Smrću kvalitetnih, profesionalnih i nepotkupljivih novinara u Hrvatskoj umire i nada da će, jednom, ova država i društvo napustiti fatalni koncept sakralizacije. Kada se država promatra kao sakralni entitet, građani prestaju biti građani, ako su to uopće ikada i bili, te se pretvaraju ili u vjernike države ili ih se, naprotiv, doživljava kao nevjernike koje treba izopćiti iz zajednice obožavatelja te nakaradne svete tvorevine. Hrvatska se, još od osamostaljenja, opisuje teološkim kategorijama pa ne čudi što je potpuno narušena granica između politike i religije. Sasvim je, stoga, jasno da se državu više i ne pokušava usavršiti zakonima. Političari se uglavnom međusobno natječu u tome tko više vjeruje u državu i tko više ljubi njezinu svetost. Rijetki novinari, među koje su se ubrajali Vladimir Matijanić i Mislav Bago, čine sve da desakraliziraju državu i da oslobode građane. Slobodni građani znaju da je država u funkciji građana i da je, samim time, ispod građana.
Kod nas se, umjesto toga, preko trideset godina, uglavnom neometano, državu sakralizira i postavlja iznad građana. Građane se odgaja u uvjerenju da su oni ti koji bi trebali radosno služiti državi i neprestano biti svjesni vlastite malenosti i neznatnosti. Osamostaljenjem države navodno su ostvareni svi povijesni ciljevi i povijest je, što se tiče sakralne Hrvatske, došla do svoga kraja. Ništa veće i bitnije od ovoga se ne može dogoditi. Posljedica svega je da tzv. građani, umjesto političkim i povijesnim kategorijama, barataju teološkim značenjem opterećenim pojmovima ljubavi i mržnje. Državu se ljubi zato što je sveta, ljubi se i sve one koji govore o svetosti države i tu svetost veličaju i to je, uglavnom, sve što se ljubavi tiče.
Mržnja je, naprotiv, namijenjena onima koji desakraliziraju državu, a među te se ubrajaju i novinari ukoliko su novinari, a ne puki podržavatelji laži o svetosti države i voditelji javnog kulta ove nakaradne tvorbe. Matijaniću i Bagi, budući da nisu robovali kanonu svetosti države, namijenjena je mržnja hrvatskih nakaradnih političkih vjernika. Ovi poremećeni politički vjernici mrzili su njihove živote, ali, što je posebno bestijalno, mrze i njihovu smrt jer je to, prema njihovim mjerilima, smrt dvojice nevjernika koji nisu prakticirali adoraciju ovakve, u svakom smislu nesretne, neuređene i za živote građana opasne poludržave.
Za sve vjernike, neovisno je li ta vjera humana ili nehumana, karakterističan je mehanizam krivnje. Da bi se nekom vjerniku posredovao nekakav korpus moralnosti, potrebno je prethodno razviti osjećaj krivnje. Bez osjećaja krivnje nije moguće nekoga dovesti da djeluje sukladno nekim moralnim imperativima. Krivnja je najpogodnije tlo na koje se može posaditi nekakva, lažna ili istinita, moralnost. U sakralnim društvima se moralnost, baš kao i krivnja, posreduje samim pripadanjem tom društvu. Kod nas je vrlo lako prepoznati političare sakralne države – oni osjećaju krivnju zbog toga što nisu sudjelovali u Domovinskom ratu pa, sada, potpuno karikaturalno, političke neprijatelje optužuju zbog toga što nisu sudjelovali u ratu u kojem ni oni sami nisu sudjelovali. U pozadini ove stare priče još je stariji mehanizam: ako želite da netko internalizira neku vrijednost, kod njega razvijete osjećaj krivnje. Vladimir Matijanić i Mislav Bago su, svaki na svoj način, raskrinkavali patologiju i nehumanost stvarnosti sakralne države u kojoj živimo. Ovakvoj državi ne dugujemo ništa, štoviše, dužni smo činiti sve da je desakraliziramo.
Država koja nije u stanju razvijati javne politike koje će služiti živim građanima, nije država koja je u stanju dostojanstveno se odnositi ni prema smrti. Ovih dana smo zato svjedoci mnogim nekrofilnim ispadima onih koji parazitiraju na smrti ovih novinara, razotkrivatelja gorke i porazne istine o našem javnom životu. Samo oni koji iskreno nekoga vole, samo oni koji uistinu cijene nečiji život, u stanju su govor o smrti poznatog i voljenog bića pretvoriti u svojevrsnu emocionalnu putovnicu. Putovnica je to koja otvara vrata duše i umrlog, kao istinsku ljudsku vrijednost, bez osjećaja krivnje, smješta u naš život. Ako je nečiji život osmišljavao i naš život, taj život, nakon što ga smrt prekine, produžujemo trajnim smještanjem u našu nutrinu.
Istinsko ‘ja’ nikada nije samotno, ono komunicira s onima do kojih nam je stalo, bilo da s njima živimo bilo da im, kada umru, emocionalnom putovnicom dajemo stalno mjesto – u našoj nutrini i našem sjećanju. Tada, kada mislimo sebe, mislimo i dosmrtni život voljenog bića. Ova ljubav se razlikuje od ljubavi posredovane krivnjom, ta ljubav nikoga ne mrzi i iz te ljubavi može nastati država po mjeri živih i mrtvih. Životi nas obvezuju, smrti nas obvezuju, istina nas obvezuje. Nekrofile smrt ne obvezuje, ona im je platforma da govore o sebi. Takvima, ma što god govorili, treba sakralna država i, naravno, smrt drugih kako bi mogli govoriti o vlastitim banalnim životima.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
