Neovisni novinarski portal
28.9.2022.
POLITIKA / Portreti
Hrvatski predsjednik Zoran Milanović : Ni državnik, ni diplomat, tek frustrirani političar koji ne podnosi svoju nemoć, pogotovo, naspram Plenkovićeve moći…

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović :
Ni državnik, ni diplomat, tek frustrirani političar koji ne podnosi svoju nemoć, pogotovo, naspram Plenkovićeve moći…

Imamo li pomahnitalog terminatora u liku predsjednika države ili ga samo na vrijeme nismo znali prepoznati? Zoran Milanović je kombinacija destrukcije i frustracije, prirodne agresivnosti i huliganskog bezobrazluka. Niti je državnik, niti diplomat. Tek jedan prgavi, ekstremno tašti političar jedne male zemlje koji naprosto ne može podnijeti svoju političku nemoć, gotovo neznačajnost. I u tom kolopletu okolnosti i karakternih osobina izabrao je biti verbalni razbijač…

…koji će svojim kontinuiranim eskapadama, političkim nedosljednostima, nekontroliranim, eskalirajućim radikalizmom, uvredama ad hominem i en gros, imati redovito osiguran medijski prostor koji ga održava u političkom životu.

 

Na mračnoj strani…

Milanović je, konstatiraju brojne udruge civilnog društva u zajedničkom obraćanju šefu države, prešao na mračnu stranu. No, nije to učinio tek sada.  Sada se samo potpuno razotkrio. Čak i onima koji su u njega vjerovali bezrezervno, bezuvjetno, osnivali mu fan klubove, glorificirali svaki njegov potez, svaku njegovu javno izgovorenu riječ, danas manjka teksta kojim bi opravdali njegovo potonuće, nažalost, i bešćutnost.

Izjave predsjednika Milanovića o genocidu u Srebrenici i o mučkom ubojstvu obitelji Zec, osim što su faktično netočne, uz sve su i bešćutne, relativiziraju žrtve, ili ih bagateliziraju, te dodatno potpiruju vatru u odnosima sa susjedima, ali i kod kuće.

Još jučer ( u srpnju 2020. ) je Milanović govorio o neupitnosti genocida u Srebrenici gdje je u samo 4 dana ubijeno preko osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka, poručujući svima koji taj genocid kane dovoditi u pitanje, osporavati i negirati, da to “ne dopušta”. A onda, valjda fasciniran novostečenim prijateljstvom s notornim Miloradom Dodikom i brifiran od  notornog lidera hercegbosanskog HDZ-a Dragana Čovića, ponosnog vlasnika počasnog doktorata zagrebačkog Sveučilišta, odjednom  tvrdi da to nije genocid, to je teški zločin, ali ne i genocid, jer što je onda Jasenovac, što je Vukovar, redefinira pojam genocida ne samo pogrešno nego i nedržavnički, nediplomatski i spram žrtava, kojih je eto, za genocid, premalo, neljudski. Prebrojava žrtve, uspoređuje ih, dokazuje da svaka žrtva nije ista, skače samom sebi u želudac, jer, eto, dopustio je sebi, ako ne drugima, da srebrenički genocid negira.

Danas hrvatski predsjednik relativizira genocid u Srebrenici i dodatno viktimizira njegove žrtve, ali i građane cijele regije, stavljaju na teret u svom pismu šefu države udruge civilnog društva, podsjećajući da čak dovodi “u sumnju i sam koncept  genocida svodeći ga na statistiku, broj pobijenih, a ne na zastrašujuću praksu ubijanja ljudi zbog pripadnosti po podrijetlu”,  uvodeći, štoviše, i “razlikovanje među žrtvama pojedinih genocidnih radnji – tipično nacionalistički zabrinutiji zbog „lijepljenja etiketa“ genocida, nego zbog same prakse genocidnog divljanja”.

Neshvaćenost

A osim što izaziva nepotrebno zaoštravanje odnosa s Bošnjacima u BiH, u povodu godišnjice brutalne likvidacije zagrebačke obitelji Zec 4. prosinca 1991. , zločina za koji nikad nitko nije odgovarao mada su zločinci priznali svoj gnjusni zločin,  Milanović nevjerojatnom lakoćom i hladnoćom kaže : Obitelj Zec je bila pozvana u Vladu, dobila je odštetu, što još treba?

Pravdu, zaštitu svoje države, njezinog pravnog sustava. To treba. Osjećaj sigurnosti, pripadanja, dokaz da se zločini u ovoj zemlji ne mogu nekažnjeno činiti. Ni u ratu, ni u miru. Pogotovo kada su zločinci dostupni pravosuđu koje ih, kakve li sramote, pušta na slobodu zbog proceduralnih propusta…I post festum zločina, hrvatska država ubojice odlikuje, zapošljava kao tjelohranitelje, o njima skrbi, njima odaje priznanje?!

