U šibenskom klubu Azimut otvorena je izložba znakovitog naziva – “Ljubav”- radnika, umjetnika i obrtnika Jelenka Ujdura, čije je umjetničko ime Koraljko Greben. Njegovi eksponati puni su humora, simbolike i snažnih poruka. Dalmacija mu je inspiracija, ali to mu nije granica. Koraljko Greben nema neku konstantu. Možda mu je samo konstanta potraga za novim materijalima koje je netko odbacio, no kad stignu u ruke Koraljka Grebena pretvaraju se u umjetnost. Razgovarali smo o njegovom radu, ali i o ovisnosti, ne umjetničkoj, već o heroinskoj.
Foto: Margita Maričić
– Otvorena je vaša izložba „Ljubav“, što vas inspirira i od kojih materijala radite svoje umjetničke radove?
U jednom mediju je napisano kako se koristim otpadom. No, nije to otpad, to su odbačene stvari, koje ne vidim kao otpad. Komadi starog drveta, alati, ruzinave stvari, čak neke stvari koje mi izgledaju nove izlažem vremenskim uvjetima, udrem ih čekićem, izbrusim, kako bih dobio stari štih. Ljubav je inspiracija kao što sam naglasio na otvaranju izložbe. Zadnje dvije godine su mi bile jako intenzivne, emotivno, fizički i financijski, svašta se događalo u jako malo vremena tako da pola godine nisam ništa stvarao od silnih obaveza i problema.
– Doživjeli ste kreativnu stanku?
Da, nisam stvarao kad sam imao stotinu stvari koje su me opterećivale, ne mogu imati satnicu, treba mi konstanta od tjedan, deset dana da se nešto izrodi kako treba. Kad su se problemi utišali, krenuo sam stvarati bez velikih planiranja i razmišljanja.
Unuka mi je inspiracija, nakon stvaralačke krize i problema, Branka je u meni probudila iskru, o čemu svjedoče radovi „Brankin bajk“, „Branka padobranka“, „Brankinog mamuna bajk“…
Ciklus ljubavi „Eskulkvizna ljubavna priča“ prikaz je para koji je okrenut jedan drugom leđima i dominiraju zubi. U eksponatu se ogleda moja poslovna i privatna kriza.
– Imali ste turbulentno razdoblje što nije ništa neobično, no na kraju se, kao što kažete, sve nekako posložilo i nastavili ste sa kreativnim procesom.
Problemi se pomalo rješavaju, ispalo je sve dobro, otvorena je izložba iz ciklusa „Ljubav“ koja broji trideset jedan umjetnički rad što me nije trenutno zaustavilo, jer već stvaram nove radove i imam već pet započetih radova, pregovaram o budućem, većem projektu…
– Vaš kreativni proces ponovo je pokrenut i ne prekidate ga, a ono što osjećate u momentu služi vam kao stvaralački pokretač.
Kronološki točno znam u kojoj je fazi, lani ili preklani, nastao neki moj rad i pod kojim utjecajem, što mi je interesantno s vremenskim odmakom.
– Od koje vrste drva su izrađeni dijelovi eksponata? Fino su obrađeni.
Koristim maslinu, smriku, dok je kip „Kit“ od mahagonija.
– Kit je već prodan.
Zadovoljan sam s tim radom.
– Što „Kit“ simbolizira?
Dok sam ga radio znao sam za svima poznate informacije o onečišćenju mora i oceana plastikom. Prvog kita, nešto manjih dimenzija, napravio sam i izložio na prošlogodišnjoj ljetnoj izložbi u Azimutu i odmah je prodan, kao i kit s ove izložbe „Ljubav“.
– Kitovi su hit, a vaši radovi, eksponati sadrže jaku simboliku, pa tako primjerice kit ima u sebi ugrađenu plastiku. Možda će jednog dana „Kit“ krasiti i neku šibensku javnu površinu s obzirom da se spremate raditi zahtjevnije projekte.
