“Moja energija, moja sloboda” naziv je svojevrsnog priručnika kojeg su izdale udruga Eko Kvarner i zaklada Friedrich Ebert, a koji kratko i jednostavno objašnjava u deset koraka kako instalirati vlastitu fotonaponsku elektranu ( FNE ). Samo je nebo granica, poručuje se u “uputama za djelovanje” misleći i doslovno, jer, kako navode autori priručnika, dok god ima sunca, ima i energije. I to održive.
Koji su to koraci koje morate učiniti ako se odlučite na vlastitu fotonaponsku elektranu i koliko je realno da u tome uspijete naoružani samo dobrom voljom i s nešto novaca koje ste spremni uložiti u taj projekt, pitali smo jednog od vodećih ljudi Eko Kvarnera,Vjerana Piršića, koji nije samo promotor FNE, nego i praktični korisnik, vlasnik male, obiteljske fotonaponske elektrane.
Ekološki aktivist i čelnik Udruge Eko Kvarner Vjeran Piršić (Foto: Tris/H. Pavić)
-Kako je, za početak, moguće savladati sve administrativne zapreke na putu do vlastite FNE, s obzirom da živimo u visoko birokratiziranoj državi?
Prvi važan okvir za ovu priču jest da je na terenu prisutno jako puno dezinformacija oko izrade malih fotonaponskih elektrana i te su dezinformacije direktna posljedica zaista velikih problema koji su se više od desetljeća postavljali pred potencijalne investitore. Kako malih, tako i velikih fotonaponskih elektrana. Kada se u Hrvatskoj, primjerice, spajala prva takva elektrana, solarna kuća, u Zagrebu, u Španskom, za nju su bila potrebna 82 papira i 510 stranica materijala. Dakle, bila je ista procedura za malu fotonaponsku elektranu od par kilovata na krovu, kao i za nuklearku. Imali ste, pored ostalog, obvezu i pribavljanja potvrde o nekažnjavanju. Kakve to ima veze s elektranom?! Ono što je ključno reći jest da se to, zahvaljujući našoj desetgodišnjoj borbi promijenilo, i danas su potrebna samo tri papira: dokaz o legalnosti objekta, vlasnički list i postojeći ugovor sa HEP-om. Spali samo s 82 na 3 papira, a u međuvremenu je i cijena opreme pala deset puta.
-U međuvremenu, promijenio se i odnos prema klasičnim proizvođačima energije, odnos prema prirodi, svijest o klimatskoj krizi…
Da, drugi okvir za ovu priču je da je Europa kompletno promijenila paradigmu energetike. Dakle, EU je u zadnjih nekoliko godina donijela niz zakona kojima se, umjesto nekoliko velikih monopolista, kao što je u Hrvatskoj HEP, radi migracija prema milijunima malih proizvođača električne energije koji će biti udruženi u energetske zajednice. To je poput onoga što se 80-ih godina dogodilo s računalima , kada se od onih velikih računala od 30 kubika, s terminalima, prešlo na PC mreže u vlastitom džepu, dakle, na smartfone. To je proces koji EU politički zahtijeva i financijski pomaže. Da rezimiramo dva ključna vektora za priču o FNE, pri čemu je ovaj drugi puno značajniji: Hrvatska mora napraviti energetsku tranziciju i dobiva sredstva za to, a u međuvremenu, bez obzira na to, naša desetgodišnja borba je stvorila uvjete za tu tranziciju, i instalaciju male fotonaponske elektrane na krovu učinila mogućom.
– Kako to izgleda u praksi? Koji su uvjeti za instaliranje FNE, kakva je procedura?
Najprije treba provjeriti imate li tehničke uvjete- a to znači krov okrenut prema jugu, jugoistoku ili jugozapadu, koji nije u zaštićenoj jezgri, i koji nije u sjeni nebodera i stabala. Drugo, je izračun koliku snagu želite…
-Kolika je maksimalna snaga koja se može postići?
Maksimalna snaga je nelimitirana, odnosno, ovisi o veličini krova. Ali, ovaj model počiva na tome da se spojiš do snage koju već imaš zakupljenu od HEP-a. Konkretno, moja kuća na Krku ima, još od pokojnog oca, 13,8 kW i ja toliko mogu povući iz mreže, a toliko mogu i predati. To znači da u ovom modelu možeš, bez velikih novih investicija i instalacija, napraviti elektranu do snage koju imaš zakupljenu. A to je upravo koliko ti treba za vlastitu potrošnju.
