Gadna 2021. Potresna i pandemijska. Godina u kojoj je Hrvatska premašila 12 tisuća mrtvih od ili s covidom-19, što je prikovalo za europsko dno, među najgore članice, s najvišom stopom smrtnosti. Godina u kojoj nijedna jedina potresom porušena kuća ili zgrada na Baniji nije izgrađena, a skoro će i dvije kako središte Zagreba žalosno svjedoči potresnu kataklizmu kao da je u vremenu zamrznuta. Mogla je ovo biti godina prilike za Andreja Plenkovića da “svoj” HDZ, nakon presude Vrhovnog suda, suoči s istinom o sebi, svojom krimogenom strukturom i naslijeđem koje baštini, ali i godina mogućeg iskupljenja. Nažalost, priliku za iskupljenje, Plenković je pretvorio u tašto poricanje.
Šteta da ga ona gruda snijega u Petrinji na godišnjicu razornog potresa nije pogodila u lice, i nagnala da progleda, da vidi i čuje nezadovoljstvo naroda, i da ga shvati ozbiljno. Ipak, gruda se zakotrljala…
Presuda HDZ-u za političku korupciju
Ergo, svim samohvalama egzemplarnog narcisa unatoč, bila je ovo Plenkovićeva crna godina podbačaja, i nikakav rast BDP-a, najava ulaska u Schengen i euro-zonu za godinu dana, tu činjenicu ne mogu promijeniti. Hrvatska se nastavila iseljavati, pala je ispod 4 milijuna stanovnika, i ne samo zbog ekonomskih, nego i zbog psiho-socijalnih razloga, toksičnog društvenog ozračja, sve je nepoželjnije mjesto koje bi zvali –dom. Kako veli Ivica Puljak, “najvažnija demografska mjera bi bilo micanje HDZ-a s vlasti”.
Presudom Vrhovnog suda u slučaju Fimi Media, napokon smo ove 2021. dočekali da bude i pravomoćno potvrđeno da je HDZ kontinuirano pljačkao vlastiti narod za račun osobnog bogaćenja stranačkog šefa i tadašnjeg premijera Ive Sanadera, ali i besramnog punjenja crnih fondova “zajedničara” otimačinom i reketarenjem državnih tvrtki i ustanova. Vrhovni sud stranku je kaznio s 3,5 milijuna kuna novčane kazne za organizirani kriminal i političku korupciju, uz obavezu povrata 14,6 milijuna kuna u državni proračun. Sanader je dobio, na račun sve lošijeg zdravstvenog stanja 7, umjesto ranije dosuđenih 8 godina zatvora, a njemu i njegovoj obitelji bit će oduzeta i imovina u vrijednosti od 14,8 milijuna kuna protupravno stečene imovinske koristi.
Plenković je presudu prihvatio kao da ga se, zapravo, ne tiče, ali je mora “odraditi”, pa je brže-bolje uplatio “dug svojih prethodnika”, iako je ispod glasa spominjao i nekakvu ustavnu tužbu. Nije se u to upustio, platio je žurno kako je sud “odrezao”, e da bi cijeli slučaj što prije pospremio u zaborav.
Isprika građanima je, naravno, izostala, jer ovo je “Plenkovićev HDZ”, a kriminal je –Sanaderov. Kao da njegovi današnji pajdaši jednako vjerno nisu služili i servisirali sve potrebe bivšeg vođe, uključujući i kriminalnu otimačinu državnih resursa?!
Nedosljednost Stožera
Plenkovićev HDZ i njegova vlada, potpuno su podbacili u obnovi potresom razorene Banije, Zagreba i okolice, njihov je Stožer za suzbijanje pandemije plitkom i bahatom nedosljednošću prokockao povjerenje građana i jedini je krivac za nisku razinu procijepljenosti i enormnu smrtnost u pandemiji covida-19.
