Prošli tjedan dvije su vijesti ogolile dušu ove nesretne, umišljajem stvorene, a sadizmom pokorene države. Smrt Dubravke Ugrešić, spisateljice koja je znala da iz nacionalističkog divljanja devedesetih godina ne može nastati država, nego logor neslobode, suočila nas je s našom izdajom. Tu izdaju su počinili građani predvođeni poslušnim, tzv. domovinskim, potpuno desubjektiviziranim i deautoriziranim intelektualcima koji se s umom nisu susreli. Intelektualci ne slijede refleks posluha, oni ustaju, u svim vremenima i svim sustavima, protiv vladajućih političkih bijednika. Suvremenu hrvatsku državu, kako nazivamo ovaj politički entitet u kojem živimo, početkom devedesetih godina prošloga stoljeća okupirali su politički bijednici, dok su je oružjem napali neki drugi bijednici, tako da možemo reći kako je ova poludržava napadnuta iznutra i izvana.
Bijednici su se okomili na nju, jedni su poraženi, drugi nisu, oni neprestano napadaju i iživljavaju se nad ovom poludržavom i njezinim nedostojanstvenim građanima. Istinski intelektualci su ovo vidjeli, vide to i danas. Desubjektivizirani, tzv. domovinski intelektualci to nisu vidjeli, to ne vide i nikada neće vidjeti.
Intelektualna žgadija
Iza ove intelektualne žgadije, odmah slijede na prodaju i na samoponiženje uvijek spremni servilni novinari, koje nazivam oruđem koje piše. Ovo oruđe brani sve režime, pa tako i ovaj sadistički, nacionalistički režim koji je, metodom udruživanja kriminalnih bandi, devedesetih godina prošlog stoljeća zaposjeo ovu državu, a slobodne, istinski domoljubne intelektualke, proglasio „vješticama”, „osobama koje konspiriraju protiv Hrvatske”, „lobisticama promukloga glasa”, „feministicama koje siluju Hrvatsku”, „antihrvatskim feministicama”. Jedna od tih „vještica” bila je Dubravka Ugrešić, preostale četiri su: Jelena Lovrić, Rada Iveković, Slavenka Drakulić i Vesna Kesić. Ovih pet imena treba zapamtiti, to su imena koja nose, predstavljaju, brane, hrane ideju, misle i stvaraju dostojanstvenu hrvatsku državu – onu koja nikada nije nastala, a trebala je. Ta država ne nastaje zalaganjem bijednika, ona ne počiva na sadizmu, ne traži posluh, ne promovira kriminal kao domoljublje i građane ne pretvara u nedostojanstvene hulje.
Dubravka Ugrešić je pisala o kulturi laži i o lažnom sjećanju. To je, najkraće rečeno, sjećanje političkih bijednika i hulja s kojima živimo ili, još gore, kojima živote podlažemo. Te hulje se danas prikazuju mrziteljima komunizma, jugoslavenstva i Tita, iako su u Titu, kao primjerice Tuđman, onda vidjeli boga i do besvijesti ponavljali mantru kako je riječ o „najvećem i najboljem sinu naroda i narodnosti Jugoslavije”. Većina naših nepovijesnih ili od laži sazdanih sugrađana, koji danas preziru Tita i Jugoslaviju zato što Tita i Jugoslavije nema, da ih ima, bezbrižno bi prakticirali jugoslavensko domoljublje i titoističku idolatriju, nisu ništa drugo nego, riječima Dubravke Ugrešić, „najveće kukavice komunističkog svijeta”. Oni su, zapravo, najveće i najlajavije kukavice svakog svijeta, jer je svaki svijet njihov svijet i u svakom svijetu se bore protiv neprijatelja toga svijeta.
Što sve kukavice mogu učiniti, na vlastitoj je koži osjetila i Dubravka Ugrešić. Nacionalizam i fašizam pripadaju kukavicama i huljama kao oružje za proganjanje i obračunavanje s ljudima. Ova poludržava se prije trideset godina okomila na Dubravku Ugrešić zato što je govorila o čovjeku kao biću koje se ne iživljava nad drugim čovjekom, govorila je o državi koja ne postoji zato da bi nas držala u stanju napetosti, odnosno u stalnoj potrebi dokazivanja ljubavi prema toj državi. Ljubav prema državi je perverzna, ona ne pripada čovjeku koji drži do sebe. Takva perverzna ljubav traumatizira, intelektualce pretvara u deautorizirane bijednike, građane u nedostojanstvene mrzitelje koji pristaju da im politički bijednici obuku uniforme i u ruke, po potrebi, gurnu oružje ili plinske boce, a sve kako bi javno demonstrirali potpunu lišenost dostojanstva i pristanak da budu živo ljudsko meso s kojim se hrane političke hijene.
Kukavice i bijednici
Naravno, tu su i „vještice”, one misle, žive, razgovaraju, pišu i ne pristaju na to da pred političkim bijednicima dokazuju ljubav prema njihovoj, nacionalizmom i sadizmom premreženoj državi. U tim „vješticama”, dakle, leži naš spas i naše dostojanstvo. Po „vješticama” svih vremena je uvijek dolazio spas. Vijest o smrti Dubravke Ugrešić je zapravo vijest o tome da je jedan dostojanstven život, dostojanstveno došao svome kraju, iako smo mi, našom bolesnom, traumatizirajućom državom taj život htjeli obezvrijediti, pokoriti, poniziti, odbaciti, uništiti. Nismo uspjeli. Na svu sreću, nismo uspjeli, i zato nas upravo ovaj život, transformiran u pisanu riječ, može spasiti od nas samih.
Ako već onda, devedesetih godina prošlog stoljeća, nismo bili ljudi nego živo meso koje perverzno obožava i neprestano dokazuje ljubav prema državi, postanimo ljudi danas. No, nažalost, ni danas za to nismo spremni. Mi smo, jednostavno, kukavice i bijednici od kojih je, čini se, i evolucija odustala. Danas umjesto Dubravke Ugrešić, Jelene Lovrić, Rade Iveković, Vesne Kesić i Slavenke Drakulić proganjamo roditelje njegovatelje. Ovo je ta druga, prošlotjedna vijest koja razotkriva sadistički supstrat ove poludržave. Parlamentarna većina je odbila da roditelji njegovatelji nakon smrti bolesnog djeteta primaju njegovateljsku naknadu još šest mjeseci. Ovu parlamentarnu većinu su, za sebe i za nas, za one koji izlaze i za one koji nemaju ništa protiv da vlast formiraju upravo ovakvi, pa zato na izbore i ne izlaze, izabrali građani ove poludržave. Zato mi se, bez oklijevanja, ti građani gade.
U saborskoj raspravi je, cinično i bezdušno, istaknuto kako je rad najbolja terapija nakon smrti djeteta te je to oprimjereno majkom koja se peti dan nakon smrti djeteta smirila na radnom mjestu vozačice tramvaja. Ova poludržava i njezini bijedni građani mi se posebno gade jer iz njihove volje proizlazi ovakva država. Oni koji izlaze na birališta, biraju ovo što imamo, a oni koji ne izlaze na birališta, neka se na dan izbora malo provozaju tramvajem – postoji šansa da će ih voziti majka koja je prije pet dana pokopala mrtvo dijete. Očito je da ni država, a ni putnici u tramvaju u tome ne vide nikakav problem. Zato mi se i gade. U „vješticama” je naš spas.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