-Dakle, to pokriva sve osnovne potrošače u jednom domaćinstvu?
Ne osnovne, nego sve. Čak i nove.
-Koliko košta taj sustav, ta mala solarna kuća?
Dakle, ti izabereš snagu koja ti je dovoljna. Ja čak nisam izkonzumirao maksimalnu snagu jer mi toliko ne treba. Konkretno, ako godišnje trošiš 6500 kWh, treba ti 5 kilovata. A 6500 kWh je recimo, otprilike, 7000 kuna godišnje. A 5 kilovata fotonapona je manje od 50 tisuća kuna po modelu “ključ u ruke”. To bi bilo za, recimo, tipičnu obiteljsku kuću koja ima 2 klima uređaja, 6 ljudi, dva-tri televizora, računala… To je trenutno potrošnja i moje kuće. Kod mene postoji 13,8 kilovata mogućnosti spajanja, a ja sam napravio 6,8 kilovata fotonaponske elektrane zasada, jer tek sada kupujem dizalicu topline i tek ću nakon toga kupiti elektroautomobil. I kad kupim nove potrošače, povećat ću svoju snagu proizvodnje. Dakle, logika je da napraviš instalaciju prema onome koliko trenutno trošiš, ali odmah predvidiš u projektu, dizajnu, da ćeš trošiti više, tako da ćeš se prebaciti na dizalice topline i elektrovozila, ne mora biti automobil, može biti elektroskuter, elektrobicikl, elektroromobil.
-U koliko godina se investicija isplati, kolike su uštede? Postoje li i državni poticaji za takve instalacije i koliki su, ako ih ima?
Bez bilo kakvih poticaja u 7 godina vratiš investiciju s uštedama. A možeš dobiti poticaje 40 posto na kopnu, 60 posto na otocima, 80 posto na ratom uništenim područjima. Ako govorimo, primjerice, o Šibeniku, ti od 50 tisuća kuna investicije, dobiješ natrag 20 tisuća kuna od Fonda za zaštitu okoliša, a preostalih, vlastitih 30 tisuća kuna koje si uložio, vratiš u malo više od 4 godine. Ili, s poticajima, investiciju vratiš u 3-5 godina i nakon toga imaš besplatnu energiju. Bez poticaja ti treba 6-9 godina da uloženo vratiš.
-Je li problem dobiti poticaje za solare? Kako ide postupak apliciranja?
Nije problem dobiti subvenciju, treba se samo prijaviti na Fond za zaštitu okoliša s kvalitetno pripremljenom dokumentacijom i oni vam refundiraju iznos subvencije bez problema. To je izvanproračunski fond koji ove godine, zajedno s energetskom učinkovitošću, ima 390 milijuna kuna na raspolaganju, što je dovoljno za oko 5 tisuća domaćinstava. Natječaj se otvara 7. prosinca.
-Od trenutka pokretanja postupka do instalacije FNE i njezinog puštanja u rad, koliko vremena realno treba?
Kao prvo, ja sam to pripremao mjesecima, i kao matematičar sam relativno organiziran, i mogu reći da cijela priča traje 3 tjedna. Sama instalacija traje 3 dana, može i manje. Ako pripremite sve kako treba, projekt, izvođače radova, može se napraviti 3 papira i spajanje na mrežu u tri tjedna za 3 tisuće kuna. Zašto je ovo bitno? Nekada su HEP-ovci naplaćivali preskupo spajanje na mrežu, jer su u cijenu ukalkulirali razvoj sustava, kao što je “zvonko-telefonko” svojevremeno naplaćivao 5 tisuća DEM za uvođenje telefonske linije. Sad su HEP-ovci limitirani i naplaćuju spoj, dvosmjerno brojilo, 3-4 tisuće kuna s uključenim PDV-om. Dakle, pripremiš papire, projekt, dogovoriš se s izvođačem, prijaviš se na Fond, dobiješ ugovor, u 2-3 dana ti naprave fotonapon, i praktički možeš u tri tjedna biti mali proizvođač. Tako da prvo potrošiš svu struju koju proizvedeš, a onda višak struje predaš u mrežu i kada imaš manjak, po noći, vraćaš si natrag. To nije bilo moguće do prije nekoliko mjeseci.
– Gdje se mogu dobiti potrebni papiri?