Hrvatska je još uvijek na 50-ak posto cijepljenih u ukupnoj populaciji, a pred njom je i mogući referendum protiv covid-potvrda i tzv. stožerokracije kojeg je inicirao Most, upravo na fonu nevjerodostojnosti Stožera i Vlade u primjeni epidemioloških mjera. Od prve godine pandemije do kraja ove, druge, Stožer je, s blagoslovom premijera, imao različite aršine za “obične” građane i za one privilegirane. Kad je cijela Hrvatska bila u lockdownu, kao da je upravo doživjela eksploziju nekog svoga Černobila, hvarskim ulicama je prolazila procesija Za križen; pred parlamentarne izbore, osobno, sam Vođa je proglasio pobjedu nad koronavirusom, valjda da bi mogao u najpovoljnijem trenutku za HDZ raspisati izbore, a potom je pobjedu trijumfalno proslavio, sa svim svojim raspjevanim stožerašima, kršeći besramno epidemiološke mjere s kojima se sustavno prijetilo “običnim malim ljudima”. Vukovarska kolona sjećanja i ove teške pandemijske godine, usred četvrtog vala, imala je oko 50-ak tisuća sudionika, na splitskom Poljudu utakmicu Hrvatska- Rusija pretilo je 30 tisuća gledatelja, a u zagrebačkom prosvjedu protiv cijepljenja i covid-potvrda, iako neprijavljenom, grmilo je i sijevalo bar 15-ak tisuća ljudi.
Na jednu nedosljednost dolazila je druga, treća, peta, deseta, a građani su Stožeru i Vladi sve manje vjerovali, pokreti protiv cijepljenja postajali su sve glasniji, a Hrvatska od države koja je bila u covid-pandemiji među najboljima, došla je do najgore, i što je najtragičnije, do države koja prednjači po stopi smrtnosti ne samo u EU. Kako se Plenković nosi s činjenicom da je po smrtnosti u pandemiji koronavirusa Hrvatska deseta u cijelom svijetu?!
Hrvatska ekonomija ne može sebi dozvoliti još jedan lockdown, što je svakome jasno, i tu je kvaka 22 najliberalnijih covid mjera koje su kod nas na snazi, i te fikcije relativno normalnog života koji vodimo uz blagoslov tzv. stožerokracije. Za stanje u državi nikad nije kriv narod, uvijek je kriva vlast koja je na izborima dobila povjerenje toga naroda za upravljanje zemljom. I neprihvatljivo je, egoistično i podmuklo, Plenkovićevo prebacivanje odgovornosti na narod kad god ga loše vijesti lupe po glavi.
Obnova bez obnove
Koliko god je Plenković podbacio u suzbijanju i kontroliranju opsega pandemije, još je više njegova vlada podbacila u obnovi potresom pogođenih područja. I to je zapravo “smrtni grijeh” ove vlasti koja se pokazala krajnje nesposobnom u organiziranju i provedbi obnove. No, tu dolazimo do najvećeg problema Andreja Plenkovića: do njegove potpuno promašene kadrovske politike koju vodi otkako je postao šef HDZ-a, a potom i prve vlade koju je vodio. Zvuči prizemno, trivijalno da Plenković u svoj tim redovito bira one koji su znatno ispod njegove razine, kako bi time njegov lik i djelo bili upečatljiviji, bezmalo impozantniji. Ako je to razlog potpunom debaklu u izboru ministara i drugih odgovornih osoba u sustavu, onda imamo i veći problem negoli se na prvu čini. Jer, dok je Plenković šef HDZ-a i Vlade, očito, pravi kadrovi neće doći na prava mjesta, a to znači i da Hrvatska ostaje invalidna, zatočena u društvu s dna EU.
Čak je i nadbiskup Josip Bozanić u prigodi Božića kritički progovorio o sporosti obnove, zapravo o nesposobnosti ministra Darka Horvata da vodi taj zahtjevan posao. No, Plenković i dalje svaku kritiku doživljava isključivo kao izravni nasrtaj na njegovu neprikosnovenu veličinu, a ne kao objektivno sagledavanje problema. Pa kod zdravih očiju, uvjerava građane da je u obnovi učinjeno koliko se moglo, a “tako ćemo i nastaviti” ( ??? ), poziva se na preko 1100 obnovljenih kuća ( sa zelenom naljepnicom kojima su sanirani dimnjaci i sl. ) u koje je, kaže, useljeno oko 6 tisuća ljudi. Ali, zaboga, kako taj čovjek ne shvaća da nijedna jedina kuća, uništena u potresu, u godinu dana nije izgrađena? Da ljudi žive u kontejnerima, a obećan im je drugi, kvalitetniji privremeni smještaj. Ima ih čak i koji su još uvijek u kamp – kućicama, bez sanitarnog čvora, u krajnje nehumanim uvjetima. A oni koji žive nakon potresa iole humanije, to mogu zahvaliti isključivo donacijama dobrih ljudi koji nisu zaboravili na solidarnost.
