Hrvatsko pravosuđe je tragično. To znamo već dugo, i uhićenje trojice sudaca osječkog Županijskog suda, Darka Krušlina, Zvonka Vekića i Ante Kvesića, te poduzetnika Drage Tadića, posrednika između njih i Zdravka Mamića, koji je, navodno, nosio „crne torbe s novcem“, nije iznenađujuće. Ali je poražavajuće da se ono odigrava zahvaljujući prokazivanju Zdravka Mamića, pravomoćno osuđenog za kriminal, bjegunca od hrvatskih zakona i suda, koji se odjednom promeće u svjetioničara-reformatora hrvatskog pravosuđa. Njegovo je „reformatorstvo“ zapravo očajnički pokušaj kupovanja vlastite slobode utapanjem onih koji su mu je obećali, naplatili i onda ga izigrali i osudili. Vratio im je udarac junački! I ptencijalno se nominirao za pokajnika, makar desetljeća…
Jednako je poražavajuća i nepobitna činjenica da javnost vjeruje inkriminiranom Mamiću, a ne sucima koji bi trebali biti čuvari hrvatskih zakona i pravne države. Malo tko im je vjerovao i jučer, zbog izostanka pravomoćnih presuda političkim kapitalcima, oslobađajućih presuda kriminalcima, dugotrajnosti postupaka i rigoroznosti presuda kada su u pitanju sporovi tzv. običnih građana. Pa i radikalnog pritiska na medije i novinare brojnim tužbama, dakako, s ciljem njihova uputkavanja.
Razmjena “usluga”
Ovakvo pravosuđe je na sliku i priliku države u kojoj takvo opstaje, a da se u reformskom smislu tri desetljeća u njega ne intervenira. Ovo je pravosuđe po mjeri neuređene države koja ga drži pod kontrolom i tolerira njegovu poslovičnu neučinkovitost i umreženost s krimogenim strukturama koje u primitivnim društvima kotiraju kao društvena elita. Njihov elitizam izvire iz novca, pri čemu ih nitko ne pita za njegovo porijeklo, pače s pripadnicima te kvazielite se državni dužnosnici, suci, političari, poduzetnici druže, jedu i piju, razmjenjuju „usluge“ i sve to funkcionira dok se nekomu iz tog odabranog društva iznad i izvan zakona, ne stane na žulj. I to primjenom zakona, koji se na njih dosad nije odnosio, niti se na njih smio primjenjivati.
Suci koji su sa inkriminiranim Zdravkom Mamićem bančili, provodili se po Dubaiju, primali od njega mito u stotinama tisuća eura, čak i bizarne darove poput brendiranih Louis Vuitton cipela, postali su žrtve nepoštivanja internog dogovora među sudionicima istog kluba. Između Zdravka Mamića i onih koje je prokazao, ako se utvrdi da su Mamićevi navodi i dokumentacija koju je ustupio DORH-u i USKOK-u relevantni, nema razlike. Štoviše, od Zdravka Mamića se i ne bi očekivalo drugo do li onoga za što su ga teretile optužnice i za što je pravomoćno presuđen, dakle, izvlačenje novca iz Dinama i uzimanje “crnog novca” od transfera igrača. Ali, suci su plaćeni, osiguran im je i izbor u trajno zvanje, da bi društvo i njegove institucije štitili od takvih poput Mamića, a ne da bi s njima partijali, da bi bili u svom poslu neovisni i nepotkupljivi, da bi sudili bez popusta i uzmicanja pred optuženim pripadnicima kvazielite. Ali, kako vidimo, to je neke među njima samo učinilo bahatijim, nedodirljivijim i pohlepnijim. Nije li zbog toga bio i tako snažan otpor sudaca uvođenju obveze podnošenja njihovih imovinskih kartica ?
Prilika da se pravosuđe očisti i ojača propuštena je dvijetisućite kada se činilo da je nakon razdoblja tuđmanizma i disponiranja Hrvatskom kao privatnim, obiteljskim srebrom HDZ-a, napokon stiglo vrijeme demokracije. Pogotovo što je to bilo i vrijeme predpristupnih pregovora za ulazak Hrvatske u EU, pri čemu je najbolnije pregovaračko poglavlje, na kojem je bio i najveći fokus, bilo ono o pravosuđu ( 23. ).
Pravosudno nazadovanje
S privođenjem i procesuiranjem bivšeg premijera Ive Sanadera, ali i nekih HDZ-ovih ministara, stvorio se privid kako više nema nedodirljivih i kako postoji velika politička volja da se ova država obračuna s organiziranim kriminalom i korupcijom. No, bila je to samo predstava u kojoj su neke potrošene političke figure žrtvovane da bi se podigla dimna zavjesa navodne pravne države i iza nje zaklonili glavni kreatori zločinačke organizacije koja se prelila u sam HDZ.
Oni koji dulje pamte, ili imaju dovoljno godina da se toga mogu sjećati, znaju da su 90-ih godina prošlog stoljeća, još za vladavine neprikosnovenog Franje Tuđmana, HDZ-ovi vodeći kadrovi na terenu u politiku uvodili ( često i pod ucjenom! ) pripadnike zločinačke organizacije, ne zato da bi oni ostvarivali političke karijere, nego da bi mogli legalno razgranati svoje unosne poslove. Danas svjedočimo kako su te prilike vrlo dobro iskoristili…
U međuvremenu su se „crne torbe“ nosile u HDZ, razotkrivena je Fimi Media, kriminaliziran je i sam HDZ kao zločinačka organizacija, potpuno aferama diskreditiran nekoć najmoćniji čovjek u državi, Ivo Sanader, koji je za osobnu korist ( mito ) bio spreman izručiti upravljačka prava nad INA-om, najprofitabilnojom državnom kompanijom, Mađarima, gomilale su se i razotkrivale afere jedna za drugom, od Kamiona, Malog i Velikog maestra, Brodosplita do bojanja tunela i Skadgradnje, Remorkera itd., ali je izostao odgovarajući pravosudni epilog. Hrvatska je u odnosu na 2000-te, krenula opasno u rikverc, a njezino je pravosuđe, nakon ulaska u EU, moralno i profesionalno značajno nazadovalo, atrofiralo.
