Latinka Perović, uvijek zanimljiva, otvorena i u svojoj kritici političkih previranja na prostoru bivše Jugoslavije argumentirana i jasna, sudjelovala je na ovogodišnjem FALIŠ-u virtualno, putem Zooma, a pokušala je odgovoriti na tešku temu : Koliko će se Jugoslavija raspadati? Bez pretenzija da djeluje proročanski, ova nekoć jugoslavenska i srbijanska povjesničarka i političarka koja je pripadala tzv. liberalnom krilu Saveza komunista Srbije, radi čega je smijenjena početkom 70-ih godina prošlog stoljeća s dužnosti sekretara SKS-a, za publiku šibenskog Festivala alternative i ljevice održala je predavanje tijekom kojeg je izrazila zabrinutost neodustajanjem Srbije od jedinstva s Republikom Srpskom…
Ideje u srpskom svijetu o tome da mi moramo povratiti svoju veličinu i slavu još uvijek traju u Srbiji i tu imamo dvostruki efekt, kazala je dr. Perović na početku. To s jedne strane Srbiju drži u mjestu i onemogućuje je u razvoju jer najvitalniji dio stanovništva odlazi trbuhom za kruhom ili za širom intelektualnom perspektivom, a s druge strane to izaziva veliku nestablnost u regiji, jer su svi ostali u regiji uz takvu politiku Srbije na oprezu.
U Srbiji još uvijek, smatra Perović, nije prihvaćena nova realnost niti je to razdoblje kraja 20. stoljeća prevladano. S dolaskom Putina na čelo Rusije, koji je odmah izjavio da je najveća katastrofa kraja 20. stoljeća propast Sovjetskog saveza, započela se provoditi imperijalna politika koja bi trebala obnoviti staru slavu i veličinu Rusije. No, rat u Ukrajini je razbio tu iluziju, kazala je Latinka Perović.
Nasuprot Putina, naglasila je, iznimno progresivnu ulogu je imao Gorbačov koji je ovih dana preminuo, a koji je smanjio naoružavanje Rusije jer je ono iscrpljivalo državu, najavio ekonomske reforme, proklamirao glasnost, perestrojku, otvorio Rusiju svijetu. Gorbačov je doduše vjerovao u mogućnost očuvanja širokog okvira Sovjetskog Saveza s vrlo demokratskim odnosima prema narodu, vjerovao u socijaldemokratizaicju partije i zbog toga je izgubio izbore.
-I kad danas čitam da se ispraća bez nekog znanja i počasti, sjećam se ruskih sociologa koji su govorili o hijerarhiji vladalaca u Rusiji– na prvom mjestu su Ivan Grozni i Staljin. Nikada na toj ljestvici nisu bili visoko ni Aleksandar II koji je bio reformator Rusije i stoga je ubijen, a pogotovo ne Gorbačov. No, Srbija se uveliko ugleda i oslanja na ruski primjer, smatra dr. Perović.
Ljudi u Srbiji su, kazala je, mogli biti neobaviješteni za vrijeme ratova u Jugoslaviji, pogotovo o tome zašto se to dešava, ali o tim ratovima su svoje sudove izrekle međunarodne institucije i pred njima su govorili i predstavnici optužbe i obrane, napisano je o ratu hiljade knjiga, mnogi su učesnici rata doživjeli katarzu, postali pisci, snimljeni su filmovi, i ako mi, nakon svega poričemo zločin, poričemo mržnju, te teške posljedice ratova, to je gore od samog činjenja, a to je ono s čime se mi danas nismo još suočili, smatra dr. Perović. Smatra također da su svi srbijanski političari nakon Slobodana Miloševića slijedili njegovu politiku. Zoran Đinđić je bio važan iskorak iz te politike, pokušaj iskoraka zapravo, ali poznato je kako je završio. To je bila posljednja granica koja je davala osnovu za preobražaj Srbije, za njezino otvaranje prema svijetu i suočavanje sa zločinom. No, to je bio i razlog zašto je ubijen- kazala je.
Ipak i danas ima nešto u Srbiji što je ohrabruje i to vidi u krugovima ljudi koji prihvaćaju realnost nastalu raspadom Jugoslavije, jer oni prihvaćaju suradnju. Ohrabruju je, kako je rekla, i veze mladih ljudi, poput ovih na šibenskom FALIŠ-u koji se povezuju na prostoru cijele ex Jugoslavije i ocrtavaju jednu novu perspektivu otvaranja prema svijetu i prema Europi koja nije idealna, ali je ono što je najbolje i najprogresivnije u povijesti ljudskog roda.
Intelektualna manjina u srpskom društvu nije se predala, ohrabrujuće je što jedan broj liberalnih intelektualaca u Srbiji nije dopustio da se Zoran Đinđić preda zaboravu nego ga stalno vraća srpskom društvu, što je iznimno važno, kaže. Kao što su oteli zaboravu i studiju ljevice koja je u svim svojim fazama bila federalistička i koja je uvijek koncepciju Velike Srbije smatrala iznimno opasnom jer bi u tom slučaju Srbija bila vojno-policijska država i trošila bi svoje materijalne i ljudske rezerve na savladavanje drugih u njihovoj borbi za slobodu, a ne za suradnju s njima, da bi se omogućio i njihov razvoj.
To su, kazala je na Fališu dr. Latinka Perović, te klice promjena koje nikad ne smijemo izgubiti iz vida, na koje se oslanjam, u koje vjerujem, u kojima sudjelujem s odgovornošću prema mladoj generaciji i mislim da ću to činiti do kraja svog života- poručila je.
Činjenicu da je od početka 70-ih godina prošlog stoljeća na političkoj margini, još od obračuna sa srbijanskim liberalima, nije doživjela kao trageidju.
– U mladosti sam radila s pametnim i poštenim ljudima, a u starosti surađujem s mladim pametnim ljudima koji godinama rade na suočavanju s našom prošlošću. Brutalni komunizam, prodor desnice, povijesni i vjerski revizionizam su nešto što guši izdanke demokracije, a uz to je došla kriminalizaicja politike i ljudi su je percipirali tek kao unosan posao za osobnu korist a ne za javno dobro, što je u potpunoj opreci s mojim moralnim i etičkim stajalištima, a sve to je dovelo do toga da sam pristala- kako je rekla- na neku vrst kaluđerskog života.
Ono što je danas u Srbiji zabrinjava, naglasila je, to je neodustajanje Srbije od jedinstva s Republikom Srpskom. – Rezervirana sam prema otvorenom Balkanu, vidim da je i Europska Unija rezervirana, s pravom, jer je EU jedino mjesto gdje se mi možemo naći- zaključila je.
