Neovisni novinarski portal
24.6.2021.
wheels on fire
Razgovor/ Anita Blažinović, novinarka: Nedovoljno osoba s invaliditetom će se naći u poziciji donositelja odluka, ali oni koji donose odluke začas se mogu naći u našoj poziciji…

Razgovor/ Anita Blažinović, novinarka:
Nedovoljno osoba s invaliditetom će se naći u poziciji donositelja odluka, ali oni koji donose odluke začas se mogu naći u našoj poziciji…

Anita Blažinović, novinarka, majka, osoba s invaliditetom koja je uspjela naći odgovore na izazove života s kojima se vrlo dobro nosi i po tome služi kao primjer i ohrabrenje svima koji su suočeni s limitima invaliditeta. U razgovoru za Tris portal, otkrila nam je da joj je majčinstvo najvrijednija uloga u životu, ali i puno toga važnog za sagledavanje odnosa društva prema osobama s invaliditetom, ali i njihovog prema društvu i državi…

Anita Blažinović je?

Joj, uvijek je najteže govoriti ili pisati o sebi. Sasvim obična žena, majka, kćer, sestra, unuka, djelatnica… sa svim svojim vrlinama i manama, usponima i padovima, dobrim i lošim danima. Nekako živim prema onom ‘odigraj dobro i kad ti život da lošije karte’, izvuci maksimum iz svega i vozi dalje, još više i jače jer odustati je najlakše. Kad mi netko za nešto kaže ‘ne možeš’, onda ako treba glavom kroz zid pa pokažem i dokažem da mogu. Živim svoj život najbolje što znam ili barem mislim da je tako.

Objasnite, koji je Vaš zdravstveni problem, kako je do njega došlo?

Rođena sam u 29 tjednu mamine prve trudnoće, teška poput štruce kruha, prema otpusnom pismu ispada da sam bila više mrtva nego živa. Kažu da sam nakon mjesec dana u inkubatoru dobila meningitis, a konačni rezultat je oštećen centar za ravnotežu i cjeloživotna suputnica cerebralna paraliza. Puno je oko mog rođenja nelogičnosti i vjerojatno loših poteza liječnika, ali više nije bitno, ništa se ne da promijeniti.

Kako je teklo Vaše obrazovanje s takvim zdravstvenim problemom, koliko su profesori i okolina imali razumijevanja za Vas?

Osnovnu školu pohađala sam u Krapinskim Toplicama i na Goljaku, a srednju u Centru za odgoj i obrazovanje djece i mladeži Dubrava. Nekako smo svi bili u istoj kaši, razredi su bili mali, a profesori pripremljeni na sve naše poteškoće pa ne mogu reći da sam osjetila neko nerazumijevanje, niti od profesora, niti od ostalih učenika. Svi smo bili povezani. Dosta puta znamo mi osobe s invaliditetom raspravljati za i protiv školovanja u odgojno- obrazovnim ustanovama i mislim da nema ni pravog ni krivog, svatko zna svoje. Osobno nemam osjećaj da sam zakinuta što nisam išla u redovnu školu, niti mislim su sve osobe s invaliditetom nužno profitirale u redovnoj školi.
Krenula sam na fakultet i odustala. Jednostavno tada nije bilo dovoljno interesa s moje strane. Danas mi je malo žao, ali još stignem završiti ako poželim. Naknadno sam odradila usavršavanja iz odnosa s javnošću i internet marketinga.

Radite u novinarstvu, koliko je teško raditi takav posao, a biti osoba s invaliditetom?

Svakako da je osobi s invaliditetom teže ako uzmemo u obzir otežanu mobilnost, nepristupačnost objekata i sve žive kombinacije koje ponekad moramo izvrtjeti da bi došli npr. na neki događaj, ali opet kad ima volje, ima i načina. Za sad sve uspijevam.

Utječe li invaliditet na Vaš društveni život?

Invaliditet u nekoj mjeri utječe na sve sfere života, tu je, postoji, ali ne dam da me zaustavi. Jasno, znam da ne mogu otići baš gdje god poželim i potrebno je planirati, izanalizirati, predviđati i to zna ubiti spontanost, ali prilagodiš se, navikneš se da te u kinu čeka mjesto iznad ili ispod ostalih, navikneš se da ne možeš ući u svaki kafić, u svaki muzej, u baš svaku koncertnu dvoranu lii kazalište. Jednostavno računam s tim i ne zamaram se puno.

Poznato je nažalost , da u Hrvatskoj za sada jako malo osoba s invaliditetom ima volju pobuniti se kako bi se njihova kvaliteta života poboljšala, jer kao što znamo daleko je ovo od normalnih životnih uvjeta za bilo koga, a kamoli za osobe s invaliditetom. Što Vi mislite o toma? Je li se i vi bunite ili…? Kakva su vaša iskustva s tim?

Da, poznato je da su osobe s invaliditetom prilično pasivne kad se treba izboriti za nešto, jaki smo na jeziku, na Facebooku, a kad treba stvarno nešto poduzeti nigdje nikoga ili se nađe samo nekoliko odlučnih kojima se kasnije spočitava da su puhali samo u svoj rog. Volimo biti generali poslije bitke i sve svaliti na sustav, krive zakone, lošu Vladu, a sami prečesto samo ležimo i čekamo da netko drugi viče u naše ime. Očito nam i nije toliko loše kad se tako mlitavo borimo. Ako želimo bolje uvjete za život, rad, bilo što, moramo znati da sve kreće od nas samih, neće ništa stići na pladnju, rijetki imaju tu sreću. Osobno sam se uspjela izboriti za sve što mi je bilo potrebno i da se sutra nađem pred nekim zidom opet bi se borila, grebala. Uvijek postoji neko rješenje samo je pitanje znamo li ga naći.

Što bi u ovom trenutku poručili vladajućima u našoj zemlji kao osoba s invaliditetom?

Hmm, puno je toga danas neupitno bolje nego što je bilo kad sam ja bila dijete, budimo realni. Puno toga, s druge strane, može i mora biti još bolje i vjerujem da ćemo doći do svega, premda se čini da sve ide presporo. Gorući problemi koje stalno provlačimo kroz In Portal, ali i vi Antonio, kroz svoje kolumne, su svakako život na rubu siromaštva većine osoba s invaliditetom, manjak podrške sustava od rođenja pa sve dok dišemo, premalo mogućnosti za potpunu i pravu samostalnost, previše inkluzije samo na papiru, previše projekata koji su sami sebi svrha itd. Zaludu nam potpisi, strategije i zakoni, ako ih ne provodimo, ili ih tumačimo kako kad i kome odgovara. Idemo s riječi na dijela, s papira u praksu, idemo prema tome da nam riječi poput inkluzije uopće ne budu potrebne i da svi budemo samo ljudi s jednakom šansom za pronalazak mjesta pod suncem. Nedovoljno osoba s invaliditetom će se naći na poziciji donositelja odluka, ali se zato mnogi donositelji odluka mogu u trenu naći u našoj poziciji i to bi uvijek trebali imati na umu.

Tags: ,

VEZANE VIJESTI