Ovo nije priča o hrvatskom zdravstvu koje se godinama nalazi pod povećalom javnosti i koje je na udaru kritika. Također, ovo nije priča o doktoru Andreju Rothu, plastičnom i onkološkom kirurgu s Klinike za tumore KBC-a Sestre milosrdnice, kojeg je pacijentica Lina Budak optužila zbog propusta u dijagnostičko-terapijskom postupku. Slučaj Roth je povod ovog teksta kojim vam želimo približiti iskustvo onkološke pacijentice, glumice šibenskih korijena Danire Gović, kojoj je prije sedam godina dijagnosticiran karcinom dojke i koju je doktor Roth liječio. Razgovarali smo s Danirom o iskustvu koje nosi iz tog vremena.
Zadnjih dana u fokusu javnosti našla se priča kojoj je mjesto radnje Klinika za tumore gdje ste i vi proveli mnogo vremena liječeći se od karcinoma dojke. Kirurg koji vas je četiri puta operirao prozvan je u negativnom kontekstu, kako to komentirate?
– Vrijeme brzo leti, prošlo je sedam godina od moje dijagnoze i trenutka kad mi se život u potpunosti preokrenuo zastrašujućom dijagnozom karcinoma dojke. Liječnica Vesna Ramljak mi je saopćila tu vijest, a potom me odvela dr. Rothu da dogovorim daljnje korake. Ono što mi je ostalo urezano od toga dana je jednostavna rečenica koju su oboje izgovorili: “Riješit ćemo to”, kao i njihova ljudska briga i empatija za moje stanje. Grčevito sam se držala za tu izjavu vjerujući da će baš tako i biti. Srećom, riješili su karcinom i ja danas živim skoro kao da se ništa nije dogodilo. A, opet, sve se promijenilo. Drugačije gledam na život, manje vremena provodim baveći se stvarima na koje ne mogu utjecati, a trudim se više distancirati od negativnih misli koje mi ne koriste.
Jeste li se osjećali sigurno u rukama doktora koji su vas liječili i koji su brinuli o vama?
– Klinika za tumore je jedno posebno mjesto i to zna svatko tko je tamo proveo sate i sate. Imala sam osjećaj da su doktori, pacijenti, sestre, osoblje kao neka velika obitelj. Kad bi u čekaonici vidjeli nekog tko je prvi put tu i ne snalazi se, uvijek bi netko od već uhodanih pacijenata uskočio i objasnio kako stvari idu. Podrška i povjerenje velika je karika u procesu liječenja i bez nje bi se čovjek lako izgubio i potonuo. Mjesecima se tamo susrećeš s istim licima dok satima čekate u jednom hodniku, stvaraju se vječna prijateljstva, postajete kao neki tajni klub s internim šalama koje nitko izvana ne može razumjeti.
Pogotovo je važno povjerenje u onog tko te liječi. To ne znači da pristaješ na bilo što i da se ne informiraš. Naprotiv, važno je informirati se koliko god je moguće, izabrati slijed liječenja koji je tebi prihvatljiv i onda dati puno povjerenje liječniku koji će to provoditi. Teška je spoznaja da ne možeš sve kontrolirati u životu, egu to teško pada, ali shvatila sam da čovjek nije sam i nije svemoćan, da na neke stvari jednostavno ne možemo utjecati te da se moramo jednostavno prepustiti nekakvoj “višoj sili”, a da ishod možda neće biti kakav želimo.
Uspjeli ste pobijediti bolest unatoč teškoj dijagnozi. Kako je sve to utjecalo na vas? Što biste savjetovali osobama koje prolaze kroz isto iskustvo?
– Suočavanje sa smrću može biti nešto najstrašnije što čovjek iskusi, ali otvara prostor za učenje i rast. Iz vlastitog iskustva mogu reći da je iznimno važno vjerovati u izlječenje i da ono što radite vi i drugi oko vas, rade za vašu korist. Također, važno je ne gubiti dragocjenu energiju u “što bi bilo da je bilo”, već sagledati situaciju u kojoj se nalaziš i prebaciti fokus na budućnost i pozitivne stvari u životu, kojih uvijek ima obilje. Naše obitelji, prijatelji, djeca su dragocjeni. Bila sam jako ganuta količinom dobrote koju sam primila od ljudi od kojih s nekima nisam ni bila bliska. Mislim da život ne treba shvaćati preozbiljno, pa čak ni smrt jer nas ona sviju čeka, već se trebamo veseliti svakom novom danu. Naravno da to nije lako, pogotovo ako nosimo drugačija uvjerenja, ali meni je pomoglo. Humor je jedan odličan amortizer u teškim trenutcima. Kad sam ostala bez kose kupila sam modru periku i zabavljala se njome kao nikad. Sad više nemam tu slobodu, ali imam iskustvo koje je dragocjeno.
Bolest je iza vas, živite, radite, glumite. Koja je vaša zadnja uloga?
-Prošli su oni dani kad sam svakodnevno razmišljala o bolesti, sad se vidim kao zdrava osoba, odradim redovite kontrole i zaboravim. Glumila sam i za vrijeme liječenja, štoviše, dvije predstave sam igrala isti dan od primanja kemoterapija što me je izvuklo i pomoglo mi je prebroditi teške trenutke. Volim svoj posao i bila sam zahvalna kolegama koji su riskirali igrajući sa mnom. Brijanje glave sam obavila u Virovitici nakon predstave okružena kolegama. Svi smo plakali, ali bilo mi je puno lakše. Bolest radi čuda, topi srca ljudi, odnosi s nekima su se jako popravili, s nekima prekinuli, a život, srećom, ide dalje.
Zadnja uloga koju sam igrala je Lidija u fantastičnoj seriji Metropolitanci. Nadam se još mnogim projektima i veselim se budućnosti. Sad razumijem onu izreku Marka Twaina: “Ne žalite se što starite, ta je privilegija mnogima uskraćena”.
