Neovisni novinarski portal
2.8.2021.
PRENOSIMO
Prenosimo s portala Reci.hr/ Psihologinja o kninskoj tragediji: Zbog stresa i nespavanja zaboravimo i na našu djecu

Prenosimo s portala Reci.hr/ Psihologinja o kninskoj tragediji:
Zbog stresa i nespavanja zaboravimo i na našu djecu

Danas je u Kninu sahranjen petogodišnji dječak koji je tragično preminuo u automobilu svoga oca gdje je ostavljen i – zaboravljen. Umjesto da ga odvede u vrtić, otac ga je ostavio u parkiranom automobilu i otišao na posao. Kad je iza 15 sati shvatio što je napravio, za dijete je bilo prekasno. Knin i Hrvatska šokirani su i duboko pogođeni ovom tragedijom. Ključno je pitanje koje se ovih dana postavlja: Kako je to bilo moguće? Prenosimo tekst s  portala Reci.hr, koji kroz razgovor s magistrom psihologije Helenom Rašić Radauš pokušava odgovoriti na to pitanje.

Piše: Branka Stipić 10/06/2021

Strava, strašna tragedija, užas… izmjenjivale su se riječi u vijestima o smrti petogodišnjeg dječaka u Kninu, koji je umro u zatvorenom automobilu. Otac, profesionalni vojnik, ga je vozio u vrtić, dobio je poziv sa posla, krenuo tamo, parkirao automobil i odjurio u vojarnu. Nije uopće primijetio sina na zadnjem sjedištu. Štoviše, kad je popodne otkriveno da malac nije uopće bio u vrtiću, otac je bio uvjeren da ga je tamo ostavio.

Danas je u Kninu dan žalosti!

Kninska tragedija nije prva, svakoga ljeta čitamo kako su djeca ili kućni ljubimci otkriveni i spašavani iz usijanih automobila. Zašto ljudi zaborave pokupiti dijete u parku, ostave ga u automobilu, u trgovačkom centru, u restoranu…? Magistra psihologije Helena Rašić Radauš, među ostalim educirana i za krizne intervencije, na početku razgovora odgovara jednom ključnom riječju: stres!

Dakle, zbog stresa zaboravimo nemoćno živo biće, člana obitelji, koje ovisi o nama?

Naš užurban i nama doista nesvojstven način života, ako gledamo u odnosu na sve one tisuće godina koliko postojimo kao ovakva bića, dovodi naš mozak u stanje koje mu nije poznato i za koje nema adekvatne kapacitete. Jako dugo smo bili usmjereni na preživljavanje, reprodukciju i ostvarivanje neke osnovne razine ugode kroz hranu, seks i socijalni kontakt. Danas radimo gomilu različitih zadataka kroz dan i tjedan koji osiguravaju isto ono čemu težimo oduvijek, ali na značajno teže i kompliciranije načine. Danas, imamo višestruke zadatke koje obavljamo istovremeno. Iako se volimo hvaliti mogućnošću multitaskinga, činjenica je da naš mozak nije stvoren i nije spreman za onu količinu multitaskinga koju mu mi zadajemo.

Hoćete reći da smo, ploveći svakodnevicom, prenapregnuli naše moždane vijuge?

Kada ljudi zaborave na stvari koje rade, zateknu se na kraju puta bez da se sjećaju kako su ga uopće prošli – govorimo o tome da je mozak toliko preplavljen različitim informacijama i zadacima da se prebaci na “autopilot” i usmjeren je samo da nas odvede od točke a do točke b ili da nas dovede do završetka nekog zadatka. Kada smo u strahu i kada nam je život ugrožen, cijelo naše tijelo postaje fino podešeni instrument kojem je cilj da nas održi na životu s minimalnom količinom štete po nas.

Naš mozak je u svojim najbitnijim dijelovima – onima koji osiguravaju preživljavanje i reprodukciju – još uvijek vrlo rudimentarnih mehanizama. Naše apstraktno mišljenje, kontempliranje o umjetnosti i svim mogućnostima za rješenje nekog zadatka su nam omogućili da dođemo do ovog stupnja razvoja društva, ali kada govorimo o po naš život najvažnijim stvarima – drži se provjerenih, brzih, refleksnih mehanizama. Ne bi bilo korisno da kada vidimo da na nas juri auto zastanemo i važemo 26 različitih opcija o tome na koji način izbjeći taj auto. Naš mozak vidi opasnost i instantno šalje ono što smatra da je najbolja opcija za naše preživljavanje – baci se!

