Neovisni novinarski portal
13.8.2022.
oslobađanje zbilje
Franjo Tuđman je kompleksaš jugoslavenskog, Titovog poimanja države; Titu se dokazivao, podavao, ali Tita nikad nije nadišao…

Franjo Tuđman je kompleksaš jugoslavenskog, Titovog poimanja države; Titu se dokazivao, podavao, ali Tita nikad nije nadišao…

Ljudski život nije moguć bez iluzija. Naš emocionalni život često je u funkciji obrane iluzija koje su nam toliko bitne da smo u stanju uništiti živote drugih bića kako bismo sebi osigurali smisao koji je navodno viši i veći od nas. Svaki zatvor je veći od zatvorenika. Čovjek je uglavnom nesretno i uzaludno biće, rađa se kao zarobljenik nekog jezika, neke nacije i nekog svjetonazora, samo su rijetki sposobni nadići ovo stanje zarobljenosti i osloboditi se u naciji, jeziku i svjetonazoru.

Autotranscendencija, bez koje nije moguće donijeti sud o sebi samome i slobodno upravljati vlastitim životom, u suvremenom svijetu postaje, sve više, nesretna tlapnja o zaboravljenoj moći. Filozofi su nekada, prije nego što su postali zarobljenici diktata tzv. jakih struktura, bili u stanju nadići sebe same kako bi se susreli s drugima, ali i donijeli sud o vlastitom životu.

Rad za opće dobro “po kazni”

Borbu za javni život ne mogu voditi oni koji se nisu samoostvarili. Briga za javni život ipak je drugotna ili fakultativna aktivnost, to nije i ne smije biti prilika za ostvarivanje karijere, nego nešto što se zbiva ili odvija u suvišku našeg vremena. Da se mene pita, dominantno bavljenje politikom, posebno u malim i beznačajnim državama kao što je Hrvatska, nipošto ne bi smjela biti plaćena ili profesionalna aktivnost. Politikom bi se, dakle, trebali baviti oni kojima je to dopunska aktivnost ili, pak, oni koji su, da stvari potpuno ironiziram, počinili neko kazneno djelo pa su kažnjeni famoznim radom za opće dobro.

Ako si počinio neko kazneno djelo, dug vrati tako što ćeš se, i to isključivo kao osuđenik, boriti za javno dobro. Kod nas se događa suprotno. Mnogi, pogotovo u Plenkovićevoj verziji Vlade koja se ni po čemu ne razlikuje od krimogenog inkubatora, u politiku ulaze iz navodno domoljubnih razloga, svoje domoljublje potom profesionaliziraju i kriminaliziraju, jer je svako profesionalno domoljublje po nužnosti kriminalna aktivnost, kako bi, potom, priču o domoljublju i vojnim pobjedama pretvorili u iskustvo pljačkanja države i ovog nesretnog poluprimitivnog, u demokratskom smislu, nekultiviranog društva.

Hrvatska je nesretna država, njezinu nesreću pojačavaju oni koji je navodno vole i koji su je navodno obranili, a zapravo su njezini egzekutori, jer se ne voli ono što mora biti onako kako ti hoćeš i želiš da bude, ne voli se ono što mora biti tvoje. To je osvajanje, otimanje, pljačkanje i oduzimanje slobode. Ljubav je slušanje i prihvaćanje, a ne zapovijed i nalog. Ljubav je briga za drugoga, a ne varanje i pljačkanje drugoga. Ljubav se prepoznaje po životnom elanu, a neslobodu se prepoznaje po besperspektivnosti i očaju.

Kognitivna sljepoća

Naši domoljubi, pogotovo kada dolaze u formi branitelja naše slobode, zapravo su egzekutori javne slobode i javnog života. Takvima nisam zahvalan i nikada neću biti zahvalan. Protiv takvih se svim snagama borim jer je u pitanju sama mogućnost slobode javnog života, a ako te slobode nema, onda je priča o demokratskoj državi jedna obmana iza koje se krije hajdučki refleks i najsirovija hajdučka praksa. Kada je riječ o osobnoj slobodi, nju nikome ne dugujem, sam je stvaram, sam je branim i sam je demonstriram. Ona ne proizlazi iz društvene slobode i zato joj nije podređena. Svi koji namjeravaju ovladati mojim životom, moji su egzistencijalni neprijatelji, a ne moji osloboditelji.

Potpuno mi je jasno da je većina hrvatskog društva u pokušaju u stanju zarobljenosti u odnosu na tzv. kolektivne povijesne istine koje nisu ništa drugo nego kolektivne laži. Ove laži su potrebne za svako umasovljivanje jer u sebi nose hranu za kognitivnu sljepoću. Ljudska masa neke stvari jednostavno ne vidi zato što to ne smije vidjeti. Kroatizirana ljudska masa u stanju je sluganskog posluha prema ideji Tuđmanove države. Takvi slijepci ne vide da je Tuđmanova ideja hrvatske države zapravo izdaja suvremene koncepcije države. Tuđman nije ostvario državu, on ju je uništio i podredio traumama vlastitog života. Franjo Tuđman je kompleksaš jugoslavenskog, Titovog poimanja države. Tuđman je bio ispod Tita, Titu se dokazivao, Titu se podavao i Tita nikada nije nadišao.

Gotovo svi naši političari, uključujući Plenkovića i Milanovića, dokazuju se kompleksašu Tuđmanu pa, samim time, i Titu. Ako je itko nositelj i podržavatelj jugoslavenskog koncepta države, to su nedvojbeno oni koji nasljeduju Tuđmana. Naravno da oni to, zbog kognitivne sljepoće, ne vide. Naravno da ni mnogi građani to, zbog istog razloga, ne vide, baš kao što fanatični vjernici ne vide svećeničku pedofiliju, a kada ih netko prisili da tu informaciju prime, i dalje se prema njoj odnose metodom kognitivne sljepoće – što se njih tiče, pedofilije nema.

Prihvaćanjem, a pogotovo nametanjem, identiteta, dobivamo, kao standardnu opremu, i mnoge iluzije. Neke ćemo nadići, neke ćemo opozvati, a neke, zbog kognitivne sljepoće, nećemo vidjeti. Društveni očaj i institucionalna neuređenost posljedica su domoljubne kognitivne sljepoće.

Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)

Tags:

VEZANE VIJESTI