Neovisni novinarski portal
1.8.2021.
wheels on fire
llustracija...

Gdje je tolerancija?

llustracija...

Mi – osobe s invaliditetom svakodnevno na vlastitoj koži svjedočimo koliko smo teret društvu. No, s vremena na vrijeme pojavi se netko da nam to kaže u lice i dokaže da je tolerancija u ovoj državi u praksi sasvim nepoznat pojam. Jedan od dokaza je i dio govora koji je održan za vrijeme održavanja javnog okupljanja u organizaciji Inicijative za prava i slobode koji je organiziran 4. srpnja u Puli, u svrhu izražavanja podrške prof.dr.sc. Krešimiru Paveliću.

U tom spornom dijelu govora mlađa ženska osoba je vrijeđala i omalovažavala djecu i osobe s invaliditetom, te je tako uspjela u manje u dvije minute uvrijediti više od pola milijuna osoba s invaliditetom diljem Hrvatske. A dio tog spornog govora glasi ovako:

;…oni što kažu od nečeg se mora umrijeti, pa bi onda bilo bolje da takvi umru
odmah nego da naprave problem svojoj obitelji. Bolje umri, nego mi ostani
invalid do kraja života i napravi problem cijeloj obitelji. Nitko ne želi ni da
njegovo dijete ide u školu s kljakavom djecom i kojekakvim invalidima,
razumijete;.

llustracija… (foto Pixabay)

Koliko god se ovakve ružne i diskriminirajuće riječi mogu opravdati eventualno time što su možda izrečene u afektu, to ne mijenja činjenicu da ovakvo nešto može izreći osoba koja uopće ne mari za težinu svojih riječi. Ne može se opravdati ni time da izvučeno iz konteksta, kako neki pojedinci pišu, kad je sasvim jasno što je rečeno i kome je upućeno. Ipak u svemu ovome je najveći problem što među nama žive mnogi koji misle jednako kao i dotična gospođa i što je najgore u svemu što je
izrečeno ima i zrnce istine.

Jesmo li problem? Ne, zapravo još gore od toga – mi smo totalno nebitni! Da smo barem problem, pa bi se barem netko pobrinuo oko mogućeg rješenja. Ovako oni koji bi trebali ne brinu i ni o našim potrebama ni o nama. Koliko smo nebitni govori i to da nitko od nadležnih, niti jedna javna osobe, osim
pravobraniteljice nije osudila ovaj sramotni govor mržnje. Tako da je cijeli slučaj prošao prilično ne zapaženo. Nitko ne želi u školu s kljakavom djecom?

llustracija… (foto Pixabay)

Istina, čast iznimkama, ali veliki dio roditelja još uvijek mora obilaziti škole i vrtiće i moliti da se
njihovo dijete upiše jer nekima je invaliditet problem. Da, znamo da je tolerancija više iznimka nego pravilo i tome svakodnevno svjedočimo, ali sve dok u tuđim glavama postoji stav da bolje umrijeti nego biti invalid, mi kao društvo nećemo krenuti naprijed.

Za kraj bi se bi osvrnuo i na samog organizatora kao glavnog i odgovornog odnosno na samu Inicijativu koja se navodno bori za prava i slobode. Kako je moguće da se ovakvo što uopće dogodi? Je li moguće da nitko iz Inicijative nije puno upoznat sa sadržajem govora? Ako su i znali, zašto ništa nisu poduzeli? Umjesto, toga oni su izabrali šutnju jer se do dana današnjeg nisu izjasnili o ovom događaju. Valjda misle da je dovoljno izbrisati snimku s društvenih mreža, međutim zaboravili su da Internet sve pamti, tako da je do sada snimku pogledao popriličan broj ljudi, među njima i mnogi „kljakavi“.Cijeli slučaj je završio na državnom odvjetništvu, pa ćemo pričekati epilog ove priče.

Nadam se da nam ovaj događaj samo još veći motiv da se borimo za sebe, da ne dopustimo da nas gaze samo zato što smo navikli da nas vrijeđaju jer krajnje vrijeme je da tolerancija prestane biti samo mrtvo slovo na papiru.

llustracija… (foto Pixabay)

Tags:

VEZANE VIJESTI