-Što, hoćete da im oduzmem odlikovanja? Mogu- reći će novinarima, očekujući da bi tako najlakše riješio bar dio problema. Ali, učinio je to već, prije njega, jedan drugi šef države, Stipe Mesić, pa se Milanović neće morati zbog toga “izložiti”…

Ali, ni to nije sve. Milanović  ne prihvaća ni “nalaze Odbora Vijeća Europe za sprječavanje mučenja i duboko uznemirujuće dokaze o nasilju hrvatske policije protiv izbjeglica i drugih migranata na hrvatskim granicama”. Hrvatska policija “razmatra” presudu Europskog suda za ljudska prava u slučaju tragične pogibije nesretne afganistanske djevojčice Madine Hussini koja je smrtno stradala od udara vlaka dok je uz tračnice tjerana s obitelji iz Hrvatske u Srbiju. Ne žele priznati, kao što nisu priznavali ni batinanje migranata na granici dok ih nije prokazala švicarska televizija video snimkom. Milanović nalazi i za to razumijevanje i opravdanje…

Previše je toga kod Milanovića pogrešnog da bi bilo slučajno. Još od onog vremena kad se nespretno i neinteligentno u poplavljenoj Gunji i Rajevom Selu ljudima u vodi do grla žalio kako je i njemu prije godinu dana pukla cijev u kući, pa je stroj za isušivanje, baš kao i kod njih, radio  cijelo ljeto…i naravno, doživio nepodijeljenu osudu javnosti zbog potpuno neprimjerene usporedbe. Ili kad je uoči ulaska Hrvatske u EU 2013. pred poslodavcima kazivao kako će do kraja godine biti pokrenuto 15 projekata, vrijednih milijardu eura, što će značiti otvaranje 200 tisuća novih radnih mjesta, pa “čak i ako ne radimo, nešto će se dogoditi”.  Ili kad je govorio da  nikada neće biti predsjednik Republike,” iz više razloga, a jedan je taj što vam moram govoriti istinu. Predsjednik ne mora govoriti istinu. Ne smije lagati, ali ne mora govoriti istinu… a ja sam prokletnik koji mora govoriti istinu.” I biti neshvaćen, kako se najčešće brani.

Pa i u ovim recentnim slučajevima. U kojima je pokušao reterirati, dodatnim objašnjavanjem slučaja Zec i Srebrenica, da bi ponovo zapao u optuživanje svojih kritičara,  prozivajući ih za moralno kamatarenje, jer hrvatska država, tvrdi, sa zločinom obitelji Zec nema ništa, čak ni  nesretni Vladimir Šeks, koji je davno rekao da ga je sram  zbog toga ( ?! ) I nova etiketiranja, Puhovskog kao drukera, Pupovca kao moralnog kamatara, Centra za mirovne studije  kao promotore rudimentarnog patriotizma, na tragu “udbaša” Đaferovića, a to je izdaja, veli konfuzni, nedosljedni Milanović kojemu dužnost predsjednika Republike postaje sve teža i sve napornija, ne samo “preponski”…

Karakter

Činjenica je da je Milanović i formalno i neformalno na predsjedničkim izborima bio kandidat ljevice. Činjenica je da danas uživa tek sporadičnu potporu lijevih političkih stranaka i civilnih udruga na krilima čije podrške je pobijedio. Danas ga, naprotiv, slave desne  stranke, i to one radikalno desne s kojima nikada ne bi mogao doći do Pantovčaka. I ma koliko onog trenutka kad je izabran obećavao biti predsjednik svih hrvatskih građana, neovisno od njihove političke orijentacije, Zoran Milanović realno zastupa stajališta u Hrvatskoj uglavnom minornih radikaliziranih suverenističkih nakupina. Valjda se ponovo kladi na “šatorašku ideologiju i suverenistički koncept”. Izvorno biračko tijelo je dobrim dijelom obmanuo, izdao, prevario, kako god. Očito je u potrazi za novim biračkim korpusom za eventualni drugi mandat.

Hrvatska ima predsjednika koji se ne zna kontrolirati, koji se bavi rekreativnim političkim ratovima u nedostatku drugog ozbiljnijeg posla, koji ima tako snažnu potrebu da bude primijećen, da se o njemu govori, pa makar i loše, da je njime javnost zaokupljena, da se njegove verbalne umotvorine prenose, interpretiraju i parafraziraju, radi čega se stječe dojam da taj čovjek ni o čemu drugom i ne razmišlja nego o konstrukcijama kojima će zapanjiti publicum. U tome sve više uspijeva, ali od prevelike želje izgubio je svaku mjeru i balans, pa danas imamo predsjednika kojega se većina njegovih izvornih birača – srami!

Ovog trenutka ono za što bi se moglo reći da će jednog dana biti njegova politička ostavština ulazi tek odnos prema ustaškom pozdravu “Za dom spremni”, oko čega nije bilo kalkuliranja i kompromisa, i ukidanje saborskog pokroviteljstva nad komemoriranjem u Bleibourgu.

Milanovićevi “ratovi” nemaju veze s državom i državnim interesima koje bi po funkciji,  po Ustavu, kao predsjednik Republike trebao zastupati i braniti. Mandat koji su mu dali hrvatski građani, on vidi samo kao osobni fight s Plenkovićem kojeg ima bolesnu potrebu poraziti, dokazati svima da je jači, pametniji, rječitiji, narodu miliji, popularniji  i posebniji od svog najvećeg rivala. Njegova je prvorazredna frustracija njegova nemoć, a Plenkovićeva moć, i taj manjak relevantnosti ( ovlasti ) pokušava nadoknaditi održavanjem permanentnog sukoba, upornog bildanja mišića, destrukcijom i verbalnim huliganizmom.  A za to nema lijeka. Čime, neminovno zapada u – irelevantnost. Nije se Milanović najeo bunike, to je stvar karaktera na koji se i u kampanji pozivao kao ono po čemu se najlakše prepoznaje.

Tags:

VEZANE VIJESTI