Neovisni novinarski portal
26.9.2022.
POLITIKA
Grafit

Dvije, tri o palankama

Grafit

Objavljujemo tekst čitateljice Gordane Čupković o jednom šibenskom grafitu, jednoj šibenskoj crkvici…

Piše: Gordana Čupković

U Šibeniku, na skretanju prema kanalu sv. Ante s mandalinske strane već niz godina nalazi se grafit pomno ispisan velikim crvenim, sad već izblijedjelim slovima: Iskustvo nam je palanačko. Zasigurno ima popriličan broj onih koji su prepoznali da je te rečenica citat iz knjige srpskoga pisca i filozofa Radomira Konstantinovića Filosofija palanke. Ta je knjiga u suvremenosti poznata po tome što je njezino hrvatsko izdanje ispalo iz programa otkupa knjiga ministarstva kulture jer srpski jezik autora nije preveden na hrvatski, a inače je poznata po kritici historicizma kao jednog od istaknutih generatora palanačke svijesti, prema Konstantinovićevoj definiciji, ispoljene nacionalnim mitotvorenjem i kulturom zatvorenosti. Što je autor mandalinskoga grafita htio poručiti o sebi, osim da čita filozofska štiva, te koje oblike svijesti cilja njegova poruka, možemo samo nepouzdano nagađati i raznoliko interpretirati. Meni je taj grafit pao na um dok sam na drugome kraju grada, točnije usred grada ovoga proljeća pokušala fotografirati crkvu sv. Julijana za naslovnicu knjige o starohrvatskim prijevodima jednoga ranokršćanskoga himna, no, za tu su se svrhu fotografije pokazale posve neupotrebljive, što zbog vizure sa skelama postavljenima u cilju obnove što zbog ispisanih vrata ruševne crkve. Vrata crkve bila su ispisana s četiri C i natpisom Ovo nije Srbija. Za (pod)svijest autora toga (ili točnije tih) grafita možemo nagađati da se je našao obuzet strahom od obnove sakralne građevine, u dubljim razinama i možebitnom fobijom od povratka arhetipskih grčkih trgovaca, a nešto pouzdanije usuđujemo se tvrditi da taj autor baš ništa ne čita. Da je autor iskaza navijačke državne nepripadnosti štogod čitao i da je htio ispasti duhovit, umjesto na vrata crkve sv. Julijana, navedeni grafit mogao je natpisati na mandalinski citat pa bi se tako izravno susreli i porazgovarali Konstantinović i predmet njegove kritike. Ovako, umjesto povijesnog susreta dolazimo do ozbiljnog paradoksa, predmet Konstantinovićeve kritike postao je predmetom kritike iz nepoznavanja ”organske” povijesti, a ne zadojen njome. Da je štogod povijesnoga čitao, štogod bi i znao, pa i taj primjer potvrđuje kako koncept palanačke svijesti ozbiljno zapinje u srazu povijesnoga znanja i povijesnoga neznanja.

