Pomorsko dobro učestalo se kod nas eksploatira u privatne svrhe, iako je pomorsko dobro po definiciji opće dobro na kojem se ne mogu stjecati prava vlasništva pa se pomorskim dobrom može svatko služiti, sukladno namjeni, osim ako se pomorsko dobro posebno koristi u gospodarske svrhe ili kao koncesija. Novi, kontroverzni Zakon o pomorskom dobru koji je upravo u fokusu javnosti, ujedinio je oporbu i udruge civilnog društva koji najavljuju i prosvjed. Paralelno, dok se u Saboru žustro raspravlja o štetnosti zakona, u Šibensko – kninskoj županiji pomorsko dobro se eksploatira za privatne potrebe, legalno ili ne, što nam je bio povod za razgovor sa zastupnicima, Šibenčaninom Borisom Miloševićem (SDSS), i Uršom Raukar – Gamulin članicom Odbora za prostorno uređenje i graditeljstvo. 
Na pitanje što će građanima donijeti novi Zakon o pomorskom dobru kojim će se definirati pojam plaže i pribojava li se da uskoro pojedine javne plaže neće biti javne, Boris Milošević, čija stranka je koalicijski partner s vladajućim HDZ – om, kaže:
-Član sam Odbora za zaštitu okoliša i prirode koji je raspravljao o Prijedlogu zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Rasprava je bila kvalitetna, racionalna i argumentirana. Rasprava u Saboru i javnosti pokazuje koliko je ova tema važna, a istovremeno i lako zapaljiva.
Prvi cjeloviti propis o pomorskom dobru je bio Zakon o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima iz ’74. godine koji je pomorsko dobro definirao kao opće dobro u društvenom vlasništvu. Dakle, zakon donesen prije skoro 50 godina. Naslijedio ga je Pomorski zakonik iz ’94. godine čiju je primjenu obilježilo ukidanje društvenog vlasništva i primjena nesretnog modela pretvorbe i privatizacije. A 2003. je donesen važeći zakon koji je svakako bio bolji od svojih prethodnika ali mnoge boljke su ostale i danas.
U javnosti je sporna podjela plaža, kako zakon predlaže, i mislim da je tu potrebno prijedlog zakona doraditi i dodatno naglasiti u tekstu zakona da su sve plaže, bez obzira na podjele, javne i kao takve da se ne smiju ograditi. Time ćemo nesporno jasno odmaknuti sve sumnje na nova zakonska rješenja. To ne znači da će se time riješiti svi problemi koji postoje oko očuvanja pomorskog dobra- napominje Milošević.
Zakonom o prostornom uređenju i gradnji člankom 49. propisano je kako se zaštićeno obalno područje mora poštovati sukladno Uredbi zaštićenog obalnog područja (ZOP), pa se treba osigurati slobodan pristup obali, prolaz uz obalu te javni interes u korištenju, osobito pomorskog dobra, međutim, vidljivo je da se Zakon o pomorskom dobru često krši.
U Općini Primošten imamo legalnu, dozvoljenu, gradnju, radi se o pokretnini na pomorskom dobru, dok su obližnji dijelovi obale naprosto eksploatirani i betonirani. Pomorsko dobro svojata se, ne samo na području Šibensko – kninske županije, već diljem obale.
Treba li se dozvoljavati gradnja na obalnom području, ustvari na pomorskom dobru, kao što je vidljivo u primoštenskom slučaju, pitali smo Miloševića.
-Naravno da ne treba dozvoljavati takvu gradnju. I pitanje je da li je zakon tu poštovan. Pomorsko dobro je neosporno najvrjedniji prostor Republike Hrvatske i važno je da se koristi isključivo po zakonu. No, svi smo svjedoci, po meni od početaka razvoja turizma kod nas, da je bilo neovlaštenog korištenja pomorskog dobra, bespravne gradnje, nasipavanja i drugih raznih intervencija u prostor pomorskog dobra, kako od hotelijera, raznoraznih firmi ali i od građana, vlasnika vila, apartmana i kuća koje se nalaze odmah do mora, pa sve do jedinica lokalne samouprave.
Tome je doprinijela nedorečena zakonska regulativa, zatim neujednačena sudska praksa, a svakako i pojedina rješenja u postupku pretvorbe bivših državnih poduzeća u kojim je mnogim pravnim osobama priznato vlasništvo na pomorskom dobru.
