Proteklih tjedana javilo mi se mnogo roditelja djece s poteškoćama u razvoju koji su uključeni ili će tek biti uključeni u redovni obrazovni sustav. Pitate me što mislim o asistentima u nastavi? Hoće li vaše dijete biti samostalno ako ima asistenta? Treba li vašem djetetu uopće asistent u nastavi? Onda pitanja: Moje dijete je bistro i inteligentno, ali mu je predložena pomoć asistenata ili prilagođeni program. Je li to baš nužno? Dragi roditelji ne znam odgovore na sva vaša pitanja, jer ne poznajem vašu djecu i njihove mogućnosti. Ono što vam mogu ponuditi jest moje vlastito iskustvo kao osobe s invaliditetom koja je prošla sve razine redovnog obrazovnog sustava.
Dakle, kad sam ja počinjao svoje primarno obrazovanje, djece s poteškoćama u redovnom obrazovnom sustavu bilo je puno, puno manje nego danas a kriteriji su bili puno strožiji. Asistenata nije bilo, o prilagođenim udžbenicima da se i ne priča. Neke sustavne podrške ni onda nije bilo. Sve je ovisilo o spremnosti ustanove i njegovih djelatnika, ali uglavnom smo se morali sami adaptirati kako smo znali i umjeli. Usudio bih se reći da je danas situacija manje-više slična, osim što je djece s poteškoćama u razvoju u redovnom obrazovnom sustavu puno više, što je svakako pohvalno.
Ali pitanje je koliko je to uspješno. Istina je da naš obrazovni sustav u cjelini nema baš sluha za djecu s poteškoćama u razvoju, ima brojne nedostatke itd. Ali i takav, s puno nedostataka, i dalje ima svoj tempo, ciljeve, i sve ono ostalo zbog čega se i zove redovni obrazovni program. To znači da vaše i svako drugo dijete s teškoćama u razvoju na kraju, uz podršku i prilagodbu i usprkos svome invaliditetu, mora izaći s jednakim znanjima i vještinama kao i njegove zdrave kolege.
Je li nužno da moje dijete ima asistenata ako ja kao roditelj smatram da moje dijete može bez asistenata pratiti nastavu? To ovisi o dijagnozama i poteškoćama koje ima, što dijete ima više poteškoća, to su stvari kompliciranije, ali uz puno rada i truda sve je moguće. Ako vi kao roditelj smatrate da je vaše dijete dovoljno emocionalno i intelektualno zrelo da se samo uhvati u koštac s nastavnim programom i svime ostalim, onda samo naprijed.
Što se konkretno tiče pomoći asistenata, tu su iskustva vrlo raznolika, kako djece i roditelja tako i samih asistenta. Ima divnih primjera suradnje djeteta i asistenata, a ima i onih negativnih gdje su i dijete i asistent nesretni i nezadovoljni. Bilo kako bilo, s asistentom ili bez njega dijete na kraju školovanja mora razviti odgovornost, radne navike i određenu razinu samostalnosti koja će mu pomoći u daljnjem obrazovanju ili radu. To je ključ svega.
Još mi često postavljate jedno pitanje koje glasi: Moje dijete se nikako ne snalazi u redovnoj školi, razmišljamo o tome da ga prebacimo u specijalnu školu, ima li to smisla? Itekako ima smisla. Znam da mnogi roditelji zaziru od specijalnih škola jer djeluje kao turobno mjesto gdje je obrazovanje na posljednjem mjestu, a za tim nema potrebe jer sam upoznat s više slučajeva djece s teškoćama koja su jednostavno „propadala“ u redovnom obrazovnom sustav, a koja su doslovno procvjetala dolaskom u specijalnu školu.
Za kraj imam poručiti svim roditeljima djece s poteškoćama u razvoju: Radite sa svojom djecom! Vježbate, čitajte, učite. Njegujete talente vaše djece. Ako dijete voli jezike – upišite ga u školu stranih jezika, ako voli informatiku – upišite ga na informatičku radionicu. Ne čekajte da sustav prepozna talente vaše djece jer se to vjerojatno neće dogoditi. Koliko god beznadno bilo radite i trudite se skupa sa svojom djecom i ne zaboravite da se trud uvijek isplati.
