Neovisni novinarski portal
22.7.2024.
predsjednik RH
Prve dvije godine mandata predsjednika Republike: Milanovića više limitira njegov karakter, nego njegove ovlasti…

Prve dvije godine mandata predsjednika Republike:
Milanovića više limitira njegov karakter, nego njegove ovlasti…

Zoran Milanović je odradio dvije godine mandata na dužnosti predsjednika Republike. Tvrda kohabitacija koju je na dan Milanovićeve inauguracije najavio premijer Plenković, pokazala se i tvrđom i neugodnijom negoli se moglo očekivati. Bile su to dvije godine pod visokim naponom, svađalačke, nekonstruktivne i za mnoge aktere na hrvatskoj političkoj sceni uvredljive. Za samog šefa države bilo je ovo razdoblje suočavanja s funkcijom koja po Ustavu jedva da ima sadržaja ( ovlasti ), što Milanovićevom egu nikako ne odgovara. No, svojom oštrom, kavanskom retorikom i osebujnim rječnikom, potrudio se da se njegov glas daleko čuje. Time nije učinio uslugu nikome.

Radim i živim onako kako sam govorio. Čujem se, ono kako govorim ne mora svima odgovarati.  Grub sam i bit ću i dalje prema ljudima koji to zaslužuju, a to su uvijek nasilnici, nisam grub prema onima koji su slabiji- tako nakon dvije godine sam sebe vidi Zoran Milanović. Eh, kad bi to što je ove dvije godine činio moglo stati u te kratke rečenice…

Nakon decentne, pomirljive, pristojne inauguracije, lišene pompe i kiča, činilo se da bi dva velika politička ega, Milanovićev i Plenkovićev, mogla u ovakvoj podjeli uloga preživjeti bez prevelikih posljedica. No, pokazalo se da to neće tako ići i da je premijerova prognoza o tvrdoj kohabitaciji koja ih čeka, bila gotovo proročanska. Jer, kohabitacije jedva ima, a bolje nije ni s komunikacijom.

Zoran Milanović pokazao se težim slučajem od svojevrsnog enfant terriblea hrvatske politike. Žučljiv, svadljiv, destruktivan, nije na korist nikome, pa ni sebi. Iako, unatoč učestalom bespoštednom granatiranju ne samo Plenkovića i nekih njegovih ministara, nego apsolutno svih koji se o njega makar i sasvim blago očešu, takav kakav je na poziciji predsjednika Republike, ipak uživa status najpopularnijeg hrvatskog političara. Neki su ga shvatili kao zabavljača, neki kao svoga junaka koji izgovara ono što bi, da imaju hrabrosti, oni htjeli, neki kao beskompromisnog borca za hrvatski suverenitet i srčano mu aplaudiraju na sve njegove eskapade radi kojih dio hrvatskog publicuma, među kojima i oni koji su ga nekoć snažno podupirali, imaju samo gorak okus nelagode zbog osjećaja da su gadno prevareni.

Milanović je dobio na svoju stranu nezadovoljne građane, ponajviše svojim izravnim, žestokim kritikama Vlade, i tu njegovu karakternu osobinu ( izravnost, govor bez rukavica ) koje se mnogi užasavaju, dio građana pozdravlja. Vele, on kaže “popu pop, a bobu bob”, što dosad nitko nije. Dakle, veći dio tradicionalno lijevog biračkog tijela, koje personificira ponajviše SDP, sačuvao je kao potporu, a istodobno je svojim suverenističkim populizmom  osvojio dio desnice. I to ga pune dvije godine drži na vrhu top-liste najpopularnijih političara. No, umjesto da svoju popularnost iskoristi za afirmaciju ispravnih stajališta za koja se zauzima, svojim rabijatnim, rovokopačkim stilom koji je po sebi destruktivan, umanjuje njihov značaj i pozitivan efekt u široj javnosti.

U dvije godine, samo su rijetki koji predstavljaju neki čimbenik na političkoj sceni imali privilegiju biti pošteđeni od njegove opake jezičine. Popljuvao je čak i nevladine udruge, poput B.a.b.e i Sanje Sarnavke koja je cijeli život posvetila aktivizmu, ljudskim i napose ženskim pravima, borbi protiv nasilja i zlostavljanja žena.

