Uoči glasanja u Saboru o obuci ukrajinskih vojnika, sama obuka, odnosno hrvatska vojna pomoć Ukrajini, potpuno je pala u drugi plan. Ovo više nije pitanje pružanja pomoći ratom zahvaćenoj zemlji, kako to već mnogi primjećuju, ovo je testiranje snage i moći Andreja Plenkovića. Ako može u Hrvatskom saboru osigurati dvotrećinsku većinu za vojnu obuku Ukrajinaca, onda može sve. I zato je to HDZ-u i Plenkoviću tako važno da pokažu da kad treba, uvijek mogu računati na potrebnu 101 zastupničku ruku. Hoće li ih imati u petak? Malo tko još sumnja u to…
Ilustracija: Milanović i Plenković
U nastojanju da pribavi potrebne glasove za svoju odluku, koju je malo prerano uzeo “zdravo za gotovo” i preko svoga šefa diplomacije, potkapacitiranog Gordana Grlića Radmana, u Bruxellesu to unaprijed i obećao, Plenković je doista prelazio mjeru dobrog ukusa. Hajde da se ne bavimo “udbaškim metodama” i sl., kako su njegove mjere pritiska na opoziciju kvalificirali neki akteri na političkoj sceni, ali govoriti da je njemu svejedno, da je to za njega uvijek win-win situacija, i slične gluposti, poput one da će oporba 150 godina nositi na sebi teret i sramotu ako ne podrže vojnu pomoć Ukrajini, da će time pokazati tko su i za koga rade, to je doista ispod sveke civilizirane razine demokratske političke komunikacije.
Istim se ucjenjivačkim govorom koji lako poseže za etiketama izdajnika, proruskog elementa, bezmalo špijuna, služe i HDZ-ovi sateliti, iliti jezikom domaće politike – žetončići koji svoje pragmatično konvertitstvo naglašeno dokazuju besramnim udvoriništvom “Andreju svemogućem” kad god mu to treba, jer je on bog njihove političke sudbine. U tom smislu Dario Hrebak imitira svoga šefa ( Plenkovića) tvrdnjom da će se SDP “teško oprati jer je protiv”, čime je posebno isprovocirao Sinišu Hajdaša Dončića.
-Apsolutna zamjena teza. Grlić Radman i Plenković su izbjegli ustavnu obvezu koordinacije oko vanjske politike. Ovo je pokušaj okupacije institucija od strane Andreja Plenkovića da pokaže da je najjači frajer u Hrvatskoj. Jasni smo što se tiče pomoći Ukrajini. Kao zastupnik sam se obvezao Ustavu koji je jasan da se ne može zaobilaziti institucija predsjednika države. Prije dogovora angažmana nisu obavijestili predsjednika-odgovorio je na Hrebakov “upljuvak” Hajdaš Dončić.
Ne vjeruje ni u vladinu tvrdnju da je predsjednik Milanović bio upoznat s detaljima oko odluke o vojnoj obuci, naprosto u tom zaobilaženju šefa države kao vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga prepoznaje opasnost za hrvatske institucije, jer, kako ističe, HDZ je okupirao sve osim hrvatske vojske, odnosno predsjedničkih dvora.
– Ovo je borba za hrvatsku demokraciju. Ili Vučićeva Hrvatska ili Orbanova Hrvatska. Ovo je borba za hrvatski Ustav i hrvatske institucije. Neka svatko glasa kako god hoće. Plenković pokazuje da je gazda svega u Hrvatskoj, meni neće biti gazda- poručio je na N1 televiziji, posebno naglašavajući da je SDP u Saboru bezrezervno podržao svaku pomoć Ukrajini, pa dakle, podrška SDP-a nije sporna. Ali je, tvrdi, sporna procedura, koja je neustavna, a sve se moglo riješiti da su dvojica predsjednika sjela i razgovarala.
To su imali obvezu učiniti i zbog onih preko 60 posto građana koji su se u anketama izrijekom izjasnili protiv vojne obuke Ukrajinaca, što Andreja Plenkovića apsolutno ne zanima jer se ne uklapa u njegovo stajalište i njegov politički itinerar.
Umjesto da poštuje ustavnu proceduru i s Milanovićem obavi razgovor, makar i u maniri obećane tvrde kohaitacije, Plenković radije skuplja po Saboru žetončiće dokazujući svima u ovoj zemlji da, kad mu to zatreba, može dobiti bezmalo koga hoće na svoju stranu. Recimo, i Socijaldemokrate, oko čije potpore vladinoj odluci o vojnoj obuci trenutno ima najviše spekulacija. Ipak, ne bez razloga. Jer, Socijaldemokrati su oko toga pitanja i sami priznali da su podijeljeni. Neki na glasanje neće ni doći, navodno zbog objektivnih, privatnih razloga, neki će podržati Plenkovićevu odluku, a neki, navodno, neće. Važno je da ih bude za odluku taman koliko ih je potrebno. I vjerojatno će ih biti toliko.
Jer, Socijaldemokrati u recentnim istraživanjima raspoloženja građana ne dobivaju više od 1- 1,5 posto podrške, a s tim se mogu “slikatI”.” Oni nemaju što izgubiti, ali “kooperativnošću” s HDZ-om mogu ponešto ušićariti. Odmetnuto krilo” SDP-a nakon ove epizode bi moglo otići u povijest, ne baš slavno, jer, nakon svega što se u zadnjih mjesec-dva na ovu temu čulo, deplasirano je da više bilo tko tvrdi kako je glasao ZA jer podržava opravdanu borbu ukrajinskog naroda za slobodu. To nikome nije sporno, bar među saborskim zastupnicima, ali to, kako rekosmo na početku, više nije tema. Tema je snaga i moć Andreja Plenkovića naspram potpune nemoći Zorana Milanovića, razvlaštenog šefa države kojemu su ovim činom oduzete i zadnje ovlasti.
HDZ pod palicom Andreja Plenkovića, baš kao svojedobno HDZ pod vodstvom Franje Tuđmana koji je odbijao priznati oporbenog gradonačelnika Zagreba, odbija priznati oporbenog predsjednika države nasilno mu reducirajući ovlasti, jer nije iz redova HDZ-a.
Da, naravno moglo je proći i bez svega ovoga, da je Milanović bio kooperativan, protokolarni šef države koji figurira, i ničemu ne oponira. Nije da je Milanovićev izbor za predsjednika neka sreća, ali to je druga tema. Jer, ma tko da je bio izabran, a da nije član HDZ-a, prošao bi jednako kao Milanović ukoliko bi inzistirao na vlastitim stavovima i suprotstavljao ih Plenkovićevim, pritom se pozivajući na ustavne ovlasti.
Tako se pomoć Ukrajini prometnula u pomoć Plenkoviću, jer kod nas je već 30 godina na djelu ona: Aut Caesar ( HDZ ) aut nihil.
