Neovisni novinarski portal
29.11.2021.
INTERVJUI
Interview/ Zvonimir Vila, akademski slikar i grafičar, autor “akta grada” Šibenika: “Stina” koja me umalo poklopila…

Interview/ Zvonimir Vila, akademski slikar i grafičar, autor “akta grada” Šibenika:
“Stina” koja me umalo poklopila…

Zvonimir Vila ( 1966. ), akademski slikar i grafičar zagrebačko-šibenske provenijencije, autor je jedinstvenog djela, brončane skulpture “Šibenik stina” koja je ovih dana svečano otkrivena  ispred zgrade gradske uprave i od tada ne prestaje izazivati znatiželju i zanimanje  građana i turista. Ali i oduševljenje Šibenčana koji Vilu sada doživljavaju kao legendu grada, a tako ga i oslovljavaju. Grad i umjetnik napokon su se čvrsto povezali. A bilo je i osporavanja i ignoriranja njegova rada, pa se čak dogodilo da je u slovačkom Humenneu poznatiji i priznatiji negoli u Šibeniku gdje od prije 5-6 godina živi i radi.

Bio je angažiran da osmisli i izradi kompletan vizualni identitet za  proslavu 700-te obljetnice toga slovačkog grada gdje je primljen uz sve počasti i poštovanje njegova umjetničkog djela. Istodobno, u Šibeniku, ma koliko ga je svojevoljno izabrao kao poželjnije mjesto za život od Zagreba, bio je tek usputna umjetnička činjenica koju se olako zaobilazi. I onda, Vila, na inicijativu direktora Turističke zajednice Šibenika, Dina Karađole, novom umjetničkom atrakcijom pokori Šibenik.

“U rukama znalaca lako je prepoznati “zanemarivanje” znanja. Znalac se ne opterećuje novošću, čak ni umjetnošću. Uostalom, on je s njom u krvnom srodstvu. Znanje je svojevrsna nesvijest umjetnosti. Ono je kao i pisanje, put k smislu”, napisao je prof. Ive Šimat Banov, povjesničar umjetnosti, u predgovoru promotivnog kataloga Viline skulpture Šibenik stina, koja je oduševila inače vrlo kritičarski raspoložene Šibenčane. Vila je brončanom  skulpturom grada Šibenika doista krenuo put svoga smisla. Opstanka u tom gradu. S kojim bi htio biti  sjedinjen. Iako toliko drugačiji, senzitivniji, mekši od grada na kojemu je umalo polomio zube. Zubi su odoljeli, ali ljubav nije. Pa je radeći ovu jedinstvenu posvetu gradu, izgubio onu do koje mu je bilo najviše stalo. Svoju Nikolinu, kojoj je skulpturu i posvetio. Jer, bez nje, kaže, skulpture ne bi ni bilo…

Šibenik – akt koji leži

Zvonimir Vila je rođen u Zagrebu 1966.,  gdje je i diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti na Odjelu grafičkih tehnika u klasi profesora Frane Pare. Osim grafikom, bavi se kiparstvom i slikarstvom,  a njegovi su najčešći motivi povijesni, vjerski, ali ga privlači i nadnaravno. Danas je svakako jedan od rijetkih bakropisaca koji su ostali vjerni srednjovjekovnoj grafičkoj tradiciji u izvornom obliku, potpuno je posvećen svom zvanju, umjetnički romantik.

S Vilom smo razgovarali u njegovom šibenskom ateljeu, kad se euforija donekle slegla, ali u njemu je i dalje bura emocija , pomiješanih osjećaja, olakšanja, ponosa, zadovoljstva ali i gorčine.

-I Zvonimire, kakvi su dojmovi nakon promocije skulpture, ipak je to bio golem posao koji vas je dugo opterećivao?

-Joj, dojmovi u odlični. Ponos i priznanje, to je ono što osjećam nakon svega. Prvo,  nikad nisam radio grad. Ponosan sam, čekao sam to, bez obzira na neka neslaganja koja su me puno smetala, ali sad kad je gotovo, tijelo mi je puno, emocije su me preplavile. Radio sam to pod pritiskom kako će publika, kako će svijet reagirati, nije mi bilo nimalo svejedno, jer ja radim za ljude. Onda, radio sam grad,  a to je sasvim drugi pristup nego kad radite akt, figuru portret…

-Negdje ste čak rekli da je to akt grada…

Je, ja ću vam nacrtati, pa ćete  vidjeti da je Šibenik akt koji leži.

