Petru Dešu znamo iz ranije moje kolumne, spada u slabovidne osobe, kao takva ima pravo na psa vodiča koji joj pomaže u svakodnevnici, pošto je uvijek priče najbolje čuti iz prve ruke, danas nam Petra kroz daljnji tekst objašnjava kako doći do psa vodiča, koliko traje obuka jednog psa te kako je ona došla do svog…
Petra Deša
Najčešći ljubimci u obiteljima su psi i mačke. Oni svakome od nas uljepšavaju trenutke, ali i zadaju brige i muke. No, nekima četveronožni ljubimci više su od ljubimca, oni su pomoć, podrška, motivacija – to su psi pomagači. U Zagrebu, malo izvan samog centra grada smjestio se lijepo uređeni Centar za rehabilitaciju „Silver“ gdje ćete prvo čuti pseći lavež, a zatim vjerojatno i pokoju strogu opomenu trenera i dakako, veseli smijeh nekog zaigranog djeteta koji je kod kuće povučen u sebe i tiho. No, u Centru „Silver“ obučavaju se psi pomagači prema tri kategorije: – rehabilitacijski psi; dodjeljuju se teže pokretnim osobama i osobama koje se kreću u invalidskim kolicima. psi im pomažu prilikom dodavanja stvari, presvlačenja, prebacivanja iz kolica na krevet ili kauč pa i da pogurnu svog vlasnika ako negdje zapnu s kolicima. ma, rade oni i više od toga, omogućavaju ulazak i izlazak osobi iz neke prostorije tako da otvore vrata, otvore i ladicu pa nevjerojatno, izvade robu iz perilice rublja, prebace u lavor i odguraju do sušila. – terapijski psi; dodjeljuju se najčešće djeci s teškoćama u razvoju. autističnom dječaku ili djevojčici s Down-ovim sindromom. ma, svrha terapijskog psa je podići dijete na noge, omogućiti da dijete koristi svoje ručice, trudi se svojom upornom igrom i dosadnim umiljavanjem izvući riječ iz djeteta i to im sve uspijeva. terapijski psi mogu biti i za pojedino dijete i za manju skupinu pa ih tako možete susresti u vrtiću ili školi. – pas vodič; taj od svih prvenstveno vidi, gleda i zaobilazi, a sve kako bi slijepa osoba mogla samostalno prolaziti gradom u kojem živi, odlaziti na posao, na fakultet ili u običnu šetnju do parka. ti psi su obučeni za veliku ulogu da čuvaju korisnika od prepreka na putu kojim se kreće.
U ovoj priči pobliže ćemo vas upoznati sa zadnjom skupinom koju smo spomenuli, a to su psi vodiči koji se dodjeljuju visoko slabovidnim i slijepim osobama. Valja napomenuti kako će se u tekstu pojavljivati osobna iskustva jedne korisnice koja uz sebe ima drugog psa vodiča. Prvi i osnovni uvijek da visokoslabovidna ili slijepa osoba ostvari pravo na psa vodiča jest taj da je punoljetna jer se samostalno brine o tom psu i odgovorna je za svaku stavku. kako se pas brine za korisnika tako se korisnik mora moći brinuti za psa. Tako je čim je stekla svoju punoljetnost, Petra podnijela zahtjev Centru „Silver“ za psa vodiča i nakon svih potrebnih pred koraka u svoj život je dobila Harryja koji je s njom bio kratkih šest godina. *Od ranog djetinjstva sam slabovidna osoba no, vid je postepeno opadao te sam upisavši srednju školu bila prinuđena koristiti bijeli štap kako bih se mogla kretati, odlaziti iz učeničkog doma u školu i nazad i općenito, kako bih se mogla kretati po gradu. meni to tada i nije bila neka primamljiva opcija jer me bilo sramota, teško sam prihvaćala činjenicu da gubim vid i da se samostalno ne mogu više kretati. No, kada sam se susrela sa psima vodičima znala sam da je to rješenje za sve moje probleme i čim sam imala to pravo, predala sam zahtjev u „Silver“ te strpljivo čekala.
Petra Deša
Nisam dugo čekala, Harry je bio veliki, crni flat coated retriver, zaigran, ali jako jako pametan i izvrstan vodič. Pošto sam tada tek upisala fakultet, a obaveza je bilo dosta obuku sam kroz pet tjedana prošla tako da je Harry bio kod mene u studentskom domu, a instruktorica je i po dvaput na dan dolazila kako sam bila slobodna od fakulteta. Sama obuka psa pomagača počinje od trenutka kada štenci dođu na svijet i odvoje se od majke tada se daju u obitelj koja će psa socijalizirati. to su socijalizatori koji rade lavovski posao u trajanju od godinu dana, a najteži je trenutak, iako su svjesni što rade, odvojiti se od psa jer im se već nakon tjedan dana uvukao pod kožu, a kud ne nakon godine. I tako, nakon socijalizacije psa što uključuje maksimalno kretanje socijalizatora i psa po gradu, korištenje javnog prijevoza, uspon i silazak stepenicama, liftove, ako je moguće, vožnju brodom i avionom pa čak i odlazak u shopping centre, na mjesta gdje je velika koncentracija ljudi kako bi se pas naviknuo i naučio. Kada pas završi socijalizatorski dio u Centru provodi se procjena kojoj skupini pomagača će biti dodijeljen, postoji i mogućnost da zbog nekih zdravstvenih problema ili zbog karaktera psa, pas ne prođe i ne upiše školu tada se, pas vraća prvobitnoj obitelji i nastavi živjeti kao „slobodni“ pas, ali podučen najosnovnijim stvarima. Kada se psu dodijeli školovanje za vodiča, psa preuzima instruktor koji sa psom prolazi obuku kako voditi slijepu osobu, a to traje otprilike 6 do 8 mjeseci. Uči ga se lijevo-desno, stepenice, vrata, zebra, bus sve pojmove koji su potrebni, a najvažnije da vodi, da mirno hoda uz nogu i zaobilazi prepreke na putu.