Žalosno je da novca ima, kao nikad prije u sličnim katastrofama, ali se taj novac ne troši zbog evidentne nesposobnosti onih koji vode procese obnove, njihove birokratske zadrtosti i nevjerojatne socijalne neosjetljivosti. Svaki razuman i odgovoran premijer već bi smijenio ministra Horvata zbog potpunog izostanka vidljivih rezultata u obnovi, zbog izgubljene godine dana na tvrdoglavom inzistiranju da se prije svega riješe imovinsko-pravna pitanja ( vlasništvo ) na objektima, koja mnoge obitelji generacijama u Hrvatskoj ne uspijevaju raspetljati. A onda se sjetio da se vlasništvo može riješiti kad god, ali da ljudi ne mogu živjeti u kontejnerima kao skladišni inventar. Ili se možda on sam toga uopće nije dosjetio, nego ga je netko napokon uspio uvjeriti…
S obzirom da je Hrvatska dobila milijarde iz Europskog fonda solidarnosti koje se moraju investirati u obnovu u roku od 18 mjeseci, u lipnju 2022. moglo bi se dogoditi da se novac mora vratiti, a da konstrukcijska obnova pravo nije ni počela.
-Nema toga tko je obnovu nakon potresa proveo za mjesec-dva ili godinu dana, to su lažne, neodgovorne teze onih koji ih plasiraju i time obmanjuju narod- na kritike uzvraća, sasvim netočno, Plenković. I nije mu zbog toga nimalo neugodno. Iako upravo on takvim izjavama obmanjuje ljude. Jer, ne treba gledati daleko. Dovoljno je samo baciti pogled u susjedstvo, do Talijana, koji su svoja potresom razorena područja istim tim novcem europske solidarnosti sanirali u predviđenom roku, kraćem od 18 mjeseci. Uostalom, nisu jedini. Sjećate se Izmira. Bio je sravnjen sa zemljom. Ali je u dvije godine- obnovljen. I Češka je vrlo brzo obnovila svoje razorene krajeve, uspjela je to učiniti i Njemačka nakon katastrofalnog uragana. U Hrvatskoj, međutim, čak ni glavni grad, Zagreb, nakon gotovo dvije godine ( navršit će se u ožujku ) od potresa, nije uspio ni ukloniti sve ruševine, kamoli ijednu zgradu obnoviti. Prema tome, koga Plenković zavarava svojom nekritičnošću i taštim poricanjem koje ne podnosi prigovor? Pa njegova nomenklatura, iako dokazano destruktivna, nije sposobna čak ni ruševine ukloniti, kamoli nove kuće izgraditi!
Blamaža DORH-a i USKOK-a
Bila je ovo i godina razotkrivanja iznimno niske razine profesionalnosti u tzv. neovisnom pravosuđu. Koje Plenković drži u željeznom zagrljaju. Najprije je demonstrirao silu u izboru predsjedni( ce)ka Vrhovnog suda, pri čemu je, nažalost, imao suigrača u predsjedniku države, u čijoj je ovlasti da predlaže kandidata, ali je dužan poštovati zakonom propisanu proceduru, ma koliko ona bila apsurdna ili nelogična. Milanović je nije poštovao i u tom nadigravanju s Plenkovićem žrtvovao je, po ocjeni mnogih, izvrsnu kandidatkinju za predsjednicu VS-a, prof. Zlatu Đurđević.