-Uspavani grad?

Kad pogledate Šibenik, on ima taj volumen za razliku od svih gradova na obali koji su ploča, Zadar, Dubrovnik Split, sve je rađeno na ploči, jedino Šibenik, zbog svoje konfiguracije, ima volumen. ovo drugo je reljef. I to je bogatstvo, jer čim imate više materijala, kad imate formu, lakše vam je biti kreativniji. A kad ste skučeni formom, morate iz te forme izvlačiti maksimalno.  Meni je Šibenik dao velike mogućnosti baš zbog tog volumena, da to bogatstvo mogu iskoristiti. Evo, vidite, čovjek koji spava,  leži, to je Šibenik. Ima još jedna specifičnost grada, a to sam uočio kad sam gledao na grad odozgo, njegove satelitske snimke, i vjerujem da je Šibenik građen planski, jer je stara gradska jezgra  napravljena od  dvije potpuno jednake kocke. A u sjecištu tih kocaka je Katedrala, i to je sve simetrično napravljeno, nimalo slučajno.

-S ovom skulpturom osigurali ste vječnost u Šibeniku. Jer, skulptura je izlivena u bronci i odolijevat  će stoljećima. Svakako će vas daleko nadživjeti. Evo, pa već vas zovu legendom.

Ne znam to. To vi kažete. Ali, da, to je trajna bronca, i pod skulpturom je moje ime. Pazio sam na to kako će se ljude to dojmiti, ne moraju  svi biti upućeni u umjetnost, a moj je zadatak bio da oduševim ljude, i one koji ne znaju puno o umjetnosti, i obične ljude. koji će dobiti priliku gledati Šibenik na dlanu. Bit ovog rada je da se dobije doživljaj, da osjetite staru gradsku jezgru taj tren, jer je ovdje vidite odjedanput, u cjelini.

-Meni nije poznato, ali možda vi to znate, je li netko već u nekom drugom gradu, nekom drugom dijelu svijeta, napravio nešto slično ovoj vašoj skulpturi grada?

Ne znam, kad razgovaram s kolegama kiparima, kažu da sam prvi. Kipari se neće upuštati u to. Prezahtjevno je i do kraja ne znate rezultat.

Ideja jednog “neliječenog Šibenčana”

-Kako je uopće došlo do inicijative da radite skulpturu, tzv. akt grada?

Ideja je Dina Karađole, direktora Turističke zajednice grada, koji je imao tu želju dugo, i stalno mi je to ponavljao. Osjetio sam kod njega tu intimnu, emotivnu vezanost, priželjkivao je to kao Šibenčanin, baš sam osjetio tu ljubav i želju kod njega da to jedanput iskrsne u Šibeniku. Pa onda kad će iskrsnuti, želio sam da to bude nešto što nitko još nema. Dino je imao samo zamisao o tome, ali ne i predodžbu kako bi trebalo izgledati. Ja sam znao. Vrlo je bitno u likovnoj umjetnosti kad krećete u nešto da imate viziju, to drugi ljudi imaju u reduciranom, skučenom obliku. Ja prije početka u prsima osjećam kako to mora izgledati. Imao sam u glavi kako će to na kraju izgledati i gonio sam ka tom cilju. Jer ako nemate cilj, onda morate improvizirati, gubite se, morate imati izgrađen likovni rukopis, taj doživljaj. Ali, onda dolazite do zamki…

– Koliko je cijeli proces stvaranja skulpture  trajao. Dvije godine?

Ne, sam  posao je rađen osam mjeseci, lijevanje je trajalo tri-četiri mjeseca, jer i  lijevanje je kiparski posao, umjetnički i zanatski posao, i na tome sam zahvalan kolegi, akademskom kiparu Antu Jurkiću koji je skulpturu izlio u bronci. Radio sam svakodnevno.

-Navodno je bilo i velikih kušnji, pa čak i poriva da odustanete od svega?

Pa je, zato što je koncentracija stalno na maksimumu.  Morate biti koncentrirani i kad radite portret, i druge figure, ali ovdje je to dodatno pojačano zbog točnosti  strukture grada, ali ja ne mogu ulaziti maksimalno u to niti je to bitno, kako u predgovoru katalogu ( radio ga je Ante Filipović Grčić, op.a. ) piše Ivo Šimat Banov,  ovo nije katastarski herbarij, ne radim ja u katastru, nije bitno da  radim svaku  kuću. Ulazio sam u detalje koliko mi je format, koliko mi je omjer dopuštao.  Samo brodica u Docu napravio sam, izrezbario u drvu, 70-ak. Ali, opet, morate zadržati glavnu formu grada, glavne odrednice, glavne trgove, gabarite, jer  Šibenik je sav kaskadan, i zato je skulptura, vidite i prednju i stražnju stranu, a u reljefu  vidite samo odozgo, bočno ne vidite ništa. Zato je to skulptura, maketa je ono kako se rade brodovi.

-Da, kažu da vas vrijeđa kad netko vašu skulpturu nazove maketom…

Tako je. To nipošto nije maketa.

-Bio je to rad pun lomova, iskušenja, kako ste sve to prebrodili i posao priveli kraju?

Bilo je tu svega, ali imao sam i veliku podršku, prije svega u Nikolini kojoj sam skulpturu i posvetio i koja mi puno znači. Ona mi je bila najveća podrška da izdržim, jer mi je koncentracija padala.

-Je li Nikolina dočekala finalni proizvod?

Nije. Ona je iz Konavala, radi tamo trenutno, vidjela je  fotografije, ali je pratila proces  stvaranja. Bodrila me je, požurivala,  ajde, ajde, možeš ti to, izdrži. Osim Nikolinine  stalne podrške, moram  reći, dirnuo me  i gradonačelnik Burić. Došao sam u krizu i više stvarno nisam mogao dalje, dnevno sam radio, kidao dijelove, rušio, a glina je materijal koji možete skidati, popravljati, ona ima tu mogućnost kao ugljen u slikarstvu- nacrtate nešto, puhnete i više nema ničeg. Tako je i s glinom. Burić je došao tjedan dana prije kraja, ostalo mi je još 5-10 posto posla i nisam mogao više. Pa do kad više, ne mogu! Rekao sam Dinu da bi volio da dođe gradonačelnik da bar vidi o čemu se tu radi. I došao je. Mislio sam da će ostati pet minuta, a on je ostao bar pola sata, i vidio sam na njemu da je u pozitivnom šoku. Ispitivao me kako sam to radio, pa što je ovo Zvonimire, nisam to tako zamišljao, kaže mi, a onda sam mu  se požalio da mi je bilo jako teško, da sam gubio koncentraciju i snagu…

Nikolinina podrška

-Radili ste i oslanjajući se na fotografije?

Da, imao sam ih bar dvjesto, satelitskih snimaka, iz ptičje perspektive, iz žablje perspektive, i kad pogledate fotografiju i stavite prst na kuću koju ćete raditi vi je kiparite, i pogledate nazad na  fotografiju, vidite tristo kuća, i onda ste potpuno izgubljeni. Pa morate odrediti gabarite, visinu, veličinu kuće, ali morate dati i svoj umjetnički rukopis, jer to nije kopija. I naravno, morate  imati kiparsku vještinu.

-Nikolina je ponosna, ali jesu li vas iznenadile reakcije sugrađana,  obzirom da je šibenski mentalitet poslovično kritičan prema svemu, naročito svome?

Očekivao sam da će biti tako, jer su me svi upozoravali na taj šibenski mentalitet, govorili da će mi Šibenčani kad vide skulpturu reći “pa to može svako, što si to radio”. Ali, gadno sam se prevario. Ljudi se stalno okupljaju oko skulpture, čestitaju mi i to je ono što me najviše  ispunjava. Kad sam nakon otvorenja prolazio pored caffea Bono ( čuvene Republike Bono ), svi su se tamo ustali i pljeskali mi. To me streslo, kao i onaj dugi, neprekinuti pljesak na promociji. Suze su mi navrle na oči. I tada osjećate da ste uspjeli. Nisu ljudi mogli vidjeti kako će to izgledati.  Dok sam radio, prolazili su, zastajali, povirili bi kroz prozor, i znali su otprilike što radim, ali u glini, a kad je skulptura pred njima zasjala u bronci, ostali su iznenađeni.

-Ovaj vas je posao umalo progutao? Prava trauma…

Da, progutao me je upravo zbog toga što je to fizički posao i zahtijeva maksimalnu koncentraciju. Bio sam  okružen hrpom papira, morem fotografija na kojima sam čak bojao kuće koje sam prošao, izmodelirao. Teško je to nekom objasniti. Ali, ako fulam na jednoj kući, sve se mijenja, gubi se cijela vizura. Treba precizno odrediti gdje je sv. Frane u odnosu na more, gdje je u odnosu na Kazalište, sve to mora biti u pravilnim omjerima, veličinama. Kad sam bio u Zagrebu, kolege s Akademije su mi govorile da se ne mučim s tim, pa moraš uzeti pomoćnike, ne upuštaj se u to, nećeš uspjeti…  Ali to je u meni samo poticalo dišpet, došao sam iz Zagreba i odmah počeo kao da idem gristi, lomiti brdo. Tvrdoglavo sam zapeo, volim  izazove, trudio sam se napraviti najbolje što mogu. Najviše me uništavao rok, jer kuća koju mi je ustupio Ante Cicvarić, i hvala mu na tome, u kojoj sam radio, trebala je u preuređenje, znao sam kad stižu radinici i kad moram odatle izaći. I to je bilo najgore, taj pritisak roka.

Šibenik stina, je na neki način posveta gradu, iako je došla iz jedne privatne inicijative. Ali zašto u tome nije Grad participirao, bilo bi logično da je Grad naručitelj skulpture?

Ne znam. Ne mogu ulaziti u to, jer je  to od mene naručila Turistička zajednica. A i TZ je gradska institucija. Gradonačelnik je predsjednik Skupštine TZ, i dao mi je podršku. Projekt je financiran dijelom sredstvima same TZ, a dijelom iz europskih fondova, pod egidom “Turizam za sve”, što je uključivalo i osobe s posebnim potrebama, zato je tu i Brailleevo pismo i nužna je dostupnost skulpturi sa svih strana. Utoliko je Poljana bila svakako primjerenija lokacija, ali i ne samo zbog toga…

Priznanje i poniženje

-Ovo nije lokacija  kojom ste zadovoljni? Doduše, jest neprimjerena, uz cestu, glavnu gradsku prometnicu, čak nije ni na samom trgu ispred gradske uprave. Zašto je tako ispalo?

Tri su ključne stvari, i to nije moje, nego mišljenje struke. Ja to nisam radio sebi za dnevni  boravak, to je javna skulptura ili javni spomenik i tu nema šale, ni improviziranja ni dilentatizma. Tu se radi o kompetentnosti kad je u pitanju javna skulptura, i za njezino je postavljanje i lokaciju svugdje na svijetu odgovoran kipar i arhitekt. ne može se arheolog ili konzervator miješati u moju struku. Konačno, to je skulptura starog grada, pa gdje joj može biti mjesto ako ne u staroj gradskoj jezgri?

-Tko je presudio o lokaciji?

Bilo je imenovano Povjerenstvo za lokaciju  ( Dino Karađole, Madlena Roša Dulibić, Angela Bujas, Željko Krnčević, Lana Čala i Zdenka Bilušić ). Na prvi sastanak sam došao s razrađenom idejom o lokaciji, donio sam i shematski prikaz i fotomontažu, skicu olovkom napravljenu. Nitko od njih nije došao ni s jednim papirom, jer oni to nisu shvaćali ni stručno ni ozbiljno. Moje prvo pitanje je bilo, jer sam branio Poljanu, jeste li vidjeli moj rad. Rekli su da nisu. Pa kako mogu govoriti o nečemu što nisu ni vidjeli?! E tako funkcionira i vlast danas, i likovna umjetnost, sve. I tu mi je bilo sve jasno. Branio sam Poljanu, no, rekli su mi “vi niste kipar, niti slikar”. A što sam? Sad imamo i problem lokacije, i problem postamenta koji mora komunicirati sa skulpturom, a Franka Baranović je u ovom slučaju napravila dobar postament, ali ne funkcionira u simbiozi s mojim radom. Ne može se miješati modernizam i tradicionalizam. Sad je to skulptura na skulpturi.

-Pa jeste li imali ikakav utjecaj na to?

Ne! Ja sam napravio ideju moga postamenta. Moja je ideja bila da se skulptura postavi uz gradski bedem na Poljani pred ulazom u stari grad. Ja nisam radio ništa do li plan grada, ali ne na papiru, nego u volumenu. Arhitekti su predlagali između Parka i Knjižnice i to je bilo dogovoreno, a što se poslije dogodilo, ne znam. Svakako, odustajanje od Poljane mene je ponizilo. Ne želim špekulirati što se zapravo dogodilo, ali je činjenica da je skulptura postavljena uz cestu. To svakako nije atraktivna lokacija. Sve što je preko ceste, nije zanimljivo, tu se ne odigravaju nikakvi događaji važni za grad. Čak su plaža Banj i trajektna luka na gatu Vrulje bile potencijalne opcije. To govori o nekompetentnosti. Pa ne možete javne skulpture po gradu postavljati kao lego kocke, bez ikakvog poštovanja.

-Da, to ima i primjese obezvređivanja rada…

Tako je. Ali, zato će se ispred Muzeja grada, gdje su povijesne gradske zidine koje su opasavale grad, postaviti ljubičaste tuljane. Pa o čemu se tu radi? Kad netko ima prevelike ambicije on misli da može što hoće.

-Ali, nažalost mu se i dopusti.

E, da, to je problem. Jer nije onaj jadan čovjek koji izbetonira  kameni pojas  i napravi mulo, još natekeri inoks, nije on kriv, netko mu je to  dopustio. Nije kriv onaj čovjek koji je dalmatinsku kuću obojao u boju vanilije, nego onaj tko mu je to dopustio. Tako je i s ovom skulpturom. A bilo je dobrih lokacija, kakva je i ona na ulazu u Kalelargu, na raskršću prema Masnoj ulici.

 

-Postoji li kakva mogućnost da se s vremenom skulptura dislocira na primjereno mjesto?Je li to tehnički problem?

Nije problem. O tome sad svi govore. Lokacija je jako bitna, jer nećete Šenoin spomenik staviti u Mažuranićevu ulicu. Neki su portali radili anketu, bilo je prijedloga i da se stavi na rivu, kod dječjeg igrališta, ali pojelo bi ga more, korodirao bi. Poljana je u anketama dobila 70 posto potpore. Nažalost, nisu imali hrabrosti staviti  skulpturu na Poljanu.  Grad je čak pristao, ali kako je spomenik kasnio zbog covida-19, sve su preprojektirali, i sad je tu gdje jest…

Povratak korijenima…

-Vi niste iz Šibenika, ali su vaši korijeni iz ovog kraja. Je li vas to dovelo u Šibenik?

Otac mi je iz Potkonja kod Knina, a majka iz Rupa kod Skradina. No, rođen sam u Zagrebu gdje sam se i školovao. Ali, još od 1974. imali smo obiteljsku kuću u Šparadićima nedaleko Šibenika, pa sam stalno dolazio u Šibenik. A prije 5-6 godina sam se, u dogovoru s mojom Nikolinom, i trajno nastanio, kupio sam stan u staroj gradskoj jezgri i sad živim i radim u Šibeniku.

-Jesu li vas Šibenčani prihvatili?

Pa, jesu, ali još uvijek me gledaju čudno. Atelje sam dobio u najam od Ante Šare i sačuvao sam njegovu izvornost…

-Da, ima neku srednjovjekovnu mistiku. Crveno i crno. Dominantno mjesto zauzima preša.

To je rađeno prije 500 godina, nisam gotovo ništa intervenirao, samo sam očistio. A ljudi vam inače kupe prostor u staroj jezgri i onda odmah stave knauf, otvore kafić,  nakite ga inoxom, ubiju prostor. To je kompleks manje vrijednosti. Mi moramo imati sve kako je u Dablinu. A onda vam dođu Irci ovdje i vide ovo, dive se, jako drže do tradicije. A mi moramo izbetonirati obalu, zatvoriti povijesno kino Tesla, pokazati skorojevićevsku moć. Ja želim sačuvati tradiciju. Jako sam pazio gdje ću što staviti, i tu moju ručnu grafičku prešu postavio sam na sredinu prostora, kao oltar. To je replika koja se nije mijenjala otkad je grafika nastala u srednjem vijeku. Nije se promijenio ni princip rada, ni preša već petsto godina. Kupio sam je kad  sam diplomirao, 1990., u Njemačkoj, i u ono je vrijeme vrijedila 7-8 tisuća eura, u njoj ima petsto kila, vrlo je precizna. U ateljeu stalno demonstriram publici kako stvaram. Grafika nije nastala radi umjetnosti, nego radi opismenjavanja svijeta. Njemačka i Gutenberg su opismenili svijet. To je bilo otkriće kao što je danas da čovjek ide na izlet u svemir. Danas, u doba mobitela i digitalne tehnologije pričati o ručnoj presi je nadrealno.

-Ovo je vaš prvi rad javno izložen u Šibeniku?

Da. Doduše, na početku pandemije korone napravio sam skulpturu sv. Mihovila, zaštitnika grada, samo kod mene on ne ubija zmaja, nego covid. Tražio sam od Grada da se napravi postament, što ne bi koštalo više od 1500 kuna. Htio sam ga postaviti na ulazu u Kalelargu, gdje je bio Klub putnika, i gdje ne bi nikome smetao. Grad je čak bio i pristao, ali poslije ujeo vuk magarca, sve je palo u zaborav…

Mentalitet koji vrijeđa

-Teško se nosite s ovim mentalitetom, često vas čak i vrijeđa?

Da, to je istina. Ovdje vrijedi jedna nepisana teorija da umjetnost nije rad, a to je duboka uvreda. Tu vam ljudi kažu: Ajde i radi nešto, uzmi motiku i u polje. To je formula težaka koji je još itekako živ u ovom mentalitetu. Šibenik je do prije 20-ak godina bio grad težaka i tvornica, i to vam ostane u mentalitetu. Ne tražim ni od koga da razumije to što ja radim, ali tražim da me se poštuje. A kakvo je to poštovanje kad vam kažu: Ujutro se radi, a popodne crta. Jer, crtanje nije rad, to je zabava, rekreacija… Zar nije i Katedralu netko trebao nacrtati…

-Dakle, uz ponos i zadovoljstvo reakcijama, ipak ima nešto i gorčine u vama?

Da, ima. Tu sam najviše gubio živce, pa i vezu s Nikolinom.

-Inače, da bi vas Šibenčani “od kolina” prihvatili, morate biti kao oni i tu je zamka za ljude koji dođu sa strane. Imali ste problema i s alkoholom?

Nažalost, da. Sve je to posljedica nerazumijevanja i omalovažavanja sredine…

-Je li sad “gora prošlost” iza vas?

Da, gotovo je s tim, sve je to iza mene.

-Što je sljedeće, što novo spremate u svom ateljeu ?

Moram početi stvarati, to je ovisnost, bez toga se ne može. Sad sam još malo pod dojmom, to je moj rad. Grafiku sam specijalizirao na Akademiji, ali radim sve druge grane, kiparstvo, slikarstvo, primijenjenu umjetnost, radim sve što mogu kreativno.

-Može li se od toga živjeti?

Može ako ste originalni. Morate biti  drugačiji.

-Prodajete li svoje grafike?

Da.

-Kupuju li ih i domaći ljudi?

Pa, ajmo reći da- da. Ali Šibenčani koji žive vani, jer ih emotivno podsjećaju na njihov grad. I ljudi koje zanima taj proces, kad vide kako se radilo prije 500 godina.

-Onaj stereotip o neshvaćenosti umjetnika, izgleda,  još živi?

Da, i taj primitivizam. Nažalost je to tako. Ne kažem da ga nema svugdje. Ali, tu je posebno izražen.  I Arsen je to govorio, ali on je imao taj sarkazam u sebi koji je bio odličan obrambeni mehanizam i znao je odgovoriti u stotinki sekunde, a ja to nemam, pa me sve pogađa puno više, sve to iznimno emotivno proživljavam, i moja me Nikolina stalno upozoravala, nemoj tako, pusti ih, pusti ih, a ja onda odem i popijem pelinkovac. I taj bijeg od vas stvara drugog čovjeka, postajete budala, to vam mijenja karakter, i onda uvrijedite osobu koju volite, i ona ode. Djelo je tu, ali nema nje. I što sad?

-Često se bavite poviješću, tradicijom, vjerskim temama. Kako to?

Da, to je istina, ali jako mi se sviđa i modernzam, ali ne mogu ga raditi u ovom ateljeu. Ali, trebate doći vidjeti moj stan, on je opozit ovome što vidite u ateljeu. To vam je kao da ste došli u svemirski brod.

-Dvostruka ličnost, ha,ha?

Pa morate imati bogatstvo, širinu. I vi se svaki dan drugačije obučete. Danas vojno, sutra ćete na vjenčanju drugačije izgledati, ili  kad idete na rođendan frendici, nećete se baš ovako obući kao sad. Morate imati tu kreativnost. Kakvi ste u životu, takvi ste i u poslu, u stvaranju…

Zvonimir Vila u svom šibenskom ateljeu (Foto: Jozica Krnić)

Tags: ,

VEZANE VIJESTI