U ovotjednoj kolumni gost je Tomislav Šćurić, poeta i autor tri zbirke pjesama…
Predstavite se…
Moje ime je Tomislav Šćuric. Sa 4 godine sam obolio od reumatoidnog artritisa koji je bio snažan i progresivan. Imam 45 godina i dolazim iz Svetog Križa.
Moj život nije “bajka ni stil”…
Moj život je pun borbe sa bolesti, od koje sam nažalost obolio od svoje četvrte godine života, a koja, mi je nažalost postepeno oduzimala slobodu koju bi inače svako dijete ili tinejdžer trebao imati i uživati u najljepšim danima djetinjstva, odrastanja kad osjetiš prvu ljubav, zaljubljenost, prvi poljubac, prvi ples,.. i kad odjednom shvatiš da, ja sam u nekom trenutku shvatio, da ću sve to izgubiti, i vjerujte mi, nema goreg osjećaja od tog…
Nekako sam morao zatomiti neopisiv i silan osjećaj bespomoćnosti i straha koji se iznenada pojavio u meni, a istovremeno silnu i neizdrživu bol, kad znaš da nikad nećeš doživjeti istinsku ljubav….
Već dugi niz godina posvećeni ste pisanju poezije ali i slikarstvu možete li nam nešto više reći o tome?
Iznenada, u meni se probudio osjećaj za pisanjem pjesama, poezija o ljubavi, vjeri i životu, u pjesmama sam počeo ispovijedati svoje osjećaje. Pisanjem nisam počeo liječiti svoju bolest, već svoju dušu i srce zbog osjećaja ljubavi koja je toliko bila silna i snažna…a istovremeno tijekom odrastanja moja bolest je uznapredovala i nažalost, morao sam sjesti u svoj mali crni “Mercedes”… naravno invalidska kolica.
Moja poezija i moje slikarstvo lijeće moju dušu i tijelo! Neke od mojih pjesama možete pročitati na mojem facebook profilu a moći ćete te vidjeti i neke moje slike…kako je vrijeme prolazilo, napisao sam nekoliko stotina pjesama, u kojima u neku ruku ispovijedam svoje osjećaje koje osjećam u dubini duše i srca.
Naravno nakon jednog dugog razdoblja pojavila se želja da izdam svoju prvu zbirku poezije, ali uvijek bi postojala neka skepsa ili neka prepreka da možda nikad neću uspjeti izdati svoju prvu zbirku, ali uspio sam i to mi je bio najljepši osjećaj kad sam prvi primjerak svoje zbirke primio u ruke naslonio sam je na grudi i … pustio sam suzu. Taj osjećaj, je bio neopisiv. Tako da sam, uspio izdati već treću zbirku poezije! Vjera i život su me naučili: Nikad nemojte odustati.
Jeste li zaposleni?
Nisam zaposlen, moja bolest je teška i progresivna osoba sam sa stopostotnim invaliditetom.
Što mislite o položaju osoba s invaliditetom u Hrvatskoj?
Kvaliteta života osoba sa invaliditetom u Hrvatskoj nije zadovoljavajuća i to u svim segmentima. Osobe sa invaliditetom su diskriminirane u svim segmentima društva, kao da ne postojimo, postali smo nevidljivi u društvu, Društvo općenito o osobama sa invaliditetom stvara predrasude, kao da smo nesposobni za bilo što i u svemu moramo dokazivati da smo sposobni za nevjerojatne stvari u intelektualnom, kulturnom, poetskom, likovnom, i svakom drugom smislu. Osobe sa invaliditetom posjeduju veliku razinu mudrosti, inteligencije, empatije i osjećanja, njihovo srce i duša posjeduju nevjerojatnu aureolu neke svete svjetlosti i dobrotu, snagu i upornost. Osobe sa invaliditetom bi trebale sudjelovati više u obrazovnom i intelektualnom razvoju društva.
Tomislav Ščurić
Poruka za čitatelje?
Tu smo! Upoznajte nas i iznenadit će te se koliko smo nevjerojatni!
