U staroj šibenskoj gradskoj jezgri, na Gorici, između Stuba Andrije Medulića i Ćulinovićevih stuba, smjestila se palača “Gogala -de Dominis” u kojoj je, uz skroman broj uzvanika, mahom prijatelja obitelji, ovih dana obilježena 93. godišnjica najdužeg leta vojnim hidroavionom, podviga koji je 29. svibnja 1929. izveo Šibenčanin, Federik Miroslav Gogala Dominis. Njegova kći, Nike Gogala, najzaslužnija je za prvo javno obilježavanje ovog povijesnog događaja kojim je, zapravo, htjela otrgnuti od zaborava uspomenu na oca i njegov trag u povijesti.
Nike Gogala je u palači koju je većinski naslijedila, otvorila vrata javnosti za artefakte koje baštini od svog oca, vojnog pilota, a koji govore o njegovoj karijeri i rekordu o kojem se dosad jedva nešto znalo. Jednog dana, kada za to budu stvoreni uvjeti, Nike je spremna svu očevu ostavštinu, sve artefakte koje je prikupila, predati Državnom arhivu, odnosno Arhivu Grada Šibenika. Iako je gospođa Gogala “u godinama”, pršti od energije i vitalnosti, pa nema nikakve sumnje da ćemo za nju još čuti…
Najduži let hidroavionom
O ocu priča s posebnim zadovoljstvom i ponosom. Federik Miroslav Gogala je bio potomak hrvatske plemićke obitelji s Raba, de Dominisa, no, rodio se, kazuje nam Nike, u Šibeniku 1898. , i svoj životni put završio, također, u Šibeniku, 1966. Njegov život je, kaže, obilježen vojnozrakoplovnom karijerom i istraživanjem rane hrvatske povijesti, a u njegovoj biografiji ostaje trajno zapisano da je 1929. izveo let s, u to doba, rekordnim trajanjem od čak 11 sati i 57 minuta, leteći na relaciji od Boke Kotorske do Sušaka ( Rijeke ). Za taj je podvig nagrađen srebrnim satom, radom njemačke tvornice koja je proizvodila i avione na kojima je Gogala letio ( DO.D.201 )
Centar pomorske hidroavijacije u vrijeme Austrougarske je bio Kumbor, u Crnoj Gori ( 1917. ) , napominje Nike. Između dva svjetska rata razvija se zrakoplovstvo kao zaseban dio, odvojen od pomorskih vojnih snaga, jer su se mladi oficiri K.U.K.-a ( dvojne, Austrougarske monarhije ) priključili mornarici Kraljevine SHS-a. Nakon Kumbora, hidroavionska baza 1920. seli u Divulje gdje je izgrađen prvi hangar moderne eskadrile čiji je zapovjednik bio upravo Miroslav Federik Gogala, koji je letio na hidroavionima do 1939. kada je umirovljen ( na vlastiti zahtjev ) kao kapetan bojnog broda.
-Moj pape je- ponosno ističe Nike– bio pionir vojnog hidrozrakoplovstva. I zavrijedio je, makar u rodnom gradu, kutak u kojem će se čuvati uspomena na njegov, u to doba, doista izniman podvig.
Pogled od milijun dolara!
Palača Gogala u kojoj se čuvaju zapisi, fotografije, osobni predmeti i odličja Frederika Miroslava Gogale, nadvisuje staru Gradsku vijećnicu i crkvicu Svih svetih s dva barokna balkona koja je Nike restaurirala dva puta, isključivo svojim novcem. Pogled kroz okvir vrata koja vode na balkon palače, sjeda ravno na kupolu Dalmatinčeve katedrale, klizi po krovovima starog Šibenika i potom ponire do trga kojeg uokviruju bijela kamena zdanja vijećnice i katedrale. Što bi se danas reklo, pogled od milijun dolara!