Na pitanje kako bi se trebalo kvalitetnije štititi zaštićeno pomorsko dobro, Milošević ističe:
-Problemi zaštite pomorskog dobra su već pedesetak godina isti, stalno se vode iste rasprave. Ono što je važno za sve zakone do sada, pa i važeći zakon, da se on poštuje i provodi. Da se poštuju procedure ugrađene u zakon, da su efikasni mehanizmi kontrole i prisilne provedbe zakona.
Novi prijedlog zakona veću odgovornost u tom smjeru daje jedinicama lokalne samouprave. Vrijeme će pokazati da li su lokalne jedinice tome i dorasle – pojašnjava Milošević.
Urša Raukar – foto HINA/ Tomislav Pavlek
Našem pozivu da komentira prijepore oko prijedloga novog zakona, odazvala se i zastupnica Urša Raukar – Gamulin.
Na pitanje što će građanima donijeti novi Zakon o pomorskom dobru, zastupnica odgovara:
-Na žalost, ovaj prijedlog zakona daje mogućnosti da javne plaže više ne budu javne, u smislu da su dostupne svima, da više ne budu opće dobro za sve ljude, kako lokalne, tako i domaće i strane turiste. Naime, u ovom prijedlogu se uvodi novina – s jedne strane “funkcionalna cjelina” hotela i plaže ispred hotela, kampa i turističkog naselja, a s druge, plaže posebne namjene za posebne skupine nedefiniranih korisnika.
Sve javne uređene plaže moraju u koncesiju, a ove ispred hotela, kampa ili turističkog naselja ne idu na javni natječaj, nego zbog “funkcionalne cjeline”, koncesiju dobivaju privatni vlasnici hotela, kampa ili turističkog naselja. I tu se spaja privatno vlasništvo s općim dobrom u “funkcionalnu cjelinu”, naravno, očito na štetu građana jer će u takvoj “funkcionalnoj cjelini” evidentno prevladati privatni interes i to jest zapravo tihi uvod u privatizaciju naših javnih plaža, općeg dobra koje više neće pripadati svima, nego samo nekima.
Da, plaže neće biti ograđene, ali će imati npr. zaštitare koji će vas ljubazno ili manje ljubazno maknuti s “funkcionalne cjeline” hotela i plaže, tj. s, do ovog Zakona, javne plaže dostupne svima, gdje vam nitko nije imao pravo zapriječiti ulaz, a sada će to moći.
–Treba li se dozvoljavati gradnja na obalnom području, ustvari na pomorskom dobru kao što je vidljivo sa fotografija- pitamo.
-Naravno da se ne bi smjelo. Pomorsko dobro je zakonima definirano kao opće dobro, dakle, ne ulazi u režim vlasništva, ne pripada nikome, pripada svim građanima. Prostor je u Hrvatskoj jedan od najvažnijih resursa, uz vodu, i potrebno ga je zaštiti od navale ilegalne gradnje, ali i devastacije legalnim putem zbog loših zakona i propisa. U Strategiji razvoja održivog turizma do 2030. jasno je definiran jedan od četiri cilja – Turizam uz očuvan okoliš, prostor i klimu. Dakle, očuvan prostor. A kako će se prostor očuvati ako se ovakvim izmjenama Zakona o pomorskom dobru otvara vrata da javne plaže, dakle, opće dobro, postaju dio funkcionalne cjeline s privatnim hotelom, kampom ili turističkim naseljem? A ne treba zaboraviti da se u izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju koji je bio u javnoj raspravi, na primjer predviđa gradnja za palijativnu skrb i to izvan građevinskog područja i izvan okvira prostornih planova. Što prevedeno znači da se omogućava gradnja u bilo kojoj vali, u bilo kojem zaštićenom području, pa i na samoj obali. A tko garantira da se namjena palijativne skrbi neće u godinu, dvije pretvoriti u turističku, u hotel ili apartmane? I uostalom, nije li čudno da se palijativna skrb spominje u Zakonu o prostornom uređenju, umjesto u Zakonu o zdravstvenoj skrbi? S jedne strane Vlada deklarativno tvrdi i zagovara zaštitu prostora, pa tako i obalnog pojasa i pomorskog dobra, a s druge strane izrađuje zakone koji teže „gospodarskoj valorizaciji pomorskog dobra“, koji evidentno štite partikularne interese investitora, na štetu prostora, pa tako i pomorskog dobra, na štetu lokalne zajednice, lokalnog stanovnišva, ali i domaćih i stranih turista. Turizam je naša važna, možemo reći, presudna gospodarska grana i doista je važno pažljivo i s mjerom gospodariti s prostorom jer s pretjeranom izgradnjom i ograničavanjem prava pristupa nekim dijelovima pomorskog dobra, dobit ćemo situaciju kao u Italiji ili Španjolskoj, situaciju preizgrađenosti, s jedne strane, i, s druge, lažnog elitizma koji sve više odbijaju turiste. Naša snaga je upravo u ljepoti i pristupačnosti naše obale, naših plaža, i o tome treba voditi posebno računa, ukoliko želimo budućim generacijama ostaviti to obiteljsko srebro u nasljeđe.
Kako bi se ustvari trebalo kvalitetnije štiti, zaštićeno pomorsko dobro– pitali smo i Uršu Raukar Gamulin.
–Svakako je neophodno jasno i nedvosmisleno definirati pomorsko dobro kao opće dobro, koje pripada svima, a ne samo nekima. Potrebno je formulirati jasan i nedvosmislen pravni okvir koji će doista štititi naša najvrjednija područja obale od navale investitora i koncesionara, koji gledaju samo zaradu, a ne održivi razvoj, od ilegalne i devastirajuće legalne gradnje. Nedopustivo je da pokraj pitoresknog mjesta, kao što su Postire na Braču, izraste čudovište koje izgleda kao nasukani predimenzionirani kruzer. To je sagrađeno po zakonu, i jedan pogled na taj užas dovoljan je da se jasno vidi koliko su nam zakoni loši i koliko ne štite prostor. Potrebno je usuglasiti sve vladine dokumente, strategije i zakone s jedinstvenim ciljem zaštite prostora, a ne da u jednima piše da je zaštita prostora jedan od glavnih ciljeva, a u drugima da je se teži gospodarskoj valorizaciji pomorskog dobra. Neophodno je rukovoditi se načelima održivog razvoja, javnog interesa te integralnog upravljanja obalom, a ne isključivo gospodarskim imperativima iskorištavanja resursa, među kojima je prostor jedan od najugroženijih. Važno je konačno prestati zakonima zadovoljavati velikom većinom interese investitora. Potrebno je uključiti neovisnu struku u izradu zakona, primjerice, potrebno je ponovno uspostaviti Savjet za prostorni razvoj pri Ministarstvu prostornog uređenja čiji članovi su kolektivno dali ostavke u listopadu 2022. upravo zato što ih nitko nije ni obavijestio o izradi izmjena i dopuna Zakona o prostornom uređenju i Zakona o pomorskom dobru, a kamoli da bi dobili priliku učestvovati u izradi i komentiranju istih. Potrebno je konačno da svi zajedno i Vlada, ali i svi mi, građani, i investitori i korisnici, da tako kažem, osvijestimo da je pomorsko dobro naše zajedničko dobro, da smo svi odgovorni za njega, da svi zajednički trebamo čuvati tu jedinstvenu vrijednost, ne samo za sebe, već i za buduće generacije- poručujezastupnica – Urša Raukar Gamulin.
Na istu temu upitom smo se obratili i zastupnicima Peri Čosiću (HDZ) i Ivanu Penavi (DP) koji su ujedno i članovi Odbora za prostorno uređenje i graditeljstvo, međutim do zaključenja ovog teksta odgovor nismo dobili pa smo se poslužili stranicom Ministarstva mora, prometa i infrastrukture na kojoj je istaknuto:
„Novi Zakon o pomorskom dobru trebao bi biti bolja zaštita pomorskog dobra kojim će se uvesti veća prava i dužnosti upraviteljima pomorskog dobra, povećavat će se transparentnost u upravljanju i gospodarskom korištenju pomorskog dobra, osiguravat će se učinkovito upravljanje lukama otvorenim za javni promet te će se štititi javni interes i opća upotreba pomorskog dobra“- tvrdi predlagatelj.
