Demokracija je prvenstveno pitanje osobne odgovornosti, ona svjesnom i proaktivnom pojedincu daje moć da upravlja javnim životom. Demokracija, dakle, ne proizlazi iz puke, neosobne svjetine jer je svjetina lišena svake odgovornosti. Jasno mi je, ma koliko se mi zavaravali, da su mnogi u našoj državi nesposobni udovoljiti zahtjevima politika osobne odgovornosti. Nama se demokracija naprosto dogodila jer je, neovisno o nama, došlo vrijeme demokratskih promjena. Mi smo tu bili nebitni, naša uloga je tu krajnje beznačajna. No kako naš mentalitet resi snažni samoobmanjujući supstrat, sami sebe smo pretvorili u prvoborce demokracije.
Nama su se i demokracija i država- dogodile!
Hrvati su se, ako se povjeruje u ono što kaže nacionalistički mit, godinama borili i zalagali za demokraciju. To nije istina iz mnogih razloga koje nije potrebno nabrajati, dovoljno je da se samo podsjetimo kako smo, birajući između militariziranog autokrata Franje Tuđmana i pjesnika slobode Vlade Gotovca, izabrali ovog ostarjelog i za demokraciju nesposobnog autokrata i bivšeg generala. Da smo se uistinu borili za demokraciju, zasigurno ne bismo ni trenutaka dvojili hoćemo li izabrati slobodu ili autokraciju. Nama se nije dogodila samo demokracija, nama se dogodila i država jer je padom Berlinskog zida započeo proces demokratizacije i osamostaljivanja nacionalnih država koje su, nakon Drugog svjetskog rata, u ovoj ili onoj formi, krenule putem komunizma, odnosno socijalizma.
Padom Berlinskog zida nisu pale razlike između država, kako se to naziva, dviju Europa, ta razlika i danas postoji. Novonastale demokratske države polako se uče demokraciji i životu u povijesnom svijetu. To je proces koji traje desetljećima i koji se, za života mnogih od nas, neće dovršiti. Ono čemu nas nije trebalo učiti je konzumerizam. Na put demokracije nismo krenuli željni političkih i građanskih sloboda, ne, mi smo bili željni stvari, predmeta i usluga. No, da bismo, prvenstveno na osobnoj razini, mogli uživati u materijalnom blagostanju, trebali smo izaći iz siromaštva i stvoriti takvu državu koja će nam omogućiti da vlastitim radom dođemo u posjed svega onoga za čime žudimo.
Država barbara za barbare
Budući da su nam se demokracija i država dogodile izvana, birajući autokrate i supstituirajući demokraciju požudom za bogatstvom koje ne proizlazi iz rada, mi smo krenuli putem na kojem se nalazimo i danas, a to je put lopovluka i pljačke. Rasprave o tome tko je AP, pokazuje sav jad ove države. AP je onaj koji je, poput svih onih koje je on birao, od nas izabran da nas opljačka. Taj izbor nije uvezan izvana, on proizlazi iz naše protudemokratske, požudne volje. Mi smo njega izabrali da bude to što sada jest – glavni protagonist politika pljačke.
Ako su anketna ispitivanja preferencija birača makar približno točna, njegova pozicija je i dalje neupitna. Da smo se, kao što to utvaramo ponavljanjem nacionalističkih mitova, borili za demokraciju i državu, ne bismo danas sebe same ponižavali raspravljajući o tome tko je AP, on bi bio nitko, odnosno, budući da je riječ o demokratskom nitkovu koji je dodatno barbarizirao političke i društvene odnose, o njegovoj sudbini bi danas, baš kao što je to slučaj s njegovim brojnim štićenicima, odlučivali istražitelji, državni odvjetnici i, konačno, suci. Ovako o našoj sudbini odlučuje AP. Njegove politike i njegove namjere nisu skrivene – to su politike barbarizma, pljačke, ponižavanja suradnika i građana, odnosno to su politike koje, sudeći po kreiranom javnom mnijenju, nemaju alternativu jer su za nas najbolje.
Za nas je, i to po mišljenju nas samih, najbolje kada nas se barbarizira, ponižava i pljačka. Ako je to za nas uistinu najbolje, onda živimo u najboljoj državi na svijetu, a to je država sretnih, poniženih i opljačkanih barbara, to je država barbara za barbare. Takva država je sama po sebi događaj i to događaj suludog, nedemokratskog besmisla.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