Mamićev detonator
Kad se sve to ima na umu, ali ponajviše činjenicu da je u minulih 31 godinu, HDZ bio na vlasti bar 23 godine, tada ima smisla Milanovićeva tvrdnja da je ovo HDZ–ovo pravosuđe. Ali, ne ” jedan kroz jedan”, kako kaže Milanović, jer u dva osvojena mandata od hrvatske neovisnosti, ni SDP nije za reformiranje pravosuđe učinio gotovo ništa, a mogli su. I sad imamo to što upravo gledamo. Da osuđenik prokazuje one koji su mu sudili, da izravno Državnom odvjetništvu i USKOK-u pruža „logističku podršku“ u pribavljanju dokaza o korumpiranosti osječkih sudaca kojima je, kako tvrdi, plaćao reket da ga ne bi osudili, ali je negdje taj deal pukao, a Mamiću presuđeno 6,5 godina zatvorske kazne. Osuđenik je pobjegao u svoju „rezervnu domovinu“, u BiH, i odatle stao osvetnički denuncirati one koji su mu presudili. Njegov čuveni USB stick prokazuje šest sudaca, a zasad su trojica privedena, no, za očekivati je da to nije kraj Mamićevog pravosudnog trilera, kojim se nominira za pokajnika, makar desetljeća! Što mu otvara šansu za povratak u Hrvatsku…
Ovo što se trenutno događa s hrvatskim pravosuđem ima efekt bombe s razornim djelovanjem. Pogotovo na povjerenje građana u pravosudni sustav. No, ta je bomba odavno tempirana, još onda kada je Mamić postao poželjno društvo sucima, političarima, nota bene i bivšoj predsjednici države, što je lukav kakav jest, marljivo dokumentirao, da bi u kriznoj situaciji samo aktivirao detonator!
U ovoj eksplozivnoj situaciji posebno su žalosne reakcije iz HDZ-a, iz Plenkovićevih lojalnih, čitaj poltronskih krugova čiji je zadatak relativizirati i minimizirati svaki udar. Pa ministar uprave i pravosuđa Ivan Malenica, na uhićenje trojice sudaca osječkog Županijskog suda, dakle, ne jednog, zabludjelog, nego čak trojice ( !!! ), mirno konstatira kako „uhićenja osječkih sudaca pokazuju da nema nedodirljivih i da svatko treba odgovarati za nedjela koja počini“. Kao da bi suci Darko Krušlin, Zvonko Vekić i Ante Kvesić bili privedeni samim djelovanjem pravosudnog sustava, da nije bilo Mamićevog javnog diskreditiranja sudačke trojke vrlo konkretnim, a očigledno i uvjerljivo dokumentiranim dokazima?! Mada, bilo je i prije Mamićeve “predstave” povoda da se suci ozbiljnije istraže…
HDZ-ovo “učinkovito pravosuđe”
Još je gora, pače, nakaradnija izjava HDZ-ovog saborskog zastupnika Damira Habijana koji ima smjelosti i obraza na sve ovo izjaviti kako „upravo uhićenja u Osijeku i procesi tijekom ove godine, pokazuju da je ovo pravosuđe učinkovito i da radi svoj posao“(!? ) Ovaj “posao”, koji se odvija pred očima hrvatske javnosti, za pravosuđe je obavio Zdravko Mamić, a što će sudovi učiniti s dokaznim materijalom koje je gazda Dinama servirao pravosuđu, tek ćemo vidjeti u postupcima protiv kompromitiranih sudaca. S obzirom na brojne velike afere koje na sudovima nikad nisu dobile ( pravedni ) epilog, nema mjesta velikim očekivanjima ni u ovom sudačkom skandalu par excellence.
Naposljetku, kad znate da je jedan od najprominentnijih hrvatskih sudaca, Ivan Turudić, umalo i predsjednik Visokog kaznenog suda ( koji je, nota bene, za njega i ustrojen ), s proskribiranim, vulgarnim, naposljetku i osuđenim Mamićem bio „varen i pečen“, što ga nije činilo nimalo manje poželjnim visokim pravosudnim dužnosnikom u očima vladajuće, HDZ nomenklature, zašto bi i osječki suci mislili da je bjegunac od hrvatskog pravosuđa za njih neprilično društvo?
Ili, ako imate na umu da je predsjednik Vrhovnog suda još uvijek jedan suspektni, više puta javno diskreditirani Đuro Sessa, kojega će Plenković i njegovi poslušnici radije tolerirati i dalje, negoli prihvatiti neusporedivo ugledniju i kompetentniju kandidatkinju predsjednika Milanovića, profesoricu Zlatu Đurđević ( ili, pak, nekog poput nje ) samo zbog odiuma prema šefu države ( čija je javna komunikacija doista, prečesto neprimjerena ), tada je jasno zašto nam je ovakvo pravosuđe i kome ono odgovara.
Z. Mamić urla neku turbofolk pjesmu na aerodromu i trga majicu sa sebe – foto printscreen
