Obilježavanje Dana međunarodnog priznanja Republike Hrvatske prigoda je da se susretnemo s onim što sada jesmo, ali i s onim što smo propustili biti. Psihijatar Robert Torre često je ponavljao kako je za zdravlje naše države i društva ključno opozivanje iluzija. Iluzija je da smo zaslužili nešto drugo od onoga što trenutno imamo. Sve dok smo mi ovakvi kakvi sada jesmo zaslužili smo jedino i isključivo ovo što sada imamo. Mi, zapravo, živimo u državi koja je bolja i kvalitetnija od prosječnog građanina ove države. Potpuno ću radikalizirati stvari i reći da živimo, kako se to u filozofiji kaže, u najboljem od svih za nas mogućih svjetova. To, razumije se, nije svijet koji je dobar u sebi, nego je najbolji za nas. Oni koji su nas 1992. god. priznali, nisu to učinili da bismo bili poput njih, nego da se, jednom, s njima susretnemo.
Međunarodno priznanje
Priznanje nije čarobnjaštvo, ono je svojevrsna izloženost pogledima drugih država i ostavljenost u sebi. Međunarodnim priznanjem nam je priznata mogućnost, ta mogućnost ima međunarodni značaj. Što ćemo od tih mogućnosti realizirati, ne ovisi o onima koji su nas priznali, nego o nama. Biti samostalan, uvijek znači, jednim dijelom, biti sam i ostavljen. Hrvatska nikada neće biti, kao što uostalom nikada nije ni bila, ono što prethodno nije mogla biti. Kakvi smo sami ili u sebi, takvi ćemo biti i s drugima.
Povijesno gledano, u nama je bila mogućnost razvoja hrvatstva u okviru jugoslavenstva, baš kao što je u nama bila mogućnost razvijanja hrvatstva u sadašnjem kontekstu europejstva. Jugoslavenstvo i europjestvo nam nije došlo kao nešto strano. Tko se nije u stanju suočiti s ovim povijesnim istinama, živi u neopozivoj povijesnoj laži. Tko živi samo u povijesnoj istini, zaostaje za onim što se sada zbiva i, prema tome, živi u neopozivoj sadašnjoj laži. Razlika između pristaša povijesne i sadašnje laži sastoji se u tome što su prvi lažljivci ostali bez prošlosti, dok su drugi lažljivci ostali bez sadašnjosti
Potpuno mi je jasno da je mnogim ljudima um pripao pukom, uzaludnom nužnošću. Samim time što je netko ušao u ovaj svijet i pripada kolekciji ljudskih bića, nužno ima i um, i to je uglavnom sve od njihovog uma – puki fakticitet i ništa više. Kada smo 1992. god. međunarodno priznati, to se nije zbilo zbog toga što su ti koji su nas priznali bili protiv nas, dok ih mi, našim nadnaravnim, nikad viđenim, iznimnim sposobnostima, nismo stjerali u kut da nas moraju, i to nevoljko, priznati. Međunarodno priznanje, koliko god to narušava našu kozmogonijsku, mitološku narav, nije posljedica naše borbe, nego je čin pružanja mogućnosti da našu državu razvijamo u europskom kontekstu.
Ćirilica
Ukoliko smo spremni ideju nacionalne države povezati s demokracijom i europejstvom, utoliko ćemo živjeti u uređenoj nacionalnoj državi. To što smo samostalni i ostavljeni u sebi, ne znači da smo osuđeni na samotnjaštvo. Nismo trajno ostavljeni u sebi, nego samo toliko koliko je potrebno da shvatimo tko smo i što želimo, koliko pripadamo istini, a koliko laži, koliko želimo živjeti u slobodnom, pluralnom društvu, a koliko u poluprimitivnoj plemenskoj zajednici koja počiva na utemeljujućem mitu. Da smo trajno ostavljeni u sebi, potpuno bismo zaostali u vlastitom primitivizmu i mnogim negacijama, no, naš put je, srećom, europski.
Taj put obvezuje i na tom putu se mijenjamo, na njemu odbacujemo mitove i prihvaćamo povijesne istine, taj put nas oplemenjuje. Sjetimo se samo kako je, tijekom Domovinskog rata, teško bilo biti Srbinom u Hrvatskoj. Primitivna, plemensko-mitska svijest je tada Srbe pretvorila u neprijatelje kojima je uskratila dostojanstvo ljudskog lika. Primitivci to čine i danas, no oni su ipak evoluirali pa ne smiju priznati da imaju problem sa Srbima, nego, umjesto toga, tvrde da imaju problem s ćirilicom, a ćirilica im je problematična jer je koriste Srbi. Srbima je danas u Hrvatskoj, ma koliko to paradoksalno zvučalo, lakše nego ćirilici kojoj se ne piše dobro jer podsjeća na Srbe. Ironija je što se ti, protućirilični primitivci pozivaju na Domovinski rat, no nisu svjesni da Domovinskom ratu oduzimaju osloboditeljski karakter sve dok u Hrvatskoj nisu slobodni svi građani i sve što jest, pa i ćirilica. Slobodom ćirilice mjeri se sloboda hrvatskog društva.
Hrvatska se nesumnjivo mijenja, ali te promjene ne nastaju same od sebe – mnoge nastaju uslijed europskog konteksta koji nam je omogućen međunarodnim priznanjem. Prosječno europjestvo je bolje od prosječnog hrvatstva, ono nas i održava na životu – daje nam novce, a i njihovi istražitelji nam podgrijavaju nadu da će poneki lopovi uistinu odgovarati pred sudovima. Baš kao što je Hrvatska, kao država, bolja od prosječnog građanina Hrvatske, tako je Europa bolja od Hrvatske, a prosječno europjestvo je daleko bolje od prosječnog hrvatstva. Dan međunarodnog priznanja RH je dan početka demitologiziranja i odbacivanja plemenske svijesti. Dug je to put, ali je makar započeo, na tom putu su, da opet uključim ironiju, samo najbolji, odnosno prosječni mi.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
