Svi vi koji pratite i čitate moje kolumne već ste dobro znate da u njima ne štedim nikoga, a po najmanje osobe s invaliditetom. Ne zato što volim blatiti osobe s invaliditetom, nego zato što smatram da i mi kao skupina imamo zadatak raditi na sebi ako želimo da nas se prihvati. U jednoj od kolumni sam istakao da osobe s invaliditetom često imaju iskrivljenu sliku o ljubavnim odnosima, ta moja konstatacija se do sada pokazala prilično točnom.
Nedavno sam imao čast dopisivati s jednim mladim gospodinom s invaliditetom koji je aktivan na svim mogućim mrežama za upoznavanje, ali ljubav ga jednostavno neće. I tako se on meni žali kako su ljudi bez invaliditeta površini, kako prekinu komunikaciju s njim čim spomene svoj invaliditet. Pitam ga, je li možda razmišljao o partnerici s invaliditetom, kaže da jest, ali da ipak želi partnericu bez invaliditeta jer smatra da bi mu tako bilo lakše u životu. S jedne strane ovakav njegov odgovor je posve prirodan i razumljiv, jer svi za sebe želimo samo najbolje. S druge strane, ako mi – osobe s invaliditetom jedni druge ne vidimo kao potencijalne partnere je li onda opravdano od onih bez invaliditeta očekivati budemo poželjni partneri?
Usudio bih se reći da osobe s invaliditetom imamo jako loše mišljenje jedni o drugima, ali puno je veći problem što su osobe bez invaliditeta u našim očima savršene, a to je često jako daleko od istine. I ovo uglavnom razlog zašto je „zdrav“ partner u očima većine osoba s invaliditetom nešto kao Mercedes, a one koji imaju partnera bez invaliditeta automatski smatra više vrijednima jer njima „pala sjekira u med“ i sad će im život biti lakši. Užasno me smeta to da se zdravog partnera doživljava kao osobnog asistenta, partner u prvom redu treba biti partner, a ne dadilja kako mnoge osobe s invaliditetom, nažalost smatraju.
Ali kad smo već kod toga je li stvarno život s osobama bez invaliditeta baš tako idealan? Sve ima i ružnu stranu pa tako je i s ovim fenomen. Da, znam ima divnih primjera veza i brakova između zdravih osoba i osoba s invaliditetom, ali među nama ima dosta onih koji se baš nisu usrećili svojim zdravim partnerima. Kako vam uvijek volim dati primjer iz okruženja i stvarnog života učinit ću to i ovaj put. Za potrebe ove kolumne nazvat ću je Ana.
Ana je bila oduševljena svojim partnerom. On je ostvarenje svih njezinih snova. Poslije veze došao je brak, kako to već ide po redu. Sve je bilo idealno dok na vidjelo nije izašla njegova mračna strana. Nakon nekog vremena ispostavilo se da njen savršeni muž nije nešto lud za poslom jer ni na jednom poslu koji je dobio nije proveo duže od tri dana. I tako godine prolaze, Ana putuje svaki dan na svoj loše plaćen posao, ali je sretna što ga ima jer je osoba s invaliditetom, za to vrijeme njezin zdravi muž sa svojim društvom obilazi kafiće. Što mislite koliko je Ani lakše u životu s takvom osobom?
Nažalost, Anina priča nije izuzetak. Svakodnevno čitam priče još gore od ove, a javljaju mi se i oni bez invaliditeta kojima je život s njihovim invalidnim partnerima postao pretežak. Stoga dobro otvorite oči kada birate partnera i nemojte previše idealizirati ljude bez invaliditeta. I oni su samo ljudi, obično s puno mana. I vjerujte da će to što on/ona nema invaliditet na kraju biti najmanje važno za vaš zajednički život.
Ilustracija
