svih prethodnih generacija te, kao vrhunac travestije, politički motivirano uništenje nečijeg ljudskog života vojnim putem, proglase domoljubnim činom. Političari se, za to vrijeme, naravno, obogate. Baš kao što mesari zarađuju na prodaji životinjskog mesa, tako i nekropolitičari zarađuju na prodaji ljudskog mesa.
Od hrvatskih građana ne očekujem gotovo ništa, pogotovo ne očekujem da shvate pogubnost i dehumaniziranost nekropolitike, a potom, još manje, očekujem da se tim politikama učinkovito suprotstave. Većini hrvatskih građana odgovaraju nekropolitike HDZ-a (u HDZ je uključena i kompletna desnica, ona je, uostalom, izvanbračno dijete ove stranke koje uporno dokazuje da je vrijedno roditeljskog priznanja) ili pasivne politike ljevice koja pristaje biti opozicija HDZ-u, ne i opozicija HDZ-ovim nekropolitikama.
Nekropolitika je izdaja pozitivnih vrijednosti, ona domovinu pretvara ili u ratno komadanje ljudskog mesa u uniformama ili u mirnodopsku mesnicu u kojoj su izložena sva politička tijela u posjedu nekropolitike. U HDZ-ovoj nekrofilnoj mesnici, ako je vjerovati anketama, a nema razloga ne vjerovati im, sada se nalazi oko 30% biračkog tijela, a biračko tijelo je upravo to – tijelo ili meso.
Sretan vam Dan državnosti!
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
