Neovisni novinarski portal
28.2.2024.
oslobađanje zbilje
Plenković je već sada uspostavio takvu kontrolu nad medijima da, u odnosu na njega, Tuđman izgleda kao sindikalni borac za medijske slobode

Plenković je već sada uspostavio takvu kontrolu nad medijima da, u odnosu na njega, Tuđman izgleda kao sindikalni borac za medijske slobode

Hrvatska je, isključivo zbog toga što to sama želi biti, neurotična statistička greškica, opterećena ni u čemu utemeljenoj megalomaniji. Zato imamo 556 općina i gradova. Naša neurotična statistička greškica ne želi biti država jer tada, razumije se, ne bi bila greškica i ne bi bila neurotična,  nego se, umjesto toga,  identificira s politiziranom primitivnom amebom koja svoju neurotičnost umnaža na 556 načina, odnosno 556 neurotičnih mjesta danas znanim kao općine i gradovi. Hrvatska je, nesumnjivo, malena zemlja koja pati od povijesnog kompleksa da je stvorena za velike, metafizičke stvari, umjesto da se potrudi, i to zbiljski, postati najvećom državom na svijetu – državom sretnih, ponosnih i miroljubivih ljudi.

Neslobodan narod

Političkom i društvenom revolucijom 1789. godine, na povijesnu pozornicu stupa ideja nacije koja obespravljenom narodu posreduje neku veću, zajedničku, ravnopravnu stvarnost koja narod oslobađa od presije, a to je nacija. Ideja nacije je, prema tome, slobodarska ideja pa bi, samim time, samo da je ima, i ideja hrvatske nacije u sebi bila slobodarska ideja. Zato je prava šteta što ta ideja, u povijesnom i političkom smislu, do sada nije bila mišljena.

Ideja hrvatske nacije, dakle, nema naroda koji bi tu ideju mislio. Hrvatski narod je neslobodan narod bez nacionalnog identiteta. Hrvatski narod se zato, vlastitom voljom i snagom, opire slobodi i želji da se uzdigne na razinu nacije. Budući da, još od 1978. god., ideja nacije obespravljeni narod odvodi na put slobode i demokracije, sasvim je jasno da neslobodni narod u RH još uvijek nema iskustvo slobode i demokracije. Slobodnim ljudima demokracija ne služi da bi, na strukturalnoj razini, birali lopove i kriminalce udružene u kvazipolitičku stranku osuđenu zbog korupcije. Sve dok se to događa, ovaj narod ne shvaća ideju nacije, on je na razini političkih ameba.

Amebe se ne može demokratizirati, one stvaraju nove podjele, i to neurotične podjele. Nacionalizam ne želi slobodnu naciju, nego borbenu masu ljudskih tjelesa koja se suprotstavlja nekom, više ili manje, imaginarnom neprijatelju, a sve ta ljudska masa ne bi spoznala da su joj istinski neprijatelji upravo nacionalisti. Nacionalisti su  destruktori nacije. Oni nastupaju kao autokrati ili politički sadisti koji nude bol i patologiju a za to još traže zahvalnost i ljubav. Shizofrena je stvarnost kada autokratu treba zahvaljivati na imaginarnoj slobodi, istinska shizofrenija je kada neslobodna nacija veliča neslobodu kao generacijski željenu slobodu. To se dogodilo narodu u RH, zato je RH, ne samo u teritorijalnom, nego i u političko-egzistencijalnom smislu, samo jedna nebitna, neurotična statistička greškica.

Etnija i nacija

U literaturi je poznata tzv. uobičajena ili svakidašnjim govorom predmnijevana razlika između etnije i nacije. Etnija je, kako to navodi Thorsten Mense, narod koji nema državu nego se, na subjektivnoj razini, zanosi traženjem homogenosti na temelju nekog zajedničkog, uglavnom mitskog, maštom stvorenog početka ili, pak, maštom interpretiranog zajedničkog rodoslovlja. Etnija traži da svaki pripadnik naroda bude dio zajedničkog „našeg”, da zbog toga bude zahvalan i da svakom zaslužnom „našem” posebno honorira sve što je učinio zbog etnije. Nacija je naprosto narod koji ima državu, kao realizirnu stvarnost ili kao zahtjev koji teži realizaciji, a ta država nije u službi nekog etniciteta, nego, budući da je je nacionalna država a nije nacionalistička država, služi svim građanima.

Hrvatska još nije formirana kao država koja odgovara ideji nacije, zato je neurotična statistička greškica koja traži neprijatelje, oduzima narodu slobodu i demokraciju iskorištava kako bi se kriminalne nacionalističke strukture sadistički iživljavale nad ovom etnijom koja podnosi nacionaliste jer su „naši”. Kad netko stvori državu za sebe i svoje, kada se time ponosi, kada ostale građane dovede u drugorazredni položaj iskazivanja zahvalnosti političkim sadistima i istovremenom dokazivanju ljubavi prema državi koja to nije, riječ je o očaju koji izaziva gađenje.

Neurotična greškica

Ako me pitate, koje je rješenje, ono zasigurno nije povratak u 1789. god. ili započinjanje borbe za identitete. To je pogrešno. Treba političkim, neurotičnim amebama oduzeti životni prostor, baš kao što treba taj novi prostor demokratizirati, odnosno, treba drastično srezati broj gradova, da gradom napokon uistinu bude nešto što nudi urbane sadržaje, baš kao što i općine ne mogu imati nekoliko stotina stanovnika, nego između 20 i 30 tisuća stanovnika, jer općine postoje da bi građanima nešto nudile, a da se ta ponuda ne svodi na puku izložbu političkih ameba koje iscrpljuju općinske proračune. Nadalje, treba svakoj osobi ograničiti broj obnašanja neke političke dužnosti na maksimalno dva mandata.

Političke amebe nad poslušnom etnijom, već u drugom mandatu, uspostavljaju autokratsku omču koja potom prerasta u diktaturu. Pogledajte Plenkovića, a sad zamislite kakav će biti ako bude premijer i u trećem mandatu? Već sada je uspostavio takvu kontrolu nad medijima da, u odnosu na njega, Tuđman izgleda kao sindikalni borac za medijske slobode. Ponavljam, Hrvatska je neurotična, statistička greškica koja se poslušno podaje nacionalističkim sadistima, a nacionalisti, poznato je, preziru ideju nacije, zato svoju etniju drže u neznanju, neslobodi i očaju. Neurotična greškica je, dakle, u stanju očaja, ali to ne zna.

Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI