Danas predstavljamo Nastju Kulović – spisateljicu, majku, pravnicu, svestranu ženu koja je primjer kako se sve može, ako se suočiš s problemima na pravi način…
Nastja Kulović je…?
Kći, sestra, partnerica (životna i poslovna), majka, prijateljica, pravnica, spisateljica, tragačica za životnim istinama, kreativka, glas staklene djece i širiteljica ideje da je svačija priča važna.
Sa kakvim se zdravstvenim problemom nosite, kako je sve započelo?
Prije skoro deset godina ostala sam bez vida na lijevom oku nakon čega mi je dijagnosticirana multipla skleroza, bolest od koje je bolovala i moja mlađa sestra Ada, prije nego što joj je autotransplantacijom matičnih stanica progresija bolesti zaustavljena. Teško mi je pala činjenica da trebam živjeti s istom bolesti od koje je bolovala moja sestra i s kojom sam toliko godina i ja živjela, gledajući je iz prvog reda. Znala sam se buditi u strahu, razmišljajući imam li simptome koje je i ona imala, sve dok se nisam pitala: čija je ovo bolest, moja ili njezina?
Nastja Kulović
Vi ste i spisateljica, i o Vašem problemu ste progovorili i u Vašoj prvoj knjizi: Kud si krenula…?
Kad sam shvatila da je to gotovo kao filmska priča: jedna bolest, dvije sestre ili barem priča koju treba zapisati taman sam bila u procesu kreativne rehabilitacije sa Žanom Poliakov i pred odlukom o čemu ću pisati u svojoj prvoj knjizi koju sam odlučila napokon napisati. Kažem napokon jer je ideja da budem spisateljica rođena kad sam imala devet godina i pronašla nalivpero s kojim sam napisala svoj prvi, i to detektivski, roman. Nastavila sam pisati sve dok me Adina bolest nije zaustavila. Razmišljala sam kako nije pošteno da se ja u životu bavim nečime tako romantičnim kao što je pisanje dok moja sestra ne može govoriti ili hodati.
Kako je sve bolest utjecala na naše živote i kako nas je transformirala kao obitelj, opisala sam u prvoj knjizi „Kud si krenula?“, sa željom da pošaljem poziv drugima da se ne srame svojih priča i poruku da nisu sami.
Tko Vam je inspiracija za pisanje, odakle je crpite?
Inspiracija za pisanje mi je život sam. Naučila sam kroz život ići pomoću priča.
Svačija je priča važna, to često spominjem i u to duboko vjerujem. Svatko od nas ima priču zašto je tu gdje je i takav kakav je. Pričajući drugima, radije nego pričajući o drugima, otkrivamo svoje priče i iznosimo ono što je potisnuto, a samo ono potisnuto se može transformirati i tada se možemo osloboditi.
Koristim svoj život, svoje priče kako bih iz njih nešto naučila, kako bih se i sama oslobodila, iscijelila, kako bih nešto razriješila, u nadi da će to poslužiti i drugima.
Kažu da ste dar za pisanje naslijedili od Vašeg oca koji je također pisac – koliko je to istina?
Ljudi često kažu da je lijepo što pišem kao i tata. To pretpostavlja da sam dar za pisanje naslijedila od njega, ali istina je da lijepo da i on piše. Ja sam počela pisati puno prije njega, samo što sam prvu knjigu objavila nakon što je on objavio svoju – zbirku pjesama „Mrve mog života“. Zgodna mi je ta priča, kao ono pitanje o kokoši i jajetu.
Ipak, istina je da nas pisanje povezuje, da nam služi kao svojevrsna terapija i da se zahvaljujući pisanju tata i ja jasnije vidimo i bolje razumijemo.
Koje su sličnosti i razlike u stilovima Vaših pisanja?
Moj tata piše poeziju i kratke priče, ja pišem dnevnike, memoare i romane. On skoro svaki dan objavi pjesmu, meni za objavljivanje treba puno više vremena.
Veže nas što se oboje u svom pisanju ogoljavamo, što se ne bojimo i ne sramimo iznijeti istinu, što pokazujemo svoju ranjivost i onako kako mi vidimo svijet.
Ovih dana ste imali i promociju svoje druge knjige: Nešto drugo… Kako je to prošlo – gdje se promocija održala, i koliko ste Vi zadovoljni sa svime?
Prva promocija moje druge knjige „Nešto drugo“ održana je u Sisku, 10.9. Potrudili smo se knjigu predstaviti na drugačiji način, pa su Dominik Karaula i Meri Andraković, studenti Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku u pauzama razgovora o knjizi koji je vodila spisateljica Iva Dužić, odigrali dijelove iz knjige.
Publika je bila oduševljena, promociju su nazvali veličanstvenom, a ja sam zadovoljna što smo u mom rodnom gradu uspjeli u namjeri da priredimo – nešto drugo.
Koju od Vaših knjiga ste duže pisali, i zbog čega?
Iako sam obje napisala realativno brzo, malo više vremena mi je bilo potrebno za „Nešto drugo“.
U „Kud si krenula?“ sam redala sjećanja koje sam malo romansirala. U „Nešto drugo“ sam morala isplesti priču od sjećanja, ali i od onoga što se dogodilo prije mene, uz pomoć dva pisma, nekoliko fotografija i razgovora s tatom. Prizivala sam sjećanja, preispitivala odnos istine i sjećanja (u knjizi pišem: U onome što se dogodilo uvijek ima i onoga čega nije bilo.), pokušala što objektivnije ispisati jednu subjektivnu priču, pa je bilo puno više radnji oko samog pisanja nego u „Kud si krenula?“.
Oba procesa su bila intenzivna, plakala sam dok sam pisala, a čujem i da čitatelji plaču dok čitaju.
Kada bi ste Vi kao autor trebali usporediti svoje knjige, kako bi to izgledalo, i je li to uopće moguće učiniti ?
„Kud si krenula?“ su romansirani memoari, istinita priča o tome kako bolest utječe na obitelj, koja služi i bolesnima i zdravima.
„Nešto drugo“ je priča o ljubavi i njezinim manifestacijama, ali i o krivnji, kajanju, gubitcima, rastancima koja služi svima koji su ikada voljeli.
Obje knjige su inspirirane mojim životom i povezane mojim ukazivanjem na vezu između uzroka i posljedice, u obje se obraćam članovima obitelji kroz zamišljene dijaloge i pisma, ali ipak je „Nešto drugo“ – nešto drugo.
Obje su mi jednako značajne.
Je li Vam pisanje „hobi ili posao“?
Od kad sam izdala „Kud si krenula?“ shvatila sam da mi pisanje nije ni hobi ni posao, nego – poziv.
S prvom knjigom kao da sam dobila potvrdu da sam sad zaista spisateljica.
Još uvijek balansiram između posla s nekretninama u kojem sam sa svojim mužem i pisanja, iako sve oko pisanja traži sve više i pažnje i vremena. Poduzetništvo me naučilo da se lako izgubi granica između privatnog i poslovnog, ali i da je najvažnije održavati ravnotežu.
Tko Vam je najveća podrška u životu?
S drugom knjigom sam shvatila koliko zapravo imam podrške u životu. Velika podrška mi je obitelj, ali i prijatelji i čitatelji i svi oni koji mi pomažu širiti ideje i priče.
Ono na što sam posebno ponosna je što sam napokon spremna podršku i primiti i što shvaćam da to što mogu sama ne znači i da moram.
Nastja Kulović
Recite nam, jeli postoji kakva web stranica , ili nešto gdje Vas zainteresirani mogu pronaći, ili mjesto gdje mogu naručiti, ili kupiti Vaše knjige?
Postoji – na mojoj stranici www.nastjacool.com mogu popuniti pop up formu i naručiti knjige, a isto tako i čitati priče koje ondje pišem, stupiti sa mnom u kontakt, ostaviti komentar, prijaviti se za moj newsletter odnosno nedjeljno pismo u kojem pišem o sitnicama koje su mi u tom tjednu bile cool.
Volim razmjenu i voljela bih kad bi dopisivanje mogao biti posao.
Vaša poruka za sve čitatelje našeg portala – koja će zapravo ujediniti sve ono što ste objedinili u Vaše dvije dosadašnje knjige?
Prijateljica mi je pomogla uvidjeti poveznicu između moje dvije knjige i rado ću je podijeliti u obliku poruke: ne mora biti teže da bi više vrijedilo niti tužno da bi bilo veliko.
