Zbog čega ni gotovo tri desetljeća nakon 10. srpnja 1996., kada su pompozno srušeni dimnjaci Tvornice elektroda i ferolegura (TEF), kao simbolički čin početka razgradnje i otvaranja mogućnosti za razvitak Šibenika, prostor napuštene industrijske zone nije još uvijek očišćen od feromanganske troske i drugog industrijskog otpada? Koja je buduća namjena tog nesaniranog građevinskog zemljišta u prvom redu do mora, s pogledom na gradsku jezgru? Hoće li se i kada pojaviti obećavani zainteresirani investitori koji bi gradili turističke sadržaje na industrijskom otpadu? Hoće li i kada uprava Grada Šibenika obznaniti njihova imena i namjere? Na što su utrošeni milijuni proračunskih kuna na ime razgradnje i sanacije industrijske zone? Zašto administracija Željka Burića kroji velike razvojne planove predmetnog prostora po naputcima konzultantskih tvrtki koje je angažirala Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) koja Gradu Šibeniku u rečenom projektu Urbane regeneracije napuštene industrijske zone pruža stratešku podršku? Zbog čega je gradska administracija spremna prekrajati prostorno-plansku dokumentaciju prema potrebama potencijalnih ulagača? Zašto građane i građanke Šibenika nitko nije pitao jesu li za to da o Batiželama odlučuju investitori ili bi možda mogli i oni?
Sve su to pitanja zbog kojih je udruga TRIS u okviru projekta Megafon organizirala javnu tribinu kako bi pokrenula javnu raspravu o prostoru TEF -Batižele i njegovom značaju za lokalnu sredinu. U dnevnom boravku u Narančastoj zgradi zvanoj Nara, jednoj od preostalih relativno uščuvanih tvorničkih nekretnina koja danas udomljava organizacije civilnog društva, okupilo se nas tridesetak. Bilo je među nama novinara, arhitekata, oporbenih gradskih vijećnika, građana iz Crnice, kvarta neplanski izraslog oko nekadašnjeg TEF-a. Na tribinu smo pozvali i Ninu Kursar, direktoricu poduzeća Batižele, koja je rekla da ne može kako ne bi dovela u rizik projekt, kao i predstavnike gradske uprave, točnije gradonačelnika Željka Burića, koji se ispričao važnijim obvezama.
Foto: TRIS/G.Šimac
Moderatorica tribine „TEF-Batižele”, sociologinja, pedagoginja i aktivistkinja Maja Šintić, podsjetila je na ključne događaje. Vratila nas je u 2018. kada je prihvaćen tzv. razvojni projekt Batižele i startala istoimena firma koja raspolaže zemljištem od preko 200.000 kvadrata, u kojoj skoro 68 posto vlasništva ima Grad Šibenik, a njome upravljaju i državna tvrtka Hrvatske vode, državni Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost i Republika Hrvatska kao takva. Otišli smo onda i u 1996. kada su srušeni dimnjaci pa skoknuli do 2012. kada se pisalo da prostor nije napadnut tajkunskim ambicijama problematičnih investitora i da je ostao praktički netaknut za budući razvitak Šibenika. – Deset godina nakon, dojma sam da postoji društveni konsenzus o dolasku dobrih tajkunskih investitora koji će taknuti u prostor snažne lokalne memorije. Da ne bi sve ostalo samo na PR-ovskoj komunikaciji na koju smo već oguglali, možda bi mogli otvoriti neka pitanja o tih 200 tisuća kvadrata našeg prostora, javnog prostora. Zbog toga smo odlučili organizirati ovu javnu tribinu i dekonstruirati tu viziju elitnog turističkog kvarta koji je u suživotu s lokalnim stanovništvom, a putnika dovodi u središte s nečim što su autohtone jadranske vrijednosti i autentično šibensko iskustvo, kako piše u strategiji koju su za šibensku gradsku upravu izradili Europska banka za obnovu i razvoj odnosno njihov konzultanti. – rekla je Šintić.
Foto: TRIS/G.Šimac
Nastavila je moderatorica šeste i posljednje TRIS-ove tribine iz ciklusa projekta Megafon secirati javno dostupnu dokumentaciju tzv. urbane regeneracije napuštene industrijske zone u Šibeniku. – Ako uzmete dokumente akcijskog plana i razvojne strategije koju su za Grad izradili konzultanti EBRD-a pronaći ćete informaciju da je Grad alocirao milijun kuna za dovršetak sanacije. Ali to ne znači da će ni tada prostor biti saniran već stoji da bi neki budući investitor trebao računati s rizikom između milijun i četiri milijuna eura neke buduće sanacije. Ti konzultanti predlažu i da investitor preuzme na sebe taj rizik sanacije pa je jedno od pitanja koja bi postavili gradskoj upravi da su ovdje, je li TEF uopće siguran prostor, zašto na prostoru TEF-a još uvijek postoji otpadna troska i drugi industrijski otpad, koliko će nas to još koštati, koliko ćemo još morati izdvojiti sredstava da bi prostor TEF-a bio čist i je li to priča koja je uopće održiva i ima li ikakvo uporište? – otvoreno se u ime svih zainteresiranih građana zapitala moderatorica javne tribine Maja Šintić.