Zanimljiva je upravo ekološka pozadina jer radio sam pod dojmom da su ribe pune plastike. Zaista sam se potrudio oko kita i nakon što sam ga već zgotovio potražio sam neku zanimljivost o kitovima pa sam naišao na informaciju kako je u to vrijeme, na Sardiniji, pronađena majka kita koja je u sebi nosila bebu kita i koja je u sebi nosila i oko dvadesetak do pedesetak kilograma plastike, tako da sam tu priču objavio u sklopu rada što je izazvalo brojne komentare. Idem u smjeru koji nisam planirao i u kojem se stalno spominje ekologija, reciklaža, pa čak i koraljni greben koji je ugrožen.
Sada pregovaram o kitu malo većih dimenzija, primjerice bio bi dimenzije automobila i bio bi izložen u vanjskom prostoru, što mi je zaista izazov.
Foto: Margita Maričić
– Osim radova iz ciklusa „Zanemarene životinje“ tematski ste vezani uz Dalmaciju, zatim inspirirani ste opusom Vaska Lipovca, pa ste tragom toga izradili skulpture skejtera. No, kako se čini, možete izazivati i kontroverze, pa eksponat od drva i lima koji se zove „Pička“ sasvim je oprečan drugim izloženim eksponatima. Kako publika reagira na takve eksponate?
Mogao sam ja napisati vagina ili ženski spolni organ, bilo je načina za izbjeći taj naziv, no namjerno sam to napravio. Ispada ponekad da se ljudi zgražaju, pa nastaje neugodnjak. Nisam za to da ljudi hodaju iz nekog hira po gradu goli, no isto tako sam svjestan da ženski spolni organ ne bi trebao biti tabu.
Prvi izlazak s radovima koji su sadržavali seksualne konotacije i blagu erotiku odnosio se na kip „Pet bliještećih vagina“. Također, namjerno sam radio „4 sestre“, iako je trebalo biti „8 sestara“ koje su iste, ali ipak drugačije. Imam potrebu da provociran i pomičem granice.
– Na otvorenju izložbe prvo sam zapazila kip „Dugonogog galeba Olivera“ izrađenog od siporexa, gipsa, drva, štipalice za kosu i kista, čujem da je već rezerviran.
Oliver je hommage pokojnom Oliveru Dragojeviću i pjesmi Moj galebe. „Dugonogom galebu Oliveru“ su izražene duge noge tako da uvijek postoji pomak od stvarnosti. Ne znam raditi realizam, moji radovi su pomaknuti. Jedan posjetitelj izložbe rekao je da misli kako su moji radovi melankolično – smiješni, kao nekakve karikature životinja, i taj promatrač eksponata je na najboljem tragu, sviđa mi se ta definicija. Ciklus zanemarenih životinja prate crne boje, jedino su bijele boje kipovi „Dugonogi galeb Oliver“ i „Bipolarna mama“ koja je također bila lani izložena na zajedničkoj izložbi sa „Lulas – artom“ u Azimutu i koja je prodana.
– „Bipolarna mama“ je kip polarnog medvjeda, zapamtila sam je s prošlogodišnje izložbe. „Jarac Grgur“, „Sob Dubravko“, „Ljama Izabela“, „Porno trener“, „Skejter Jelenko“ samo su neka od originalnih imena izloženih eksponata koje ste izradili od različitih materijala i koji sadrže snažnu simboliku i poruku. Kako biste nazvali sebe i svoj rad, je li to kreativno izražavanje ili umjetnost, s obzirom da niste akademski umjetnik.
Stvaram od malih nogu bez prvotne namjere i mašte da svoje radove izlažem i prodajem. Jednostavno sam imao oduvijek stvaralačku potrebu.
Hmm, umjetnik!?
Naprosto sam samouk, učio sam metodama pokušaja i pogrešaka. Drugi bi trebali procijeniti što sam zapravo ja. Eto, ne mogu reći da sam majstor, no mogu reći da sam radnik.
– Radnik, umjetnik, obrtnik, može li se tako reći?
Može se i tako reći, jer sve eksponate sastavljam pa sam i sastavljač odbačenog.
– I na kraju se dogodi umjetnost.
