U današnjoj nam o svom životu priča Ivan…
Ukratko se predstavite našim čitateljima?
Ja sam Ivan Bogdanović, rođen 15. 09. 1990. Radim na Sveučilištu u Splitu kao voditelj ureda za studente s invaliditetom, te sam član upravnog odbora Županijske udruge slijepih Split.
Kako je došlo do sljepoće?
Slijep sam od rođenja, te se nisam trebao prilagođavati na dijagnozu, poput kolega koji su vid izgubili naknadno, već sam s navedenom dijagnozom rođen i s njom živim cijeli život.
Kako je teklo Vaše obrazovanje, što ste završili i jesu li profesori imali senzibiliteta?
Od prvog razreda osnovne škole bio sam integriran u redovnu razrednu zajednicu, a imao sam i sreću da je cijela škola imala senzibiliteta za moje potrebe. Učiteljica razredne nastave naučila je Brailleovo pismo kako bi mi lakše prenijela nastavno gradivo, a imali smo i pomoć tiflopedagoga i defektologa iz Centra Vinko Bek. U predmetnoj nastavi osnovne škole također nije bilo problema, bio sam aktivni sudionik natjecanja iz zemljopisa, te je predmetna nastavnica također naučila brajicu i crtala mi zemljopisne karte. Nakon osnovne upisujem gimnaziju u Omišu, čiji je ravnatelj godinu dana prije pripremao teren za moj dolazak te su te 4 godine prošle relativno jednostavno. Kažem relativno jer svi problemi koji su nastali pojavili su se zbog moje inertnosti kao učenika pa sam s nekim predmetima imao poteškoća. 2009. upisujem Filozofski fakultet Split, smjer povijest i filozofija, gdje je tadašnji dekan PROF. DR. SC. Marko Trogrlić bio izuzetno susretljiv i prilagodba je prošla bez poteškoća.
Iz Vaše perspektive bore li se osobe s invaliditetom dovoljno za svoja prava?
Na ovo pitanje nije lako dati jednoznačan odgovor. Na prvu će svi reći kako osobama s invaliditetom nije lako, jer su im prava znatno manja nego kolegama po invaliditetu iz zapadnoeuropskih zemalja, i jer im država konstantno birokratskim metodama otežava život. Međutim, postoji i druga strana medalje koja kaže kako je mali broj osoba s invaliditetom spreman jače se izložiti, i postati borac za prava i mogućnosti osoba s invaliditetom. Osobe s invaliditetom žive u začaranom krugu, jer iz straha od stigmatizacije i predrasuda u dovoljnoj mjeri nisu vidljive u javnosti, dok se s druge strane barijere ne ruše jer ih je mali broj vidljiv u javnosti. Aktivne osobe s invaliditetom trebale bi biti most u zajednici koji bi trebao voditi od njihovih kolega po invaliditetu, kojima bi trebali biti putokaz kako se može biti aktivan usprkos invaliditetu, dok s druge strane most treba voditi prema njihovim kolegama bez invaliditeta, da im osvijeste da nisu sve osobe s invaliditetom aktivne poput njih, i da je potrebno konstantno raditi na unaprjeđivanju života svih osoba, pa tako i osoba s invaliditetom, jer je lanac društva jak koliko je jaka najslabija karika tog društva. Još kad u cijelu situaciju dodamo i velik broj udruga, od kojih su neke same sebi svrha, a država je na njih prebacila svoj posao, te su udruge u projektima jedna drugoj konkurencija umjesto da djeluju sinergijski nikako nije dobro. Ipak, osobe s invaliditetom moraju shvatiti da smo država svi mi, i koliko mi pritišćemo državu toliko možemo očekivati da ćemo od nje dobiti, a što je veći broj aktivnih pojedinaca to će život OSI biti lakši.
Ivan Bogdanović u tornju crkve Sv. Dujme
Što bi ste poručili vladajućima i bi li trebali imati više senzibiliteta prema osobama s invaliditetom?