Ali, nikoga nije toliko uvaljao u blato kao Plenkovićevog ministra obrane Marija Banožića.  Nije to bio ni veliki problem, u tome mu je sam Banožić obilato suflirao svojim potezima, nesposobnošću i nespretnostima. Ali, jedno je kritizirati krive poteze i politike, nefunkcionalnost i štetno djelovanje, a druga stvar je vrijeđanje na osobnoj razini, dovodeći u pitanje, ne samo relevantnost, nego i inteligenciju ( ponavljač ) osobe koja je targetirana kao meta kritike. Reći za nekog da je opušak više je nego uvredljivo i ponižavajuće. To je negiranje i minimuma sadržaja u nekoj osobi, do mjere da ne zaslužuje ništa više do li da je se zgazi i ugasi.

Milanovićeva arogancija i drskost nisu usmjereni samo na političke protivnike, on bezočno dezavuira sve one koji nisu oduševljeni njegovim likom i djelom, a javno istupaju. Nepristojno, i nedostojno funkcije predsjednika Republike, riga vatru na sve oko sebe, uključujući i novinare koji mu postavljaju neugodna pitanja i ne klimaju zadivljeno na njegove kreativne opaske. Njegova je najveća frustracija Andrej Plenković, i iz tog odnosa proizlaze sva ostala verbalna desantiranja s Pantovčaka, s puno kolateralnih žrtava.

Kakav je na unutarnjem, takav je i na vanjsko- političkom planu. Poput slona u staklenoj menadžeriji. Svađao se s pojedincima, ali i s državama ( Austrija, Ukrajina, BiH…) Jedne je optuživao za fašizam, druge za korupciju, trećima odricao da su pretrpjeli stravičan genocid ( Srebrenica), tvrdeći da se i genocid razlikuje od genocida. Primjerice, onaj u Jasenovcu i ovaj srebrenički, koji je, ako piatate Milanovića, teški zločin, ne i genocid. Unatoč presudi Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije

Zbog takvih zastranjivanja, unutarnjih i vanjskih, i ono  u čemu ima pravo, doima se -krivim. Ali, takav je Zoran Milanović. Individualac naoružan teškom artiljerijom kojom puca neštedimice, ne mareći ni za žrtve, a ni za percepciju koju će permenentna vatra s Pantovčaka njemu i Hrvatskoj donijeti. Ne mari Milanović za to. Nije zabrinut ni kad gubi lijeve birače, ni kad mu plješću desni, kojima se po svom habitusu uglavnom nije obraćao.

Napustit će komemoraciju na kojoj pripadnici HOS-a paradiraju s odorama na kojima se koči ustaško ZDS. Ali će se pohvaliti prijateljstvom s Miloradom Dodikom i notornim Draganom Čovićem, žestoko osporavati izbor Željka Komšića za predstavnika hrvatskog naroda u BiH, a do jučer ga je u tome podupirao i s njim drugovao.

Odlazio je u Slovensku 9 i družio se s kojekakvim svijetom, jeo i pio jer je bilo “viška hrane”, pa se pridružio “da se ne baci”. Svega je tu bilo. Ako ništa, mora mu se priznati da je na jednu počasnu, protokolarnu funkciju skrenuo pozornost javnosti i uspio je učiniti intrigantnom, što bi se reklo i- kontroverznom. Zbog karaktera predsjednika. Kojim se u kampanji reklamirao i ispostavilo se s pravom. Jer, sve što Milanović radi, posljedica je njegovog prgavog, drčnog karaktera. Koji ne mari ni za funkcije, ni za protokole, ni za diplomaciju. Koji i ne pomišlja da mu je zadaća djelovati kao korektiv vlasti i svojevrsni stabilizator u državi od početka krivo nasađenoj. Fućka se njemu za to. Njegov je fokus isključivo Plenković i svi oni, iz njegovog okruženja, koji ga svojim ponašanjem i radom diskreditiraju. Milanović je karakter osvetnički, tvrd, samoljubiv, rušilački. Nije to nikakav dobitak.

Nije dobitka bilo ni s Josipovićem, ni s Kolindom Grabar Kitarović, o Tuđmanu da ne govorimo.  Ako je već funkcija predsjednika države tako limitirana, najbolje je ukinuti. Što će nam predsjednik od kojeg malo vajde s obzirom na ovlasti, a “rekreirajući se” može učiniti puno štete. Iako, realno govoreći, Milanovića više limitira njegov karakter, nego formalne ovlasti.

Tags: ,

VEZANE VIJESTI