Da, i na kraju ispada da sam umjetnik pa je umjetnost rezultat moga stvaranja što se dogodilo usput i što nije bilo presudno niti primarno.
– Vaše izložbe su hvaljene, a eksponati se vrlo brzo rezerviraju i prodaju. Pohvala je bitna jer daje dodatni podstrek.
Ja pojma nemam, Megi je pisala cijene, ja sam govorio jednu cifru, ona je pisala i dodavala drugo.
– Trebali biste imati menadžera.
Možda bi netko promociju bolje radio od mene, no ja volim sve sam raditi što zahtijeva više angažmana od samoga stvaranja eksponata, no sam proces stvaranja i euforija kada nalazim dijelove koji su danas jedno, no kada prespavam, sutra već nađem nešto drugo je ono što me gura, i na kraju dolazi moment kada izađem pred vas, publiku i opet imam tremu. Proces stvaranja i na kraju sama izložba kojom nekome uljepšaš prostor i vrijeme čini jednu zaokruženu priču.
– Čini se kako u samome procesu stvaranja nikad ne znate kako će u stvari neki rad na kraju ispasti i nema krajnjeg cilja. Je li vam to izazov?
Pričajmo primjerice o kitu, o dimenzijama, o radnom procesu koji zahtijeva znanje o drvu kao materijalu, rukovanje motornom pilom, treba znati i variti i bušiti… uza sve to na kraju trebam biti zadovoljan.
Za kraj, jedan je medij jučer objavio naslov u kojem se spominje vaša prošlost i ovisnost o heroinu. Želite li govoriti o tome, jer čini se da vam naslov nije „sjeo“.
– Dobar dio ljudi zna za tu lošu fazu koja je iza mene. Ne znam kako mi se to uopće dogodilo, neću reći propust, već ta kriva odluka koja je poremetila ne samo mene već i moje bližnje, cijelu obitelj. Borba uspona i padova trajala je desetak godina. S druge strane, danas sam rekao i novinaru kako ne žalim za tim periodom, žao mi je samo zbog moje obitelji. Smatram da je ovisnost koja je s jedne strane ružno iskustvo koje me je s druge strane obogatilo sa životnim iskustvom koje, srećom, ne doživi svatko. Na kraju, danas ja jesam ovo što jesam, i što radim, upravo zbog tog proživljenog iskustva. Ja volim što jesam danas i što radim, zadovoljan sam.
– Cijenite li više svoje vrijeme nakon što je jedan period vašega života utrošen na recimo neke druge osjećaje, na borbu sa ovisnošću?
Izgubljeno je to neko vrijeme u kojem su odrastala djeca, izgubljeno je i mnogo novca…
– Možemo se i malo našaliti, mogli ste završiti dva fakulteta.
Sigurno da jesam, deset godina je trajala borba, donio sam krivu odluku i nisam bio svjestan posljedica, na kraju, uz dužno poštovanje obitelji, opet sam sam to sve morao iznijeti sam sa sobom i upravo to liječenje u komuni i ulaženje malo dublje u samog sebe na kraju je izrodilo Grebena i sve ovo što se danas događa. Pitanje je bi li se sve ovo danas dogodilo i bih li ja imao pogon stvaranja da nije bilo te loše faze. Možda bi stvarao, ali ne na ovaj način.
– Imate li potrebu nadoknaditi izgubljeno vrijeme i biti još bolji i jači?
Imam, jer ovo što se događa sada trebalo se u stvari događati prije deset – dvanaest godina. Stvarao sam i prije ovisnosti i sigurno je da nisam otišao u krivom smjeru da bi se sve ovo što se događa sada svejedno dogodilo, ali na neki drugačiji način. Ali što je tu je.
– S obzirom da ste iz svega izašli kao pobjednik ne možete govoriti o potpunom grijehu i propustu, jer sada upravo se nalazimo na vašoj izloži „Ljubav“ koja je velikim djelom prodana.
Hvala!
Izložbu “Ljubav” možete posjetiti u klubu Azimut do 15. svibnja 2023. godine.
-
- Foto: Margita Maričić
