Mislimo li jedni na druge?
Da, to je veliko pitanije. Zašto? Zato što sam primijetio da mi osobe s invaliditetom često zaboravljamo biti jedni uz druge i shvatiti tuđi invaliditet. Često u zadnje vrijeme naletim, pogotovo na internetu, na ispade gdje jedna osoba s invaliditetom napada drugu izrugujući se i sl. Kako onda očekujete da će Vas svi ostali razumjeti, ako jedni drugima nismo potpora, i jedni drugima ne čuvamo leđa? Ne mislimo uopće jedni na druge, već je dosta nas pakosno i ljubomorno ako neki od nas , i uspije promijeniti nešto na bolje, i to za dobrobit svih. Zbilja razočaravajuće i krajnje zlobno. Žao mi je, ali druge riječi za to nema.
Mnogi koji su „takvi“ kad ih suočite s tim činjenicama pravdaju se na taj način, pa invaliditet krive za to.
No, to je potpuno kriva percepcija stvari. Imate pravo biti ljuti, nervozni, tjeskobni… ponekad, ali nikako nemate pravo zbog istog izgubiti „čovjeka u sebi“, i ne biti podrška jedni drugima, i čuvati leđa.
Treba biti „velik“ u svom invaliditetu i ostati čovjek. Kada to shvatimo, i sve ostale prepreke će polagano nestajati i bit ćemo puno zadovoljniji. Zasada po onom što vidim i čujem ispada da je većina nas izgubila suosjećanje za tuđi invaliditet, već samo na svoj gledaju kao glavni problem, i svakom je „najteže“, ne postoji ništa dalje toga…
Trgnimo se, i budimo jedni uz druge jer kad svi budemo „ jedno“ promjene će se puno lakše i brže događati. Nesebičnost i razumijevanje otvorit će i najjače zaključana vrata, vjerujte. Ne dopustimo da se zatvorimo u uske okvire svog invaliditeta, uzdignimo se, i pokažimo prvo sebi pa onda i drugima da znamo biti „ljudi“…
Podržimo druge kao što bi mi htjeli da se podrži nas, i naš problem. Pozitivnošću ćete samo privući dobre stvari, a negativnošću loše, to je bar laka formula: Ne radi drugima, ono što ne želiš sebi.
Takvim mislima ćemo puno prije doživjeti jedinstvo i slogu među OSI, i postići nevjerojatne stvari.
Jer bolje zaslužujemo, i bolje svi trebamo, zato drage moje OSI još jednom: Podržimo se, a ne „međusobno gazimo“, to je prvi korak prema boljem sutra…