Naravno da će svatko normalan kazati da bi vladajuće strukture trebale imati više senzibiliteta prema osobama s invaliditetom, posebno u pogledu arhitektonskih prilagodbi državnih i javnih institucija, jer univerzalna pristupačnost nije samo pogodna osobama s invaliditetom, već i starijim osobama, roditeljima s djecom… Međutim, živimo u surovim vremenima koja imaju neka svoja pravila. Ako ste rascjepkani, ako niste dovoljno glasni, i ako samo kukate a ne nudite rješenja, za državu ne postojite. To nije dobro ali je na žalost tako, i dok je god tako vladajući će uvijek imati prećeg posla od jačeg interesa za prava i mogućnosti OSI. Zato smatram da na vladajuće strukture treba vršiti konstantan pritisak, čak postoje i neki pozitivni primjeri određenih građanskih inicijativa koje tako rade i puževim korakom mijenjaju društvo.
Kakav je Vaš društveni život i koliko ga dijagnoza određuje?
Nastojim živjeti život punim plućima, odnosno koliko mi to obveze i druge okolnosti dozvoljavaju. Volim putovanja, volim pratiti sportske prijenose, a pogotovo volim otići na Hajdukove utakmice, te utakmice splitskih futsal prvoligaša. U slobodno vrijeme vodim navijačku sekciju udruge slijepih „slijepo vjerni“, pa sam spojio ugodno s korisnim, odlazim na Hajdukove utakmice istovremeno pomažući mojim kolegama da također budu na stadionu. Pratimo utakmice uz pomoć audiodeskripcije, što znači da smo mi smješteni na zapadu, a naši komentatori volonteri samo za nas rade prijenos utakmice iz novinarske lože a taj je prijenos puno detaljniji nego radijski. Moram zahvaliti Hajduku s kojim smo postigli dogovor na način da je udruga osigurala komentatore i opremu, a Hajduk za naše članove izdaje besplatne ulaznice. Volim i adrenalin pa sam skočio bungee s Masleničkog mosta, prošao omiški zipline, skočio s Poljuda, uz pomoć aplikacije lazarillo obilazim Hrvatsku. Glupo bi bilo kazati da moja sljepoća nema utjecaja na moj društveni život. Negdje ne možeš doći potpuno sam, negdje trebaš pitati da te netko vozi, ali to više ne doživljavam kao teškoću, već kao samo još jedan izazov na putu. Moram priznati da sam u srednjoškolskim danima više osjećao činjenicu da me sljepoća sputava. Naime, od mog sela do srednje škole je dvadesetak kilometara. Iako nikad nisam bio osoba koja voli klubove čak i kad bi to želio pojavio bi se veliki problem. Imao sam odličnu ekipu u srednjoj školi, ali svi su oni živjeli u Omišu a ja bih morao doći do Omiša ili na način da me dovede otac, ili da netko od njih dođe po mene. U sitnim noćnim satima trebao bih se vratiti na selo a to opet nije lako izvesti jer mi otac vikendom radi na tržnici i već prije zore ode prema Splitu, a da me kolege voze nije uputno jer svatko će malo popiti a to nije zakonski dozvoljeno tako da smo se morali snalaziti na razne načine.
Ivan Bogdanocić na nogometnom stadionu na Poljudu u Splitu
Tko Vam najviše pomaže u svakodnevnom životu?
Svi moji „uspjesi“ postignuti kroz ovih tridesetak godina protkani su zahvalnošću prema svim znanim i neznanim ljudima koji su mi pomogli u bilo kojem životnom segmentu, ipak, najveća podrška su mi roditelji, koji su uvijek bili tu za mene i odgojili me da budem samosvjestan i samostalan u okvirima u kojima je to moguće i potrebno. Ogromna podrška su mi brat i sestra kojima često nije bilo lako sa mnom i mojom sljepoćom, jer su trpjeli stigmatizirajuće poglede kad bi sa mnom prošetali Splitom, doživljavali su pitanja i komentare svojih znanaca na račun moje sljepoće, a iako nam se to čini kao nešto nevažno u ranim dječjim danima sva ta pitanja i svi ti pogledi ostave određene tragove. Brat je tu uvijek za mene, bilo da me treba negdje prebaciti autom, bilo da mi treba bilo što pomoći, a sestra je moja životna inspiracija, uzor u teškim trenucima, iako je 11 godina mlađa od mene nemam riječi zahvalnosti kojima bih istakao sve njene zasluge u mom životu, i stvarno vjerujem da takva dobrota ne može ostati nezapamćena kod Boga.
Bavite se poboljšanjem standarda življenja osoba s invaliditetom. U kojim sve sferama djelujete ikoji su Vam najveći uspjesi?
Prilikom upisa na fakultet shvatio sam da platforma za prijavu ispita „studomat“ nije pristupačna slijepim osobama. Problem je bio u činjenici da je onemogućen rad tipkovnicom, a slijepe osobe koriste isključivo tipkovnicu, pod uvjetom da im je ostatak vida toliko mal da ne mogu dovoljno uvećati ikone na računalu. Pisao sam od ISVU-a, ministarstva, FER-a i dobivao obećanja da će problem biti otklonjen, no kad sam nakon godinu i pol izgubio strpljenje, i obratio se jednom tada već bivšem ministru problem je bio riješen za 24 sata. Moji pravi aktivistički počeci kreću 2013, kad sam organizirao prvu od 3 konferencije „i mi studiramo – zar ne“, na kojima sam, sa svojim kolegama sa i bez invaliditeta, raspravljao o problemima i mogućnostima osoba s invaliditetom. Te su konferencije dovele do toga da se na Sveučilištu u Splitu 2015 otvorio ured za studente s invaliditetom kojeg sam 2016. i formalno preuzeo. 2019. postajem potpredsjednik Županijske udruge slijepih Split, te sve svoje kontakte stavljam na raspolaganje predsjedniku udruge Ivanu Tokiću kako bi udrugu podigli na viši nivo. Kroz to vrijeme u 2 mandata sam predsjednik povjerenstva mladih Hrvatskog saveza slijepih, bio sam gradski vijećnik u vijeću Grada Omiša, član sam gradskog odbora HDZ-a Omiš, 1 mandat sam obnašao dužnost predsjednika temeljnog ogranka HDZ-a Seoca dok sam trenutno potpredsjednik navedenog ogranka. Prošle sam godine diplomirao na HDZ-ovoj političkoj akademiji Zaklade hrvatskog državnog zavjeta, a od 2021. vodim i navijačku sekciju udruge slijepih „slijepo vjerni“, te smo redoviti posjetitelji Hajdukovih utakmica.
Ivan Bogdanović
Koji su Vam planovi za budućnost?
Ne planiram ništa spektakularno, volio bih se možda profesionalno okušati u nekim drugim životnim poljima, koja nemaju direktne veze sa osobama s invaliditetom, imam neke vizije razvoja svoga sela, ali hoće li se to i u kojoj mjeri realizirati ne ovisi isključivo o meni tako da neću biti nesretan ako ostane stanje ovakvo kakvo trenutno jest.
Poruka za kraj?
Poruku za kraj razdijelio bih na tri manje poruke.
Obiteljima osoba s invaliditetom i djece s teškoćama poručio bih da osamostaljuju svoju djecu koliko je god to moguće, i da im nad glavom ne prostiru stakleni strop. Znam da će im biti teško gledati kako njihovo dijete nekad i pada, kako se nekad i razočara u ljude, ali kao što se bicikla ne može naučiti voziti bez ogrebanih koljena tako se isto i naučiti živjeti ne može bez velikih odricanja i mentalnih ožiljaka. Osobama s invaliditetom bih poručio da uzmu uzde života u svoje ruke jer se nitko neće pobrinuti za njih ako se oni sami ne pobrinu, a državi bih poručio da se invaliditet svakome može dogoditi i da je dosta riječi, potrebna su djela, minimum je uvođenje inkluzivnog i donošenje zakona o asistentima, jer smo to pre dugo čekali i više nema opravdanja, čak i pod uvjetom da javno prozovu one saveze koji koče donošenje zakona o inkluzivnom, ako je istina da takvi savezi postoje.
Ivan Bogdanović na vidikovcu na Biokovu