Foto: TRIS/G.Šimac
Pozvali smo i Tomislava Krajinu, uglednog šibenskog arhitekta koji je na tribini govorio u ime struke. Imao je primijetiti da je izostao master plan područja, početna vizija projekcije nečeg što bi u prostoru trebalo biti i da je od kraja devedesetih bilo više arhitektonskih natječaja i projekata. -Ali Grad Šibenik nema nikakvu viziju što tu treba napraviti niti tko će to financirati. Nije se praktički maklo s mrtve točke. Studija koju su napravili konzultanti EBRD-a jedan je jednostavan projekt za koji vjerujem da bi ga svaki pripravnik na fakultetu napravio deset puta bolje. Zadnji vizual koji je Grad iznio u javnost, sa velikim stadionom, ogromnim parkiralištima, van svake mjere, ne znamo tko je to radio, tko je to potpisao, kako je nastalo. Stručni pristup koji podrazumijeva arhitektonsko-urbanistički rad na osmišljavanju prostora je potpuno izostao. To je najtragičnije, što Grad nema neki službeni projekt kojim bi rekli „mi bi to radili tako i tako” – ocijenio je arhitekt Krajina i komentirao da su konzultanti predložili Gradu da napravi komunalnu infrastrukturu i prodaje građevinske parcele ali da je Grad postupio po principu „muko moja pređi na drugoga” pa nudi cijelu zonu nadajući se privući super-bogatog Arapa koji će krojiti prostor.
Foto: TRIS/G.Šimac
Video-vezom se na tribinu sa službenog puta u Italiji uključio Mate Rupić, šibenski krajobrazni arhitekt i građanski aktivist. Iznio je da na prostoru TEF-Batižele postoje ostaci struktura nekadašnje industrije i jake identitetske veze sa Crnicom, kvartom koji okružuje tvornicu. Ispričao je i da dobar dio tog naselja nastaje kada se javlja potreba za preseljenjem radnika iz sela u grad. -Identitetska poveznica nije izgubljena, a prostor se i danas koristi – ljudi šeću pse, rekreiraju se. To je jedan od rijetkih prostora koje možete koristiti slobodno, bez da vam itko išta naplati, zabrani ili odobri. Treba uzeti u obzir što je TEF u današnjem obliku, otvoren, slobodan, demokratičan prostor. Tamo je priroda podivljala, to je jedan od ekološki najraznovrsnijih prostora u gradu, što je apsurdno. Postoje primjeri ekološke sanacije gdje se utjecajem prirode poništava negativan utjecaj koji je prethodna industrija tamo ostavila. Urbanizam je struka koja je usmjerena na poboljšanje životnih uvjeta građana, uzimajući u obzir i društvene odnose i njihovu vezu sa tim prostorom. Postoji li potreba uopće za razvojem TEF-a u smislu izgradnje i ako da tko je točno tu potrebu naznačio odnosno čije je to mišljenje? Možda se građani ne slažu, možda nama ne treba još jedno naselje, naročito u tom obliku. Tko kaže da se tamo išta mora događati? – promišljao je Rupić.
Foto: TRIS/G.Šimac
Moderatorica Maja Šintić zapitala se kako se u javnosti nametnula jedina vizija za taj prostor, a koja je putem gradske uprave i strane investicijske banke došla od stranih konzultanata. Nevjerojatno je, rekla je, da je donesena jedna strategija od strane stranih konzultanata kojima nije interes lokalna zajednica i da se se u našoj lokalnoj zajednici nisu probudile nikakve strasti niti je itko reagirao. – Javni interes u ovom projektu nije naglašen. Netko iz Grada bi rekao da je 40 posto prostora predviđeno za javnu namjenu, a ostatak za elitne sadržaje – hotele, apartmane i jedinice za stanovanje, kako stoji u studiji, u kojoj se govori o maksimizaciji profita, i nalaže izmjena prostorno planske dokumentacije na način da se povisi broj dozvoljenih katova, da se suzi razmak između zgrada te smanji ili fleksibilizira postotak udjela zelenih površina – ustvrdila je Maja Šintić.
Foto: TRIS/M.Maričić
Nadovezao se Mate Rupić, konstatacijom da imamo prostorno-planski okvir koji praktički ne predviđa sudjelovanje građana, kao i zajednice koje nisu ni educirane o tome što to prostorno planiranje jest i na koji način mogu sudjelovati te da se to svede uglavnom na kontrarevolucije. -Prostorni plan bi trebao biti manifestacija kolektivne suradnje, a ne neki dokument koji je restriktivan bilo za investitora bilo za lokalnu zajednicu. EBRD iako se zove europska nije institucija Europske unije nego privatna banka koja špekulantski djeluje na nekretninskom tržištu. – iznio je Rupić, kao i opservaciju da mi u Hrvatskoj osim prostora i nemamo nešto pretjerano resursa i da je prostor naš najvrjedniji resurs, ali koji nije beskonačan, kojega se može iscrpiti. Krajina je podsjetio da u Hrvatskoj danas urbanizma nema, da svi arhitekti rade po privatnim biroima, a da je Šibenik do devedesete imao zavod za urbanizam sa 30 stručnjaka urbanista koji su radili nove dijelove grada. -Sada je plansko odlučivanje o namjeni prostora došlo u ruke gradskih uprava. Znači, urbanist je u Splitu bio Kerum, kod nas je trenutno to Burić, dok ne dođe do jačeg otpora građana, kao što je zbog planiranja gradnje na brdu Srđ došlo u Dubrovniku. – primijetio je Krajina i zaključio je da zadnjih 30 godina TEF Šibeniku otvorena rana a da je taj prostor velika šansa Šibenika, jer da slobodnih prostora uz more tih gabarita drugi gradovi nemaju. U raspravi su sudjelovali i brojni građani, a neka od pitanja koja su otvorena su ona o potrebnoj studiji utjecaja na okoliš, cijeni sanacije, jačem osvještavanju prostora i potrebi slušanja struke te kako to da nas gradska uprava pokušava uvjeriti da je njihov plan jedini dobar, da oni sve znaju bolje od nas i zašto bi uloga građana u razvoju grada bila ograničena na posloprimce u elitnom hotelskom naselju.
Foto: TRIS/M.Maričić