Vlasnički list se može dobiti i na Internetu, zatim dokaz o legalnosti objekta i zadnji papir koji vam je izdan- bilo pravomoćna građevinska ili uporabna dozvola, ili legalizacija, ali s pečatom pravomoćnosti. Za objekte izgrađene prije ožujka 1968. ne treba. I treći papir koji vam treba je postojeći ugovor sa HEP-om, odnosno ODS-om, od kojih trebate pitati možete li napraviti fotonaponsku elektranu. I kad od njih dobijete suglasnost, tražite ovlaštenog projektanta, koji je nekad naplaćivao 7.500 kuna za projekt, a preko energetske zadruge mi smo na Krku dogovorili povoljniju cijenu, svega 2500 kuna za projekt. Onda odabereš izvođača radova po sistemu “ključ u ruke”, i nadzorni organ, a kad vam on udari pečat da je sve u redu, idete na HEP da vam prodaju dvosmjerno brojilo i praktički drugi dan već možete početi proizvoditi električnu energiju, prvo za sebe, a višak za mrežu.
– Tko je zadužen za instalaciju? Koje se tvrtke ovlaštene za to?
Postoje specijalizirane tvrtke koje to “štancaju”, mi na Krku imamo dvije koje sjajno rade, i treba uvijek podupirati lokalne tvrtke i educirati ih za vlastito tržište. Mi sad na Krku realizirano već preko sto instalacija godišnje.
-Koga biste preporučili kako bi se izbjegli skupi promašaji?
To treba raditi lokalno. Meni je savršeno poznata situacija na Kvarneru, ali, recimo, ne i u Istri. Zato je mudro da se građani ujedine, jer će im sve usluge i svi proizvodi koje kupuju biti jeftiniji, i to se radi preko tzv. energetskih zadruga kojima je Europa već premrežena. Zapravo, treba napraviti lokalnu energetsku zajednicu.
-Kako će sve to praktično funkcionirati?
Ljudi će imati vlastitu proizvodnju električne energije na panelima na krovu, a to su lagani paneli koji nikako ne narušavaju statiku krova. Ali, jako je bitno da se prije panela ukloni s krova štetni, otrovni azbest. Zatim, ako želite baterijski sustav, ali ga ne morate imati, možete sve viškove predavati u mrežu…
-Kako se grijati iz fotonapona?
Optimalno je s fotonaponom postaviti i dizalice topline. One tehnički funkcioniraju kao klima uređaj, kao vanjska jedinica, ali može grijati vodu, pa ako imate centralno grijanje više ne kupujete naftu, pelete i sl. nego grijete na tu vanjsku jedinicu dizalice topline, a možete i hladiti, i to je četiri puta efikasniji klima uređaj. Ako uložite 1 kilovat električne energije u dizalicu topline, dobijete 4 kilovata topline. U budućnosti će većina kuća imati solarne panele, i to dvije vrste, kako za proizvodnju električne energije, tako i za grijanje tople vode, imat će dizalice topline koje će služiti da hlade i griju jako jeftino, imat će elektrovozila, ako ne automobil, imat će bicikl. I što to znači u praksi? To znači ako pravilno dizajnirate sustav, jer ima jako puno loših projekata kod nas koji su nastali iz neiskustva, za oko 5 godina se besplatno zimi grijete, i besplatno ljeti hladite, sve uređaje u kući imate na besplatnu struju i besplatno se vozite na struju koju ste sami proizveli.
Vjeran Piršić – Eko Kvarner (Foto H. Pavić
– Kakav je interes građana u Hrvatskoj za FNE?
Veliki! Ljudi su shvatili da su “dva i dva četiri”, i kad, zahvaljujući novinarima, dekontaminiramo stare informacije da je to teško, neisplativo i nemoguće, interes će biti enorman. Svatko tko ima malo soli u glavi, ako to smijem tako bezobrazno reći, shvaća da se to isplati i svatko želi za pet godina biti energetski neovisan, smanjiti troškove grijanja, hlađenja i goriva. A onda kroz energetsku zadrugu treba napraviti dvije stvari: listu pouzdanih projektanata, izvođača i nadzornih organa, i drugo, stvoriti uvjete za energetsku zajednicu.
– Što je to energetska zajednica i koji su njezini benefiti?