Gdje dolazi do problema?

Problem je u tome što naš mozak nije najbolji u razlučivanju što su zamišljene slike, a što stvarno vidimo pred sobom. Ako zastanete i usmjerite svoju pažnju na zamišljanje nekog mjesta ili situacije, mozak će vam odmah preplaviti slike, doživjet ćete one emocije koje ste osjećali na tom mjestu ili u toj situaciji. Naši će se mišići napeti ili opustiti ovisno o tome kako se osjećamo. Kada smo pod stresom, ono što radimo je da kontinuirano zamišljamo različite scenarije u kojima se borimo protiv ugrožavajućih situacija ili ljudi – a to je za naš mozak ekvivalentno susretanju s predatorom u divljini. Naš mozak napne naše mišiće, usmjeri našu pažnju i troši resurse pojačano kako bi nam osigurao preživljavanje. Istovremeno, radi različite prečace i koristi autopilot kako bi se usmjerio na preživljavanje i smanjio mogućnost pogreške. Vodi nas od točke a do točke b, bez greške, onako kako je navikao.

Kada su svi naši resursi usmjereni samo u to da izvršimo neku radnju, ne ostavljamo si prostora za izmjene rutine. Čak i kada je rutina ista, možemo sasvim izostaviti neke korake jer nam nisu bitni za dosezanje cilja. I vi i ja ćemo se dovesti do posla, stali usput u vrtiću, ostaviti dijete ili ne. Do cilja ćemo doći, a mozak je usmjeren na cilj. To je sve što mu je bitno, kako bi jedan zadatak što brže maknuo s liste i nastavio se dalje boriti s predatorima koji nas napadaju kroz različite poslovne i životne obveze.

Stres uzrokuje zaboravljanje uključenih štednjaka, pegli, ostavljanje otključanih vrata, gubljenje informacije o tome gdje smo ostavili ključeve ili torbu… I stres nas dovodi u stanje u kojem zaboravljamo ono najbitnije – naše najbliže.

Koje okolnosti mogu izazvati takvu zaboravnost? Preciznije, koji dodatni događaj može do te mjere pojačati stres da zaboravimo na najbitnije?

Svi imamo potrebu reći si “Meni se to nikada ne bi moglo dogoditi!”. No, to se događa i ne možemo reći da netko neće, a netko drugi hoće zaboraviti dijete – jako se usmjerimo u to da nađemo sve argumente zašto baš za nas to nikako ne može biti istina. Razmišljamo da s onima koji su zaboravili dijete nešto ozbiljno nije u redu.

Lako je distancirati se od tragedije tako da nekome nalijepimo etiketu monstruma, drogeraša, lošeg ili neodgovornog roditelja. Razumljivo je u potpunosti, to je mehanizam preživljavanja isto kao i onaj koji dovodi do toga da vam dijete ostane u autu.

Sama pomisao na naše dijete zaboravljeno u automobilu nas stegne oko srca. Dok ovo čitate sigurna sam da odmahujete glavom – vama je ta pomisao do te mjere nezamisliva da se vaše tijelo protivi prihvaćanju toga. To je razumljivo. Gubitak djeteta je najteži gubitak koji osoba može proživjeti. Ideja da bi vi to mogli napraviti je toliko užasna za vas. Jer vi to nikad ne bi napravili namjerno.

Ali nitko to ne napravi namjerno.

Osim stresa, različita stanja poput bolesti, mentalnih teškoća poput depresije, a posebno manjak sna, mogu dovesti do istog ishoda. Tijelo i mozak se uvijek brane kako najbolje znaju – smanjenjem potrošnje energije. Puno ljudi ne spava iz različitih razloga. Molim vas, spavajte. Nedostatak sna ima strašno negativno djelovanje na cijeli organizam. Mentalne sposobnosti padaju izuzetno brzo kod osoba koje ne spavaju.

Šest savjeta koji mogu spasiti život

Što trebamo i što možemo učiniti da izbjegnemo zaboravljanje koje može imati ozbiljne posljedice?

Prvo, znam da zvuči banalno – ali morate si smanjiti količinu stresa. Umjesto da kontinuirano promišljate o prošlosti i svemu što ste pogriješili i budućnosti i svim greškama koje vas tek čekaju – pokušajte ostati u sada. Pridati pozornost svemu što se događa oko vas i i osobama s kojima ste. Postavite granice oko toga s koliko stvari se možete u jednom trenutku boriti i poštujte ih. Ako se borite s poremećajima spavanja, ako imate teškoće nošenja sa stresom, potražite stručnu pomoć. Za to služimo mi stručnjaci.