Harry mi je jako puno pomogao, zapravo je učinio da ponovo počnem živjeti i kretati se. Omogućio mi je šest predivnih godina i zaista, ako ne moram bijeli štap ne koristim. Danas imam Drew, osmogodišnju crnu labradoricu koja se pokazala, ako je to moguće, još boljim vodičem -(možda zato što je ženka) J Ono što ja moram, a to mi nije problem jest da sa svojom Drew uvijek izlazim vani bilo da je kiša, snijeg ili da mene boli glava. Drew je prvenstveno pas, znači ima apsolutno iste potrebe kao svaki pas, voli igru, voli spavati, ali voli i raditi pa tako svakodnevno idemo na posao, na kavu s prijateljima, na putovanja, kupanje na moru i slično. Osiguravam joj i hranu, igračke i veterinarsku njegu. Nakon što pas vodič sa svojim instruktorom položi ispit pronalazi se korisnik koji želi psa vodiča. parametri po kojima se spajaju pas i korisnik su: brzina hoda psa i osobe. Temperament psa i osobe. sam način života osobe koja želi psa, mogućnost samostalne brige, osiguranje prostora za život psa. psi koji su službeni pomagači nisu za dvorište (iako jako vole biti na otvorenom), ali oni borave s korisnikom 24/7 i važno je da je svima udobno i sigurno.
Petra Deša
Nakon što je Harry, uginuo bila sam dvije godine bez psa. bilo mi je jako teško, ali vjerovala sam kako će se pojaviti novi pas, onaj pravi za mene. u tom razdoblju kretala sam se uz bijeli štap, teško, frustrirano, ali nisam imala drugi izbor jer o pomoći sa strane nisam htjela ovisiti. Drew je kod mene stigla u Lipnju 2016 godine, a zajedničku obuku prošle smo u „Silveru“. prednost kod drugog ili trećeg psa je ta što korisnik zna više o psima vodičima, ozbiljni je i odrasliji pa je tako bilo i kod mene.
Drugačije funkcioniram sada s Drew, mogu reći puno zrelije i odgovornije, ali i pametnije (teško me može zeznuti, ali uspijeva joj). svakodnevno smo skupa, na poslu u uredu, na ulici u provodu, kod kuće dok odmaramo ili na livadi u igri. Poziv joj baš nije jača strana, voli njuškati, ali poslušna je samo je željna igre što joj osiguravam svakog vikenda kada je lijepo vrijeme ili zimi čim se pruži prilika. Vodi me, ja ju slijedim. Moram priznati da dosad, a skupa smo šest godina, Drew nije napravila niti jednu grešku što je rezultat njezine inteligencije i mog iskustva. idemo često istim rutama pa tako ujutro kada izađemo iz portuna i krećemo na posao ona već skreće ulijevo, ali joj ja to i kažem. volim s njom komunicirati pa tako svašta komentiramo dok hodamo prema tramvaju. Ono što je meni jako bitno, prehrana. Pas vodič mora imati kontroliranu prehranu što ne znači da tu i tamo ne može dobiti koju voćku, ali nije preporučljivo pretjerivati. znači, pazim što Drew jede i tako imamo rutinu kada obavlja nuždu što je jako bitno s obzirom na to da osam sati provodim na poslu. Nakon što korisnik i pas vodič polože ispit odlaze iz „Silvera“ u život, važno je naglasiti da tek tada počinje pravi suživot i upoznavanje korisnika i psa što može potrajati od šest mjeseci do godinu dana jer će pas iskušavati korisnika koji ne vidi nakon što to shvati, a brzo shvati. Svakodnevno kretanje uz psa vodiča visoko slabovidnim i slijepim osobama pruža bolju povezanost, čvršću sigurnost i dakako, uključenost u društvo. *
Drew jako voli lopticu, to joj je, rekli bi, svetinja. Ima ju u uredu, kod kuće, kod prijateljice pa i kod mojih roditelja. ja živim i radim u Zagrebu, a roditelji su na Krku pa je veselje otići kod njih, pogotovo ljeti jer se Drew jako voli kupati. Zaigrana je i slobodna jer ako ju sputavam, postat će frustrirana, a to onda dovodi do udaljavanje mene i nje kao psa i korisnika. Neizmjerno sam zahvalna što pas vodič postoji. Nisam sigurna kretati se s bijelim štapom, ne volim to ako ne moram, a pse volim i svjesna sam kako je to jedna velika obaveza, ali koliko meni moja Drew pruža, ono što joj ja uzvraćam nikada se neće moći mjeriti.
Petra Deša
