Kao student sam, čitajući Davida Humea, shvatio da intelektualci i religijske vođe češće otupljuju negoli jačaju moć naroda ili građana. Građani su moćni, odnosno, oni bi bili moćni da im netko tu moć ne oduzima, a moć im može oduzeti samo neznanje i glupost. Na glupost se ne može utjecati, ona naprosto jest, tu pomoći nema. Glupost je zadana i neprevladiva. Kada je riječ o neznanju, a u neznanje je uključeno i pogrešno znanje, ono se može promijeniti. Neznalica je u mogućnosti usvojiti znanje i nadrasti samoga sebe, a kada se to dogodi, onda se događa nešto moćno i novo.
Sasvim je jasno da mnogima, prvenstveno onima koji žive od tuđe nemoći i tuđeg neznanja, ne odgovaraju moćni pojedinci i moćno društvo. Zamislite koji bi se tektonski poremećaji dogodili na hrvatskoj političkoj sceni kada bi se, nekim čudom, hrvatski građani, u političkom smislu, opismenili. Takvi, razumije se, ne bi nikada birali većinu od onih koje su do sada izabirali. Samo krajnji ignoranti i tvrdokorni glupani mogu šutke promatrati ovu korumpiranu vladu koja sve više sliči na kolodvor za transport političkih kriminalaca.
Nezavisni analitičari
Moćni građani, dakle, oni građani koji imaju potrebna znanja i tim znanjima pripadajuće dostojanstvo, davnih bi dana Plenkoviću i njegovoj družini, oduzeli moć upravljanja nad javnim životom ove državice. No kako hrvatski građani, zbog neznanja, nisu moćni, a ni oporba nije u stanju nadići horizont trenutnog dana, Plenković slobodno može nastaviti s onim što je radio i do sada – uništavati državu. U tome nije sam, pomažu mu mnogi, osobito tzv. nezavisni politički analitičari i crkveni velikodostojnici. O crkvenim velikodostojnicima sada ne bih trošio riječi, prepustit ću ih njihovom šefu na nebesima. Ako ga uopće ima, ako zbog njih nije odustao od sebe.
Ovih dana povela se rasprava o licemjerstvu političkih analitičara koji nastupaju kao nezavisni tumači političke situacije, dok istovremeno prodaju svoje pr usluge političkim strankama. To nikoga više ne iznenađuje. Pristojno bi bilo da se takve predstavi kao pružatelje usluga konkretnim političkim strankama, jer to uistinu i jesu, a ne kao nezavisne analitičare, jer to, kao plaćenici, nisu. Netko tko je plaćen, odrađuje posao za poslodavca. Taj posao, nimalo suptilno, odrađuju ti tzv. nezavisni analitičari. Oni u ovome nisu sami, da bi bili uspješni, nužni su im mediji koji će poslušno proizvoditi stvarnost, odnosno poluinformacije koje idu u prilog zajedničkom poslodavcu. No, to je sve dio ponude i potražnje. Politički analitičari se mogu prodavati na tržištu, baš kao što vlasnici medija mogu na tom istom tržištu nuditi, kao robu, svoje novinare i poluinformacije koje će oni proizvoditi i prodavati. Sve ovo mi je jasno.
Prodani ljudi
Nikada nije postojao i nikada neće postojati savršeno pošten, čist i pravedan svijet. Ljudi su bića vrijednosti i ideala, ali i bića koja život mogu provesti kao tuđa, kupljena stvar. Oni koji imaju vrijednosti i ideale mogu, u političkom smislu, zagovarati nešto što ne odgovara mojim vrijednostima i mojim idealima, ali takve ljude poštujem. Smatram da se, kada je riječ o operativnim modelima oživotvorenja njihovih vrijednosti, nalaze u dubokoj kontradikciji, ali ih i dalje poštujem. Primjerice, kada konzervativci govore o obitelji kao vrijednosti, smatram da obitelj zahvaćaju preusko, ali čak i tu, usko poimanu obitelj izlažu vjetrometini njihovog poimanja ekonomije. Njihova ekonomska politika je socijalno neosjetljiva. Oni istovremeno zagovaraju osjetljivost prema obitelji i ekonomske politike koje su krajnje socijalno neosjetljive. Zato su u konfliktu, ali tko im to može objasniti?
One koje ne poštujem su prodani ljudi koji nastupaju kao tuđa ljudska stvar. To su ljudi bez vrijednosti i ideala. Takvi su i ti tzv. nezavisni politički analitičari, oni su se dva puta postvarili. Prvi put su postali ljudska stvar kada su odlučili trgovati s vrijednostima, kada primjerice vjeruju u nešto, a onda to u što vjeruju odluče na tržištu ponuditi kao robu na kojoj će zaraditi. Prodali su vrijednosti i ideale, ali se tješe da su im ostali vjerni jer ih je kupio netko tko pripada njihovom vrijednosnom spektru. Takvi će, primjerice, odraditi kampanju za nekog političara, srcem pristati uz njega i javno se veseliti njegovom uspjehu kao svome.
Ovo je ljigavo, ali ljigavost i jest glavno agregatno stanje kupljene ljudske stvari koju predstavljaju kao nezavisnog političkog analitičara. Ovakvi se drugi puta postvaruju kada ih netko kupi, a oni, kao kupljena stvar, glume nezavisnost kako bi građanima oduzeli moć i odveli ih u tor posluha prema zajedničkom gazdi. Ovo više nije ljigavo, ovo je jadno. Nezavisni politički analitičari kojima je poslodavac neki političar su, dakle, ljigavi i jadni. Takva ljigavost i jad oduzima moć građanima. Znanje im tu moć vraća.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