Uvedite si neke manje mehanizme koji će vam olakšati ionako stresne dane.

 Kada mijenjate rutinu, napravite si check listu svega što trebate napraviti i prođite ju jednom kad dođete na odredište. Rečenica “provjeri stražnje sjedalo” može spasiti život vama najbitnije osobe na svijetu.

 Neki automobili imaju alarme koji signaliziraju broj ljudi preostao u automobilu. Ako možete, pitajte ima li auto to instalirano prije kupnje.

 Na stražnje sjedalo stavite ono što vam je dio rutine – torbu, mobitel, materijale, jaknu ili kišobran – ono što uvijek uzmete sa sobom kada napuštate auto i ono što će vam brzo zatrebati kad izađete.

 U situacijama kad mijenjate rutinu zadužite blisku osobu da vas nazove u ono vrijeme kada dolazite na posao da provjerite jeste li odvezli dijete u vrtić.

 Održavajte razgovor s djetetom tijekom vožnje.

Uvedite u rutinu otvaranje stražnjih vrata i bacanje pogleda na unutrašnjost automobila. 

Postoji li u psihologiji možda neka kategorizacija psihoprofila kojima će se prije dogoditi da zaborave dijete i, s druge strane, onih kojima se to najvjerojatnije neće nikad dogoditi?

Uvijek su razlike unutar grupe veće nego razlike između grupa stoga je teško reći da će neka skupina osoba biti podložnija ovakvim tragedijama samo zato što posjeduju neke osobine ličnosti. Naravno, tu su osobe koje izrazito loše procjenjuju stupanj opasnosti te s namjerom ostave dijete u autu misleći da odlaze u trgovinu na minutu i da će dijete biti dobro. Nažalost, to ne mora uvijek biti istina. Onog trena kada uđete u trgovinu ili ako dođete negdje na posao ili prijatelju – podložni ste tome da apsolutno zaboravite na ono što ste ostavili u autu i usmjerite se na cilj – kupovinu, posao i razgovor. Deset minuta u trenutku postanu pola sata.

Sa sigurnošću možemo reći da su osobe sklone preuzimanju većeg broja zadataka istovremeno, one koje rade više poslova, kontinuirano pod stresom iz različitih razloga i dobro usmjerene na rutinu rizičnije od ostalih. Paradoksalno, roditelji koji se premore kako bi djeci osigurali da imaju sve što im treba i što žele, imaju i veću šansu da zaborave dijete u autu.

Ispadanje iz rutine je najveći problem. Ako morate ostaviti dijete usput a to nikada ne radite, ako idete drugim putem ili drugim autom – lako se zaboravi. Kako sam već rekla, mozak je usmjeren na štednju resursa, a to postiže kroz stvaranje stereotipa i preskakanje koraka.

Ako imate dovoljno jaku sliku u glavu kako ćete ostaviti dijete u vrtiću, a recimo da ste pod izrazitim stresom ili neispavani, možete se posklizniti tako da mozak kodira imaginarnu situaciju kao stvarno proživljenu. Možete završiti sa sjećanjem o tome da je dijete na sigurnom – a nije.

Nakon tragedije u Kninu dio ljudi je oštro osudio oca kao neodgovornog i prizivaju najstrožu kaznu, drugi su pokazali razumijevanje i smatraju da je ionako kažnjen samim događajem. Kako bi u takvim situacijama javnost trebala reagirati?

Jako mi je žao zbog smrti dječaka u Kninu, bol s kojom se nosi njegova obitelj je neizmjerna. Njima ne treba niti naša osuda niti ulazak u njihovu privatnost i intimu i apeliram na sve da se to poštuje. Tragedije nas mogu potaknuti na promjene nekih uvriježenih obrazaca ponašanja i generalan razgovor o problemu je koristan, ali bez demoniziranja roditelja i ulazak u konkretne detalje slučaja. Oni su tu samo da zadovolje našu znatiželju i da nađemo jednu karakteristiku zbog koje možemo reći da se to nama nikad neće dogoditi.

Ako govorimo na razini društva, prevencija se potiže kroz edukaciju, ali i primjereno odnošenje spram tragedije. Svi znamo što se stravično dogodi tijelu malog djeteta koje se pregrijalo u autu. Ali moramo li to isticati baš uvijek? Sasvim je u redu dati si odmor i napuniti baterije – brigom o sebi čuvate svoju djecu.

 

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI