Iako sam dosta puta pisao o sličnim temama jednostavno za neke teme nikad neće biti dovoljno pisati jer su neiscrpne pa tako i ova…
Kada ste osoba s invaliditetom s vremenom naučite da on uključuje i lepezu različitih osjećaja, kao i to da vaš invaliditet kod ostalih ljudi budi različite osjećaje. Nekima je neugodno zbog vašeg invaliditeta, neki vas sažalijevaju, u nekome invaliditet pobuđuje zahvalnost što nema takvu sudbinu.
I zaista nema osobe s invaliditetom koja barem jednom u životu čula fraze poput „jadan/jadna ti“ ili “tebi sigurno teško u životu“.
Baš kao i mnogi koji žive s invaliditetom i ja sam dugo razmišljao zašto je k tome tako i zašto netko ima potrebu govoriti ovakve nebuloze? Pa sam došao do zaključka da ljudi često ovakve rečenice doživljavaju kao neku vrstu suosjećanja, pa čak i potpore. Naravno, sažaljenje nije podrška i od njega nijedna strana nema koristi i ne služi ni čemu.
Suprotno, sažaljenju, ali jednako frustrirajuće jest – divljenje. Možda vam se na prvu čini kao pozitivna reakcija i ona to obično jest, ali u kombinaciji s invaliditetom dobije često sasvim drugačiji kontekst. Dat ću vam primjer. Jedan moj poznanik u kolicima imao je običaj navratiti do pošte kako bi platio račune i ostala dugovanja za protekli mjesec. A ondje su mu se djelatnici preko svake mjere divili njegovoj drskosti da plaća svoje račune, uz pitanje pa zar nema nikoga da mu pomogne to napravi umjesto njega. Kad mu je dosadilo podnositi divljenje i objašnjavanje da sasvim sposoban plaćati račune promijenio je poslovnicu gdje mu se više nisu divili. Upoznat sam s mnogo sličnih priča gdje neznanci za skaču osobe s invaliditetom s pričama o divljenju, herojstvu, o tome da se oni ne mogu zamisliti da tako žive… bla, bla, bla.
I tako imamo situaciju da javnost na osobe s invaliditetom gleda kao bića čiji život ovisi o tuđoj pomoći, s druge strane ako se trudimo živjeti kao ostali svakodnevne aktivnosti i situacije poput školovanja, odlaska u kupnju, plaćanja u očima drugih postaju herojski čin, a nema ništa herojsko u tome. Zamislite da se vama netko divi jer ste došli platit račune, siguran sam da bi ste ga čudno gledali. I vi i mi pokušavamo izvući oni najbolje iz života – to je sve. Nema tu mjesta ni sažaljenju ni divljenju jer takvi postupci samo pokazuju da za nas još uvijek nema mjesta u društvu.
I zato ako nam se zaista divite radije nam to pokažite djelima nego riječima. Iskažite radije svoje divljenje prilikom za jednako školovanje, zaposlenje ili liječenje tek tada će ono imati smisla.