Grafit u Mandalini

A evo što se o građevini na čija je vrata netko ispisao 4 C i Ovo nije Srbija iz historijskih vrela može saznati. Riječ je o romaničko-gotičkoj crkvi čiji najstariji spomen datira iz 1371. Od 1481. taj se sakralni objekt u spisima spominje kao dvije građevine (jedna nad drugom s posebnim ulazima) u kojima su se tijekom stoljeća izmjenjivale različite liturgije i različite svjetovne funkcije; među ostalim, crkva je 1569. dana na korištenje pravoslavnim Grcima, ali uz održan katolički oltar sv. Mihovila i sv. Julijana; početkom 19. stoljeća služila je kao skladište; šibenskoj pravoslavnoj crkvenoj općini u cijelosti je dodijeljena 1875., 1931. gornji je prostor dan na korištenje starokatolicima, od 1933. u donjem je prostoru ”Nova štamparija”. Građevina je stradala u savezničkom bombardiranju 1943. te se u suvremenosti obnavlja pod okriljem Hrvatskoga restauratorskoga zavoda uz sudjelovanje stručnjaka iz Srbije. Zahvaljujući prizidnicama (redovnicama) crkve sv. Julijana naziv crkve i spomen grada Šibenika očuvan je i u kasnosrednjovjekovnom glagoljičnom rukopisnom kodeksu koji se danas čuva u Nacionalnoj knjižnici u Parizu i poznat je kao Pariški zbornik. Taj zbornik predstavlja jedno od najznačajnijih zbirki hrvatskih srednjovjekovnih tekstova, među ostalim u njemu su zapisani psalmi i kantike te Muka sv. Margarite. Glavninu tog zbornika zapisao je, kako sam navodi u kolofonu, Grgur Borislavić rodom iz Like (Modruš) 1375. prizidnicam svetago Julijana ot Šibenika pa je taj zbornik i osobito dragocjeno svjedočanstvo glagoljaške djelatnosti u Šibeniku. Među ostalim glagoljskim zbornicima sakralne tematike taj se zbornik ističe svojim sadržajem (starija redakcija sakramentara) i posebno jezikom: u njemu se uz elemente knjiškoga hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika, koji je bio jezik glagoljaške liturgije, u zamjetnoj mjeri unose i elementi razgovornoga jezika: čakavskoga ikavsko-ekavskoga modruško-ogulinskoga govora zapisivača te južnočakavske ikavice srednjovjekovnoga šibenskoga područja, kao područja namjene zbornika. Zbog navedenoga, a tragom prakse iz ostalih gradova koji čuvaju spomen glagoljaške djelatnosti, Ulici sv. Julijana posve se legitimno može dodati naziv i Glagoljaška ulica. U psaltiru toga Pariškoga zbornika sastavljena za redovnice crkve sv. Julijana u Šibeniku zapisan je i crkvenoslavensko-čakavski prijevod benediktinskoga latinskoga himna ”Te Deum laudamus”, koji se i danas izvodi u crkvama kao popijevka ”Tebe Boga hvalimo”. Taj je latinski himan u 5. stoljeću napisao ondašnji provincijski pisac i biskup Nikita iz Ramezijane. Ramezijana je bila dio nekadašnje rimske provincije Dardanije, a nalazila se točno na mjestu gdje se danas nalazi srbijanski gradić Bela Palanka. Dakle nas povijesna vrela uče da šibenska crkva svetog Julijana ima veze s glagoljašima, koji su na svoj crkvenoslavenski jezik među ostalim prevodili i tekstove Nikite iz Ramezijane, autora nekoliko stoljeća mlađeg od Bizantinca Ćirila koji je autor glagoljice, i taj Nikita ima veze s Belom Palankom kao i sv. Jeronim s glagoljicom i Dalmacijom ili Grgur Ninski s glagoljicom bez Dalmacije: nikakve; te su mitove kritički razotkrili upravo povjesničari. Povijest je mjesto mnogih glasova i ne da se a priori zatvoriti, kako bi htio autor drugoga grafita, niti posteriori odstraniti, kako bi htio autor prvoga grafita ili njegov lektirni uzor.

Bilješka o nazivu: Naziv palanka postanjem je romanizam (od tal. palanca, lat. palanga ”motka, drvo”) koji je posredstvom slavenskih jezika prešao i u turski, zabilježen je u Mikaljinu te u Belostenčevu rječniku, u potonjem kao naziv za ogradu od kolaca, tršća i sl. oko sela/varoši, kasnije se širi uporaba naziva za varošicu općenito. U Hrvatskom jezičnom portalu navodi se kao pogrdnica, s opisima: ”provincijski balkanski gradić; varošica; zaostalo mjesto”, i kao historizam: ”drvena utvrda radi zaštite putnika na cestama Osmanskog Carstva”.

Crkvica Sv. Julijana

Tags:

VEZANE VIJESTI