To je nešto što je i Europa napravila tek ove godine, a to znači da više ne moramo prodavati energiju HEP-u ili RWE-u, ili drugim velikim kompanijama, nego se možemo mijenjati. Recimo, odem na put dva tjedna, i za to vrijeme proizvodim, ali ne trošim struju, pa vi možete koristiti moju struju, a kad vi preko ljeta odete na odmor, ja koristim vašu struju, sve unutar zajednice. Ili, škola koja ljeti proizvodi, a ne troši, daje energiju, recimo, hotelu. Hotel je preko zime zatvoren, a ipak nešto proizvodi i vraća školi. Ili, tvornica radi ponedjeljak-petak i uzima struju od vikendaša, a vikendaši, kad dođu preko vikenda uzimaju od tvornice ili obrtnika koji ne radi preko vikenda. To podrazumijeva korištenje tzv. blockchange tehnologije koja je dostupna, to je pametna mreža, i to u principu znači da znamo za svaki kWh tko je proizveo, tko je potrošio, i po kojoj cijeni. To na zapadu već postoji i to je normalno. Kod nas je to priča o bliskoj budućnosti, jer za dvije- tri godine će naši gradovi vjerojatno imati energetsku zajednicu unutar koje će građani sami proizvoditi svoju energiju, gdje će građani i gospodarstvenici sami pohranjivati svoju energiju u svoje baterije, gdje će gospodarstvenici i građani mijenjati energiju kad imaju viška i kad imaju manjka, i ono što je ključno, gdje će profit ostati lokalnim ljudima. Danas enormne količine novca građani plaćaju HEP-u i INI. Sutra će to ostajati njima. To je energetska nezavisnost.
– Kako na to gleda HEP?
Veliki igrači nisu time sretni ni u jednoj zemlji. Ali, oni to ne mogu izbjeći i oni koji su mudri oni se prilagođavaju, a oni koji nisu mudri će propasti, kao što su 80-ih godina propale i neke velike računalne kompanije tipa ICL, a one koje su se prilagodile, kao IBM, su opstale. Naši veliki igrači tek sada pokazuju neke tragove pomaka prema razumnom, ali to je još uvijek presporo.
– Koliko je ljudi kod nas prešlo na vlastite neovisne energetske sustave?
Na Krku ih imamo preko sto, i radimo na preko sto novih godišnje. Ne znam koliki je broj malih FNE u Hrvatskoj, ali ono što možemo očekivati je da će u Hrvatskoj vjerojatno biti 2 gigavata solara do kraja desetljeća, a to je 200 megavata godišnje, koliko smo napravili u zadnjih 10-15 godina. Dakle, možemo očekivati radikalni rast i sad je tu pitanje hoće li to biti velika postrojenja koja će biti u vlasništvu stranih investitora kao što su vjetroelektrane, ili će to biti naše obiteljsko vlasništvo, i komunalne fotonaponske elektrane koje će proizvoditi energiju za javnu rasvjetu, transport brodovima itd. Sad je pitanje hoće li se građani i gospodarstvenici lokalno na vrijeme organizirati, ili ćemo imati neokolonijalizam kao što ga imamo i na vjetru.
– Već se govori o eventualnom osnivanju nove nacionalne mega kompanije koja bi objedinila sve energente, od nafte do solara i vjetra…?
To je prijedlog Davora Šterna,”fosilca”, koji se ne zalaže za kupovinu INE od Mol-a ( Mađara) nego za osnivanje nove energetske kompanije, i to je mudro. Ali, ponavljam, decentralizacija je dio europskog programa energetske tranzicije. Može biti i paralelni proces. Možemo imati tvrtku Zelena Hrvatska ili Obnovljiva Hrvatska d.d. u vlasništvu Vlade i 500 malih energetskih zajednica po Hrvatskoj. Koji će biti umreženi.
-Na kraju, iza ove energetske tranzicije o kojoj govorite, postoji i određena politička paradigma…
Naravno, politička poruka je : To Europa traži. Zelena tranzicija, o kojoj sad svi pričaju i za koju Europa izdvaja 38 posto proračuna, i još 19 posto je digitalna tranzicija, a to je pametna mreža, uzima preko pola proračunskog EU novca. Tehnički, to se svodi na četiri D: Dekarbonizacija ( dakle, ne ugljen, nafta i plin ), decentralizacija ( ne jedan veliki, monopolski, nego milijuni malih proizvođača ), digitalizacija– pametne mreže koje nam omogućavaju da odmah trošimo 30 posto manje i da energija bude upola jeftinija, i na kraju –demokratizacija. Dakle, politički zahtjev je zapravo građanska energetika. To je ono kad mi govorimo o građanskoj energiji, ili u kategoriji ekonomije, to je energetska demokracija. I to se mora dogoditi.
