Ovogodišnja zagrebačka Povorka ponosa održavala se pod motom „Dajte nam naša 4 zida”. Svakom čovjeku su potrebna njegova 4 zida unutar kojih se odigrava osobna sloboda, ali i javno očitovanje te slobode. Metafizika zla, koja u našim okvirima progovara homofobnim jezikom, LGBTIQ+ zajednicu promatra kao zatvorenike i osuđenike koje je potrebno zatvoriti unutar homofobnih zidova našeg društva lažnog ili patogenog kršćanstva. Istinsko kršćanstvo promovira svetost slobode svake osobe, ono kršćansku poruku komunicira putem pluralne kulture bez namjere da ona postane obvezujuća za sve članove nekog društva.

Patogeno kršćanstvo

Papa Ivan Pavao II poznat je po zagovaranju da vjera ima pravo postati kulturom. Patogeni pseudokršćani, u njihovoj redukciji spoznajne slobode i razboritosti na fanatizam i društvenu ogorčenost, ovu poruku razumijevaju kao imperativ da neka kultura nužno mora postati kršćanskom kulturom odnosno patogenim kršćanstvom.

Nemam ništa protiv toga da se nečija vjera transformira u kulturu, ali sam izričito protiv toga da se kultura reducira na vjeru jer je takva kultura, da se poslužim često upotrebljavanom sintagmom ogorčenih pseudokršćana, ‘kultura smrti’ društva i sloboda pojedinačnih, osobnih egzistencija. Istinsko kršćanstvo sebe poima kao egzistencijalno dobro koje ne zalazi u tržišne odnose. Ako tržište poimamo kao polje razmjene roba, a robu kao dobro koje ima tržišnu vrijednost, jasno je da se pseudokršćani razlikuju od kršćana po tome što pseudokršćani trguju s vjerom i bogom, dok kršćani žive kršćanstvo kao dobro koje nikada i nipošto ne može postati robom.

U hrvatskom društvu pseudokršćani redovito trguju s vjerom i bogom kako bi sebi priskrbili političku moć. Budući da je po starom filozofskom načelu svrha neke stvari vrijednija od same stvari, razvidno je da pseudokršćani kršćanstvo ne poimaju kao vrijednost u sebi odnosno dobro koje se ne stavlja na tržište, nego kao stvar koja se na društvenom tržištu razmjenjuje s nekom drugom robom.

Progledaj srcem- primjer vjere koja je postala kulturom

Ako s pozicije prava na slobodu vjeroispovijesti promatramo kršćane, jasno je da kršćani imaju pravo javno, u kulturi, očitovati vlastito kršćanstvo. Međutim, pravo na slobodu vjeroispovijesti nije usmjereno prema tome da se drugim, nekršćanskim egzistencijama nameće kršćanstvo kao društvena, javna, politička i osobna obveza. To je, ponajprije, negacija prava na slobodu vjeroispovijesti. Zanimljivo je da pravo na slobodu vjeroispovijesti u hrvatskom društvu redovito negiraju pseudokrščćani koji kršćanstvo pretvaraju u robu s tržišnom vrijednošću, dok u daleko manjoj mjeri to čine borbeni antikršćani koji društvo vide kao platformu za promoviranje ateističkih koncepcija.

Istina je da je zrelo, zdravo, uključivo društvo sekularno. Takvom društvu ne smetaju kršćani, ono se kršćanstvu, kao bitnom, ne i ekskluzivnom, segmentu hrvatskog društva, raduje. Nedavni koncert Progledaj srcem primjer je javnog demonstriranja prava na slobodu vjeroispovijesti kao društveno poželjnog prava. Na ovom koncertu se okupilo nekoliko desetaka tisuća, uglavnom mlađe populacije, koja je u javnom prostoru demonstrirala kršćanstvo bez pretenzija da ono postane zakonodavnim umom našeg javnog života.

Hod za život- primjer patologizirane vjere

Hod za život, naprotiv, nije takva manifestacija. Hod za život u velikoj mjeri počiva na negaciji prava na slobodu vjeroispovijesti kako bi se snažni integrativni mehanizam vjere i vjerske poruke patologizirao i pretvorio u robu koja ima namjeru ući na političko tržište kako bi roba-vjera bila razmijenjena s nekom drugom robom – političkim funkcijama koje će, potom, na razini zakonodavnog uma, hrvatsko društvo pretvoriti u kršćansko društvo.

Progledaj srcem je primjer vjere koja je postala kulturom, dok je Hod za život primjer patologizirane vjere koja hrvatsku kulturu želi degenerirati na razinu fanatične vjerske ogorčenosti. Povorka ponosa i Progledaj srcem očitovanja su pluralnosti društva koje se opire metafizici zatvora, dok je Hod za život očitovanje namjera da Hrvatska postane mjesto robijanja različitosti. Čovjeku su potrebna slobodna 4 zida, ali i javno očitovanje slobode koja se odigrava u ta 4 zida. Kada nam društvo nameće 4 zida, onda nismo slobodni, nalazimo se u stanju očaja zatvorenika.

Pluralno društvo je u Hrvatskoj progovorilo porukama koje možemo sintetizirati u jedinstvenu poruku: Dajte nam naša 4 zida kako bismo napokon mogli progledati srcem uključivog, pluralnog, sretnog društva!

Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)