U ovom nastavku upoznajemo Hrvoja Katića iz Zagreba, slijepu osobu koja je dokaz da se može uspjeti, ako si uporan, i ako imaš dovoljno jaku želju…
Kako bi predstavili sebe našim čitateljima, tko se, otkuda ste?…
Zovem se Hrvoje, imam 34 godine i živim u Zagrebu. Slijepa sam osoba i zaposlen sam. Neoženjen i nemam djecu. Bavim se informatikom, obradom zvuka i glazbenom produkcijom.
Vaš zdravstveni problem? Opišite ga malo detaljnije…
Pošto sam se rodio prijevremeno, ili da tako u šali kažem „Malo mi se žurilo“, završio sam u inkubatoru i zbog problema s kisikom izgubio sam vid. Imam retinopatiju. Zahvaljujući operacijskim zahvatima koje sam prošao kao dijete, na desno oko vidim dovoljno za lakše snalaženje u prostoru, raspoznavanje većih predmeta, razlikovanje boja i čitanje teksta napisanog velikim štampanim slovima. Kao osnovnoškolac pohađao sam i vježbe vida. Međutim, taj ostatak vida mi nije dovoljan za samostalno kretanje i čitanje/pisanje na crnom tisku, tako da se najviše oslanjam na zvuk i na dodir, krećem se uz pomoć bijelog štapa i opismenio sam se na Braille-ovom pismu još tokom predškolskog odgoja. Ukratko, funkcioniram skoro kao potpuno slijepa osoba, iako mi taj minimalan ostatak vida itekako pomaže bar na svjetlu.
Koliko Vam je obitelj podrška u svemu?
Obitelj mi je uvijek u svemu bila podrška, i tokom školovanja, a i kasnije kada sam se odlučio kretati samostalno po Zagrebu uz pomoć bijelog štapa. Moja majka me nikad nije sprječavala u nečemu, čak niti kad bi bila pomalo uplašena za mene. Od malena su mi govorili da roditelja neće biti vječno i da se moram izboriti kako bi zaradio svoj kruh.
Kako je teklo Vaše obrazovanje s obzirom na Vas zdravstveni problem, jesu li profesori i kolege imali razumijevanja?
Od 1. do 7. razreda pohađao sam redovnu osnovnu školu u malom mjestu Kloštar Ivanić gdje sam živio do kraja 2008. godine. Tada sam imao pomoć i podršku od strane svojih školskih kolega, a učitelji su se prilagodili najbolje što su mogli, jer neki od njih su čak naučili Braille-ovo pismo kako bi mogli sami provjeravati moja rješenja ispita. Ne kažem da su baš svi i baš uvijek imali razumijevanja, jer su neki od profesora ponekad od mene tražili stvari koje nisam mogao odraditi samostalno npr. Skupljanje biljaka za herbarij i izrada pokusa pa sam takve vrste zadataka odrađivao uz maminu pomoć. Bilo je i djece u školi koja nisu baš znala kako meni pristupiti i kako se prema meni ponašati s obzirom na invaliditet koji imam. U 7. razredu prebacio sam se u Centar za odgoj i obrazovanje slijepe i slabovidne djece „Vinko Bek“ gdje sam završio osnovnu školu. Taj prelazak mi je olakšao školovanje jer sam bio okružen svojim istosudbenicima, a budući da sam bio na tjednom smještaju u učeničkom domu također sam naučio i druge korisne stvari poput svakodnevnih vještina. Srednju školu za smjer „Telefonist“ završio sam također u centru „Vinko Bek“.
Jeste li završili fakultet?
Fakultet nisam završio, imam srednju stručnu spremu. Međutim, bez lažne skromnosti mogu reći da sam u dosta toga samouk, tako da sam bez previše tuđe pomoći još kao srednjoškolac uspio naučiti raditi na računalu i osnove programiranja, što mi je u konačnici donijelo i posao koji danas radim. Samostalno sam stekao i znanja poput obrade zvuka i glazbene produkcije, jer me to oduvijek zanimalo.