Sjedimo u prizemlju restaurirane palače koja u dnevnom boravku ima originalni šibenski bunar iz 1523., što je, kaže Nike, dokaz da palača Gogala datira iz vremena prije 15. stoljeća. Palača je, kazuje nam, pripadala rapskoj obitelji de Dominis koja, navodno, potječe od krčkih knezova Frankopana. Osnivačem šibenske loze smatra se Ivan de Dominis, koji je zapovijedao rapskom galijom Sveti Ivan u bitki kod Lepanta 1571. Njegov praunuk je znameniti teolog i filozof Marko Antun de Dominis. Inače, ispričat će nam energična i nevjerojatno lucidna Nike ( iako u 90-im godinama ), Dominisi su bili vlasnici solana i zemljišta na Prviću, a loza se ugasila sa zadnjim muškim članom 1887. Ali, u obitelj su stizale žene koje su nastavljale tradiciju Dominisa…
Palača se, tvrdi Nike, pogrešno naziva “Gogala”, jer je njezin izvorni utemeljitelj i vlasnik de Dominis. Zadnja de Dominis, Antonija, bila je udana za doktora Galvanija koji je bio gradonačelnik Šibenika. Galvani je bio povjesničar i iza njega je ostalo čuveno djelo čiji se original nalazi u obiteljskoj arhivi Gogala, za koju stručnjaci kažu da je vrjednija od arhive Grada Šibenika.
Unutrašnjost palače više je nalik muzejskom prostoru u kojem se miješaju različita kulturno-povijesna i stilska razdoblja, interijer je izvrsno očuvan, obnovljen i adaptiran za svakodnevni život. Nike je zadnjih desetak godina, otkako se iz Rijeke vratila u Šibenik, maksimalno ulagala u obnovu i restauraciju palače. Zapravo, svoga doma. Ponosno nas upućuje na Crtice o starinama Šibenika i okolice, u kojima autor, konzervator dr. Ivo Šprljan, opisuje dijelove autentičnog, očuvanog interijera ovog nekoć luksuznog zdanja, napose zidni i stropni oslik salona na drugom katu, rijedak i iznimno vrijedan primjer kulturno-povijesne baštine starog Šibenika. Palača se uspjela održati i sačuvati zahvaljujući njezinim vlasnicima, nasljednicima loze de Dominis koji su, preko obiteljskih veza sa Galvanijem ( nekadašnjim šibenskim gradonačelnikom ), došli do obitelji Gogala koji danas u njoj žive.
I djed i otac austrougarski oficiri…
-Postoji vjerojatnost da je palača nastala na temeljima utvrde koja je bila sastavni dio obrambenog bedema grada, koji prikazuje Bruno Ungarov, poznati geodet, etnolog i kolekcionar ( 1909. -1992. ) u idejnoj rekonstrukciji Šibenika krajem 11. stoljeća.
Njezin djed je, baš kao i otac, bio austrougarski oficir koji je za vrijeme Prvog svjetskog rata s obitelji živio u Pragu, a u Šibenik su dolazili, kako nam priča, s dvije kočije, samo na ljetovanje.
–Dominisi su bili bogataši, ne Gogalovi, i palača je zapravo de Dominis, jer su tu Dominisi došli. Bila su tri brata. koja su se posvađala, pa je jedan otišao u Ameriku, u Honolulu, tamo se oženio kraljicom i postao potkralj, drugi je došao u Šibenik i imao te silne solane koje su prodane i poslije zapuštene, a treći je bio moj djed. Dominisi su imali puno vanbračne djece koju su morali uzdržavati, i na kraju je muška loza izumrla, a ostale se de Dominisi žene, Ankica je bila zadnja. Moja none je Luiđa Gogala, kćer Ankice de Dominis, udana za austrougarskog oficira Gogalu koji je živio u Pragu i bio na vrlo visokom položaju za vrijeme Prvog svjetskog rata. I moj pape, kao dio te rapske obitelji, je također išao u vojsku i on je bio “kaunka”. A kad je došlo do raspada Austrougarske, prešao je u avijaciju Kumbora. Tada nastaje Kraljevina SHS koja je kratko trajala, i potom Kraljevina Jugoslavija u kojoj je pape imao taj glasoviti, najduži let hidroavionom. Visine su ga strašno impresionirale, iako u ono doba nisu imali ni padobrana i svaki let je za njih bio pitanje života. Oni su stvarali tu prvu vojnu strukturu u Europi jer su imali napredne avione iz Njemačke – Dornier, DO.D. 201 i 202 -s kojim je i pape letio. To su bili najbolji avioni u ono vrijeme, zapravo hidroavioni. Baza im je kasnije premještena iz Kumbora u Divulje. I taj najduži let u ono doba, kojim je otac oborio rekord leteći od Boke Kotorske do Sušaka, izveo je na takvom avionu, za što je osvojio nagradu. Izložbom u spomen na taj podvig, otvorenom za javnost, svom papi bi htjela reći – hvala- emotivno će gđa. Gogala.
