Atiliju Kapoviću je je jedna injekcija promijenila život, danas je u krevetu i o njemu brinu sestra i majka. Kakva mu je svakodnevnica te na koje sve probleme nailaze saznajte u današnjem tekstu… Razgovarao sam s Atilijinom sestrom, Marijom Sabolić…
Možete li predstaviti vašeg brata s obzirom da se Vi i vaša majka brinete o njemu? Koji je njegov zdravstveni problem?
Atilijo Kapović, sa svega 6 mjeseci dobiva visoku temperaturu pri čemu dobiva krivu injekciju – plus veću dozu pencilina na kojeg je alergičan i nastaje dječja paraliza, epilepsija, oduzetost lijeve strane tijela, u žarište mozga, i sad nažalost sve lošije, zadnjih 15 godina nastupila je i potpuna sljepoća, i zadnje dvije godine je završio u pelenama.
Kako se odvijalo teklo njegovo obrazovanje?
Obrazovanje je teklo jako teško, okolina ga je teško prihvaćala, tada smo se prebacili u Kraljevicu, nakon Kraljevice u Zagreb na Goljak. Završio je 8 razreda osnovne škole.
Koja izgleda vaša svakodnevnica? Koja je vaša dnevna rutina?
Jutro započinje kupanjem i mijenjanjem pelene, doručak, masaža nogu jer ga bole od ležanja. I tako u krug, najviše oko njega je majka jer ja radim pa teško stižem sve pogotovo kada sam na poslovnom putu.
Na koje je sve probleme nailazila vaša obitelj dok ste pokušali izboriti za njegova prava?
E, tu bi se dalo porazgovarati. Dakle Atilijo ni do dana današnjeg nije ostvario prava na dječji doplatak, prijašnja socijalna radnica meni osobno je rekla da će naslijediti mirovinu od tate, dakle tatu treba pokopat da bi Atilijo preživio. Status roditelj njegovatelj je bio također bitka za sebe. Dobili smo rješenje da je odbijeno jer nema dovoljnu težinu bolesti – 100 postotni invalid. Da nisam rekla da ću iznijet sve u medije ne bi ni to ostvarili, nakon mog maila za novine stiglo je novo rješenje gdje je priznat status njegovatelja. Od svoje općine nikad nije dobio popust bar na plaćanje vode, a kamoli sto drugo. Sva pomagala kupujemo sami, sve lijekove plaćamo sami, sramotno za jednu državu koja se busa u prsa ,a gazi svoje invalide.
Atilio Kapović
S obzirom na dijagnozu vašeg brata na koje ga sve načine se trudite socijalizirati ga?
Nažalost, svaki dan mu izgleda isto. Krevet i slušanje muzike. Od kako je korona nema ni posjete dragih ljudi koji su mu barem malo olakšali svojim posjetima.
Budući da ste posvećeni brigom za brata uspijete li Vi i vaša majka pronaći malo vremena za sebe?
Ja ga moram pronaći jer radim i imam dvoje djece, ali mama je ta koja ne može ni do dućana, ako netko ne dođe zamijeniti je. Jer Atilio ima i napadaje panike i straha. S njim se mora biti 24 sata bez prekidno.
Vaš komentar na trenutni položaj osoba s invaliditetom u Hrvatskoj? Što bi po vašem mišljenju, trebalo mijenjati?
Moje mišljenje je da se jako malo gleda na invalide, jako puno borbe i bitaka za olakšicu bilo kakve vrste, dok jako puno zdravih ljudi dobiva socijalnu pomoć…
Koja je vaša poruka za sve one koji se nalaze u u sličnoj situaciji?
Moja poruka je: ‘Ne šutite’. Moji su roditelji šutjeli, ali ja neću neću. Ja ću progovoriti umjesto njih jer shvaćam ih i ja sam danas roditelj i shvaćam da su umorni i zgaženi od svega više u ovih 45 godina bitki za brata. Al šutnja nam samo gomila tjeskobu i bol, ja to više ne želim. Želim da se svakog invalida pogleda, da se svakome pomogne ,da imaju dostojanstven život u ovim teškim uvjetima, pod njihovim dijagnozama…
Atilio Kapović
