Marija Nikoleta Đivanović, svima poznata pod nadimkom Nina, 24-godišnja je studentica krajobrazne arhitekture. Iz Konavala je, a trenutno živi u Zagrebu. Prije dvije godine počela se baviti sportom, a danas već igra košarku i tenis u kolicima. U ovom intervjuu Marija Nikoleta ispričala nam je svoju životnu priču…
-S obzirom da niste osoba s invaliditetom od rođenja, koliko Vam je bilo teško naučiti živjeti s invaliditetom?
Ne mogu reći da mi je bilo jednostavno, ali ja vam imam neku ludu glavu i jako brzo sam se prilagodila svemu tome novome. Naravno, u početku mi je bio šok, trebalo mi je jedno vrijeme da shvatim da je to sada moj život te da krenem izvlačiti samo ono najbolje iz njega.
Trebalo mi je vremena da ponovno naučim neke osnovne stvari, koje sam prije radila bez razmišljanja. Nisam se mogla sama obući, otići na wc, prebaciti s kreveta u kolica, nisam mogla ni sjediti na krevetu samostalno, ali već nakon otprilike dva tjedna uspjela sam pohvatati te osnovne stvari, ojačati dovoljno da ih sama mogu obavljati. U početku bude teško, ali malo po malo savladavate sve te prepreke.
-Što vam se, zapravo, dogodilo, kako je došlo do invaliditeta?
Bila je to Velika subota 2019., dan pred Uskrs. Bila sam kod kuće, dakle u Konavlima. Nesreća se dogodila na putu do trgovine. Vozila sam se standardnom rutom, rutom kojom sam prošla nebrojeno puta. Ne znam ni sama kako se to sve odvilo, odjednom me samo zanijelo u zavoju i auto se okrenuo na krov. Udarac je čuo susjed koji je odmah dotrčao. Provjerio je jesam li pri svijesti te pitao mogu li micati nogama i osjećam li ih, na što sam odgovorila- ne.
-Što se sve promijenilo od trenutka kad ste postali osoba s invaliditetom?
Promijenilo se puno toga, a opet gotovo ništa. Promijenio se moj dan od jutra do mraka, imam sasvim novi stil života, drugačije se odijevam, drugačije obavljam wc, gotovo svaku radnju moram planirati.
Neke stvari koje sam prije radila bez razmišljanja, sada više ne mogu, moram promišljati o njima. S druge strane, one bitnije stavke života ostale su iste. Nastavila sam sa studiranjem, nastavila sam se normalno družiti s ljudima, odlaziti na razne događaje, putovanja, nastavila sam sa hobijima koje sam imala…
Na kraju kada gledam unatrag, mislim da mi se najviše promijenio pogled na život i svijet oko mene. Više cijenim sebe, ne zamaram se više nebitnim stvarima, radim stvari koje volim, u kojima uživam i koje me ispunjavaju, ne gledam na to što ljudi govore. Također, danas moj život izgleda puno aktivnije. Studiram, treniram košarku u kolicima, tenis u kolicima. Upravo sam se vratila iz Portugala gdje sam išla igrati svjetsko i europsko prvenstvo rukometa u kolicima. Putujem više, otvorenija sam prema novim stvarima i novim iskustvima.
–Jeste li dobili odgovarajuću podršku sustava u vidu psihološke pomoći, medicinske skrbi i sl?
Samo ću vam reći da su naši zakoni i naš sustav katastrofa.
Nakon izlaska iz bolnice dobila sam rehabilitaciju u Varaždinskim toplicama, gdje rade prekrasni ljudi u jako lošim uvjetima. Tamo sam naučila najbitnije stvari – kateterizacija, oblačenje, djelomično transfere… Kada je došlo vrijeme za kupnju kolica, od sustava sam dobila 8500 kn, a prosječno, za neka kvalitetnija kolica treba vam minimalno 25 000. Također svaka 3 mjeseca dobijem doznake za osnovne potrebe te mjesečnu invalidninu.
Mislim da bi sustav mogao i trebao biti bolji.
-Kako je vaša obitelj i okolina reagirala na vaš iznenadni invaliditet? Jeli vam se možda smanjio krug prijatelja zbog toga?
U početku im je vjerojatno bilo teško iako mi to nikada nisu pokazali. Bodrili su me i bili uz mene cijelo vrijeme. Znam da su se slamali. Moja je majka bila doslovno cijelo vrijeme uz mene, i po danu i po noći.
Što se tiče kruga prijatelja, upravo suprotno. On se drastično proširio i samo raste. U početku sam dobila mnogo poruka od poznanika, te su me poruke iskreno malo zamarale, jer tada još nisam bila spremna na sve odgovarati, ali mi je podsvjesno bilo drago, dizalo me, poticalo me. Kroz rehabilitaciju, sport, druženja upoznala sam puno novih ljudi koje sada smatram i prijateljima. Upoznala sam puno ljudi u sličnoj situaciji s kojima mogu pričati o “našim problemima”.
-Budući da je velika većina osoba s invaliditetom nezaposlena, jeste li vi u radnom odnosu ili se još školujete?
Nisam još u radnom odnosu, još uvijek studiram, bit ću jednoga dana. Kroz godinu, dvije. Želim raditi u struci, ali ne želim da me taj posao ograničava u stvarima kojima se bavim u moje slobodno vrijeme, stvarima koje me ispunjavaju.
-Što vam najviše nedostaje iz vremena kada ste bili potpuno zdravi?
Pa iskreno, ne fali mi puno toga… uglavnom radim sve što sam radila i prije. Samo što sada radim i puno novih stvari. Na primjer, prije nisam bila neki sportski tip i nisam se bavila nekim sportom za koji bi mogla reći da mi nedostaje. Ja znam za košarku u kolicima i znam da bi mi to falilo ako je jednog dana ne budem mogla igrati.
Fale mi neke male stvari…da mogu bez razmišljanja poći negdje, bez da brinem o svakom koraku, nekad me frustriraju stepenice odnosno neprilagođenost nekih javnih ustanova i okoliša. Volim prirodu i fali mi to nesmetano kretanje kroz nju.
-Imate li hobije?
Osim košarke za koju više ne mogu reći da je hobi, počela sam trenirati i tenis u kolicima. Volim umjetnost i uličnu kulturu tako da sam se u zadnjim mjesecima okušala u oslikavanju tenisica – (shoeart).
–Što biste poručili onima koji su u sličnoj situaciji?
Da na kolica ne gledaju kao na kraj svijeta i života, već kao priliku za otvaranje novih pogleda na život, otvaranje novih mogućnosti. Također svima preporučam da se bave bilo kojim oblikom sporta jer uvelike pomaže u svakodnevnom životu. 