Dok nam pokazuje memorabilije u spomen na svog oca, pa čak i restaurirani propeler aviona kojim je ostvario rekordni let, spominje i da je njezina majka vjerojatno jedina mladenka koja je bračno putovanje provela u avionu, otkriva da je otac hidroavionom vozio i kraljicu Mariju…
Grad nezainteresiran za obnovu
-Sve ove artefakte smo pronašli u bibliotekama. Imala sam samo sliku pape i od nje se rodila cijela ideja. Evo, i očeva originalna avijatičarska kapa koju smo pronašli u podrumu palače, masu stvari smo dolje našli. Vidite ovaj bunar- pokazuje nam u kutu dnevnog boravka originalni bunar iz 1523. – Smatra se da je to početak gradnje kuće, ali nije, ona je i starija, dolje su još dva nivoa. Eto, koliko je Šibenik star. Ne zna se koji je portal ljepši, to je naša kultura, naša povijest…- impresionirana je gđa. Nike svojim gradom i svojim nasljedstvom.
Obitelj Gogala je u Šibenik došla poslije Drugog svjetskog rata, 1945.- 1946., a do tada su živjeli u Kumboru i Divuljama, gdje je i svo troje djece, dvije kćeri i sin, rođeno, jer je tamo bila očeva baza. Nike je veći dio života provela u Rijeci, pravnica je po struci, radila je u nekoliko riječkih poduzeća i na kraju u gradskoj upravi gdje je, s dolaskom nove vlasti, dobila otkaz. “Nisam bila podobna ni za onaj, ni za ovaj režim”, kaže. Ali, s otkazom se nije pomirila, kao ni drugi kolege koji su dijelili istu sudbinu s njom. U sudskim sporovima izborili su, kako veli, pravdu. Dosad je sudskim putem dobila više od pola milijuna kuna odštete…
U Šibenik je dolazila i tijekom Domovinskog rata, često je bila jedina putnica u autobusu, ali htjela je svakako, nakon majčine smrti, zaštititi kuću da ne bi tkogod provalio i devastirao je potpuno. Naslijedila je majčin i tetkin dio palače, prije 10-15 godina se trajno vratila i nastanila u ovom povijesnom zdanju. Danas kaže da joj je najljepše razdoblje života upravo ovo otkako je došla u Šibenik. Žao joj je jedino da Grad nije pokazao ni najmanje interesa ni volje da joj pomogne u obnovi palače, iako im se više puta obraćala sa svojim projektima, no, nisu joj, požalit će se, nikad ni odgovorili. Sama je čak platila i pločicu s natpisom Palača Gogala de Dominis, 15. stoljeće.
Pradjed na Napoleonovoj krunidbi
-Ovo je jedina palača u gradu s plesnom dvoranom, potpuno oslikanom, u kojoj je navodno bio i Napoleon i tu, kako neki tvrde, priređivao balove. To nije tako nevjerojatno kako se čini, jer je moj pradjed bio pozvan, s cijelom obitelji, u Pariz na Napoleonovu krunidbu , a mi smo sačuvali njegovo svečano svileno odijelo s krunidbe sa zlatnom dugmadi. No, to je povijest i njome neka se bave povjesničari. A ja, za sve što sam napravila u obnovi palače, moram zahvaliti gospodinu Mijiću, restauratoru, bez kojega ovo ne bi bilo moguće- sa zahvalnošću će Nike Gogala. Doživotno je zahvalna i gospodinu Živku, kaže, jer je palaču čuvao od devastacije i provalnika, dok nje nije bilo, a ukradene svari vraćao natrag, pazio joj je, veli, kuću kao sin rođeni.
Grad, međutim, nije bio spreman pomoći čak ni u obnovi južne fasade palače, jedine koja je ostala neuređena, iako su s nje otpadali komadi. No, gđa.Nike se nada prodati dio zemljišta kojeg imaju na Rabu, i prvo što bi tim novcem učinili, kaže, bila bi obnova fasade palače.
Sve troškove uređenja očeve spomen-sobe, tog izložbenog kutka palače do kojeg joj je posebno stalo, uglavnom snosi sama, Grad za to nije pokazao ni interesa ni volje, pa nikog od gradskih otaca nije ni pozvala na svoj mali event u povodu velike očeve 93. obljetnice najdužeg leta hidroavionom, 29.svibnja 1929.