Tek kad je odustao od njezine kandidature i istaknuo novog kandidata, Radovana Dobronića, sukladno propisanoj proceduri, ni Plenković više nije imao aduta ni alibija za opstrukciju. Dobronić je, naposljetku, izabran za predsjednika Vrhovnog suda i vrlo brzo dao je do znanja svima da se s njim neće moći manipulirati, da su njegovi stavovi artikulirani i jasni, što se pokazalo i u očitovanju o korištenju ustaškog pozdrava Za dom spremni, za koji kaže da je “njegova upotreba civilizacijsko pitanje, a ne može se civilizacija zasnivati na tome da se veličanje zločina imalo tolerira”. Kako je to oportunistički i kalkulantski odredilo Plenkovićevo Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću…
Pokazalo se da je situacija u DORH-u i Uskoku još i gora negoli se mislilo. Pred cijelim Saborom, ali i pred licem ukupne hrvatske javnosti, glavna državna odvjetnica Zlata Hrvoj Šipek se autodiskreditirala muljanjem, lažima o slučaju Žalac za koji čas nije ništa znala, čas je znala, no svakako nije ništa poduzimala. Ispostavilo se da je slučaj Žalac bio arhiviran sa znanjem i potporom Hrvoj Šipek, koja je, kad je dovedena pred zid, pokušala beskrupulozno svu krivnju za to prebaciti na Vanju Marušić, šeficu Uskoka. Navodno joj je već bila i odluku o razrješenju potpisala, ali je obje Plenković odlučio “pomilovati”, usprkos neviđenoj blamaži koje su uprizorile javnosti na pressici kojom su izgubile i autoritet i poštovanje građana ali i dobrog dijela struke. Ali, to premijeru ne smeta. Dok je on šef Vlade s funkcija će se odlaziti samo kad on to odluči, i nema tog pritiska, ni činjenica i argumenata, pred kojima će popustiti.
Saldo Plenkovićeve 2021.
Nije li tako i dosad bilo? Njegovi su kvarni ministri, iako bez ikakvog kredibiliteta i dostojanstva, i nakon javnog raskrinkavanja ostajali sve dok je on to htio. Branio ih je do posljednjeg daha, potpuno iracionalno, tvrdoglavo i neumjesno. I smjenjivao post festum svega, samo da nitko ne bi mogao reći da je popustio pritisku. Što to, zaboga, znači? Nisu li najvažnije činjenice, a one su za Plenkovićeve izabranike i prečesto bile poražavajuće. Pa ipak je imao obraza i petlje stati pred lice javnosti i srčano, bez ostatka, braniti svoju bivšu ministricu regionalnog razvoja i EU fondova Gabrijelu Žalac na kojoj je teret sumnje za pogodovanje kod javnih nabava i višestruko pretplaćene ugovore koje je, navodno, osigurala za svoje prijatelje. No, premijer je čak i u trenutku njezinog privođenja bajao o njezinoj neviđenoj pameti i stručnosti. Nije je čak ni iz Predsjedništva HDZ-a izbacio, kamoli iz stranke, već joj je samo zamrznut status. Za Josipu Rimac, državnu tajnicu, također iz HDZ-ovog buketa izabranih, nije bilo takve milosti. Odmah, dočim je privedena, izletjela je iz HDZ-a…
I da zaključimo: Andrej Plenković koji prezire neovisne medije jer ih ne može kontrolirati, koji ih optužuje za stvaranje krivih percepcija, zapravo sam u tome nema premca. Njegov svijet nije hrvatski realitet, u njegovom je svijetu sve bajno i skladno, pred njim se svi klanjaju kao pred božanstvom, svi ga uvjeravaju u njegova ingeniozna postignuća, svi su pred njim u stavu mirno, ponizni i sitni u svojoj karijerističkoj nekarakternosti, majstori lažnih slika i premijeru poželjnih percepcija. Ali, za njim ostaje krš.
Zdravstvo u rasulu, arhaično, zapušteno školstvo, pravosuđe bez ijedne provedene reforme, koje još uvijek predmete rješava deset, dvadeset godina ( Vidošević je, primjerice, uhapšen prije 8 godina, a tek nakon 5 godina od početka suđenja izrečena mu je prva nepravomoćna presuda ! ), HRT kao javni servis srozan na nivo svjernokorejskih medija, buljuk nekompetentnih ministara i stranačkih dužnosnika uvaljanih u blato korupcije i kriminala, konačno- obnova bez obnove, ljudi u kontejnerima na zimskoj hladnoći bez nade da će skoro u svoj dom.
To je Plenkovićev saldo, a ne medijska percepcija o njegovom (ne)uspjehu.