Gdje radite? Opišite malo čime se sve bavite u sklopu svog posla…
Od 2017. godine zaposlen sam kao tehničar za razvoj softvera u firmi „Ericsson Nikola Tesla“, gdje radim na razvoju hrvatskog virtualnog asistenta za mobilne telefone. 2018. ponuđen mi je ugovor na neodređeno, i evo tu sam i dan danas. Prije toga sam radio uglavnom preko javnih radova. U Udruzi slijepih Zagreb sam radio kao pružatelj tehničke podrške i informatičke edukacije za članove udruge, gdje i dan danas povremeno držim informatičke edukacije 1 na 1.
Koliko Vas invaliditet „smeta“ u odrađivanju Vašeg posla?
Ne smeta previše. Budući da radim kao programer, imam na službenom laptopu instaliran čitač ekrana bez kojeg bi mi računalo bilo neupotrebljivo. Savladao sam i rutu od kuće do radnog mjesta, a moj poslodavac se također potrudio da mi nabavi svu potrebnu opremu i prilagodi radno mjesto meni kao slijepoj osobi, na čemu sam neizmjerno zahvalan, budući da sam prva slijepa osoba koja u toj firmi radi. Samo ponekad mi je potrebna pomoć kolega, npr. kada treba koristiti određenu aplikaciju koja nije dovoljno prilagođena odnosno pristupačna za rad s čitačem ekrana. Moram pohvaliti i svoje radne kolege, koji su vrlo pristupačni i uvijek su tu kada mi treba prijevoz ili pratnja, a prema meni se odnose ravnopravno kao i prema svim drugim kolegama.
Što mislite o položaju osoba s invaliditetom u poslovnom svijetu kod nas, je li se tu nešto konačno mijenja na bolje?
Mislim da kod nas ima još puno mjesta za napredak. Znam osobe s invaliditetom koje ne rade posao u svojoj struci, ili ne rade uopće jer im niti jedan poslodavac nije dao priliku. Potrebno je razbiti predrasude i pružiti priliku svima da se dokažu.
Koji je Vaš glavni cilj u životu u ovom trenutku? Što Vas ispunjava?
Trenutno moj glavni cilj je da budem zadovoljan kako u poslovnom tako i u privatnom životu. Najviše me ispunjava druženje s prijateljima i rad na glazbenoj produkciji, tj. pisanje i komponiranje pjesama čime se također bavim. U nekoj budućnosti želio bi imati svoj tonski studio, te stvarati svoju obitelj.
Na koji Vaš uspjeh u životu ste najponosniji i zbog čega?
Ponosan sam na to što sam samostalno stekao mnoga znanja o radu s tehnologijom i programiranju softvera, što se na kraju iz hobija pretočilo u posao na neodređeno.
Imate li hobije, ili neke svoje rituale?
Kao što sam već napomenuo, moj glavni hobi u slobodno vrijeme je glazbena produkcija i obrada zvuka. Imam svoja dva Youtube kanala gdje postavljam svoje pjesme, skečeve i sve ostalo što radim u slobodno vrijeme. Za pjesme sam pišem tekst te radim muziku i aranžman. Uglavnom pjevam sam pa su mi sve pjesme kantautorske, iako sam imao već i neke uspješne suradnje sa nekoliko mladih pjevača koji bi se tek trebali dokazati da bi postali poznati. Volim izlaske s prijateljima i kolegama, volim se opustiti uz dobru glazbu i jutarnju kavu koju moram popiti odmahh čim ustanem prije nego napravim išta drugo.
Kakav je Vaš društveni život, jeli Vaše zdravlje utječe na njega? Jeste li zadovoljni njime?
Zadovoljan sam svojim društvenim životom, iako je isti bio puno bolji prije početka pandemije Koronavirusa. Sada većinu vremena radim od kuće, pa nemam više priliku da se svakodnevno družim s kolegama na poslu, i to mi baš nedostaje.
Što bi ste poručili svima koji budu pročitali ovo?
Uživajte u svakom danu, živite punim plućima i neka vas invaliditet nikad ne sprječava u ostvarenju vaših snova. Radite ono što volite.
Hrvoje Katić
