Neovisni novinarski portal
18.10.2021.
INTERVJUI / wheels on fire
Karla Kuzle

Karla Kuzle:
Problemima treba pristupiti nježno i strpljivo, ali uporno i beskompromisno

Karla Kuzle

Karla otvoreno progovara o problemu s kojim se danas puno njih nosi, a zapravo im je neugodno progovoriti jer dosta  ljudi danas na ovakve zdravstvene probleme gleda s podsmjehom… Što nam o tome svemu kaže Karla, današnji „moj gost“, pročitajte u nastavku teksta…

Predstavite se našim čitateljima…

Moje je ime Karla Kuzle. Kći sam, supruga i prijateljica…

Karla Kuzle

Kao tinejdžerica ste dobili dijagnozu shizofrenije. Kakav je Vaš život bio prije bolesti i koliko Vas je bolest promijenila? 

Život u djetinjstvu je bio gotovo idiličan. Jedinica sam odgojena u sretnoj i skladnoj obitelji. Do osme sam godine živjela na selu, u Velikim Zdencima, a potom sam se s roditeljima preselila na zagrebačku Trešnjevku. Sama promjena sredine bila mi je stresna. Unutarnje nesigurnosti kompenzirala sam učenjem i izvrsnim ocjenama. U osnovnoj i srednjoj školi, općoj gimnaziji, prosjek mojih ocjena bio je 5,0. Među prijateljima i školskim kolegama bila sam svojevrsna zvijezda, netko koga profesori uvijek ističu kao pozitivan primjer i uzor. Pretpostavljam da se moj život promatraču mogao činiti savršenim. A takva sam, perfekcionistica, bila i ja. Sve dok se sve nije urušilo kad sam sa šesnaest godina oboljela. Okolina je tada teško povjerovala da bih ja mogla imati ikakav problem sa samom sobom. Bolest je utjecala na sve aspekte moga života, a također i na kompletan život mojih roditelja. No, također me, nakon silnih godina muke i patnje, učinila empatičnijom, susretljivijom i senzibiliziranijom za tuđu patnju.

U svom romanu „Čaj od ruže“ otvoreno pišete o svojoj bolesti i svemu što vam se događalo. Tko vam je bio najveća potpora u tim teškim trenucima? Kako su vaši prijatelji i okolina prihvatili vašu bolest?

Roditelji, profesori, prijatelji, liječnici, svećenici bili su uz mene, ali svi u čvrstom uvjerenju da prolazim samo malo intenzivnije tinejdžerstvo i da će moji problemi vrlo skoro prestati i nestati, čim ih shvatim i prerastem. Držim da je to bila najveća i najbolnija zabluda koju smo dugo hranili iluzornom nadom. Ne samo da meni nije s vremenom bilo bolje, nego mi se stanje neprestano pogoršavalo da bi kulminiralo 2000. godine kada sam završila na elektrostimulacijama, takozvanim elektrošokovima. Do tada su liječnici iscrpili sve druge i drugačije metode i načine da mi ikako pomognu. Boreći se s teškom i opakom bolešću, do tada više nisam imala prijatelja, a šira obitelj je u potpunosti digla ruke od mene i nas kao nuklearne obitelji. Također su moji brižni roditelji izgubili većinu svojih prijatelja.

Karla Kuzle

Mnogi psihički bolesnici teško prihvaćaju svoju bolest, pa često izbjegavaju ili prekidaju liječenje. Kada ste vi prihvatili da ćete morati živjeti s tom dijagnozom? Što vam je bio motiv da krenete dalje? 

Uvijek sam se intenzivno i disciplinirano liječila, jer nisam imala izbora, budući da sam se užasno loše osjećala, pa sam si tražila pomoć. Bilo je dosta vrludanja u liječenju, ali sam uvijek surađivala. U samom početku svojeg pobolijevanja, bilo je faza kada bih se osjećala donekle bolje i tada bih se svom svojom snagom upirala pokušavajući bolest nekako ignorirati i živjeti životom uobičajenim za mladog čovjeka. Ali bolest je baš uvijek prevladala, unatoč medikamentima i redovnim psihoterapijama. Cijelu sam mladost provela u čekaonicama i bolničkim posteljama, gotovo više hospitalizirana, nego kod kuće. To je teško izdrživo stanje jako dugo trajalo, sve dok sama medicina i farmakologija nisu napredovale, pa se na tržištu pojavila nova generacija lijekova antipsihotika. U početku sam ih pila u ogromnim dozama, a sada u dozama koje me održavaju i s kojima mogu zadovoljavajuće funkcionirati unatoč neminovnim, ali izdrživim nuspojavama.

Kako se danas nosite s svojom dijagnozom i jeste li zadovoljni liječenjem?

Moje je stanje trenutačno stabilno i u remisiji. Svaki dan započinjem s deset tableta, od kojih je većina psihofarmaka, ali imam i druge kronične dijagnoze, poput dijabetesa. Unatoč tome, sretna sam, jer mi je medikamentozna terapija pogođena i dobro titrirana. Također imam divne i stručne liječnice. Jednom tjedno pohodim psihoterapijsku grupu, dugo sam išla i na biblioterapiju. Osjećam da sam napredovala, da mogu uredno funkcionirati na dnevnoj bazi. No, to je sklizak teren, pa moram biti jako oprezna u čuvanju i održavanju svoga zdravlja, izbjegavati stresove, živjeti mirno, ne preopterećivati se. Suprug mi je velika podrška. On je također član grupe za podršku obiteljima oboljelih, puno je naučio o mojoj bolesti i kako se s njome nositi. Zajednički smo odlučili ne imati potomstvo.

Karla Kuzle

Završili ste pravni fakultet, ali se u poslovnom svijetu niste našli. U čemu je bio problem? Jeste li doživjeli diskriminaciju zbog Vaše bolesti?

Problem je bio najviše u meni, jer relativno loše socijalno funkcioniram i uz lijekove koji jako sediraju bilo mi se teško koncentrirati na poslu. Činjenica je da je radna sredina uglavnom diskriminatorna. Na početku svog liječenja i meni je bilo savjetovano da se nikome ne povjeravam, jer ću biti obilježena za čitav život. Ali, ja nosim dijagnozu većinu svoga života i prenaporno mi ju je tajiti, a mislim i da se ne može dugoročno sakriti. Danas sam ponosna na sve, što sam uz nju i unatoč nje, uz puno truda ipak postigla. Shizofrenija je samo jedna od mojih osobina i ponekad spava.

Društvo smo, u kojem su psihičke bolesti još uvijek tabu tema. Imate li osjećaj da se išta mijenja po tom pitanju? 

Društvo se trudi i nastoji otvoriti različitostima, te biti tolerantno. Puno pojedinaca zalaže se i aktivno radi na tome. Zaključila sam da tek kad se tema psihičkih bolesti otvori na nekom druženju, ispostavi se da gotovo svatko ima nekog poznatog i čak dragog tko nosi dijagnozu.

Vaša knjiga „Čaj od ruže“ jako je lijepo prihvaćena. Jeste li se tome nadali budući da govori o vrlo teškoj temi? Što vas je potaklo da se posvetite pisanju i kako ste se snašli u toj ulozi? 

Mislim da imam ponešto dara za pisanje, a pokojnoj majci sam obećala da ću ispričati svoju priču, kako bi možda bila nekome korisna i inspirativna. Moja je majka preminula, počinila suicid, prije jedanaest godina, a desetljeće mi je bilo potrebno kako bih ispisala finalnu verziju “Čaja od ruže”, fizički zapravo jednu malu knjigu, skroman uradak.

Karla Kuzle

Koji su vam planovi i projekti za dalje? 

Sposobna sam pisati i o drugim, ležernijim temama pa sam napisala još jednu knjigu koja čeka rezultate jednog natječaja. Časopis Gloria objavio je moj ljubavni roman, a drugi čeka potencijalno objavljivanje. Sudjelovala sam slavno ili manje uspješno i na drugim književnim natječajima. Pišem kad god osjetim potrebu za rasterećenjem, osobnom svrhovitošću, kreativnošću i opuštanjem. U zadnjih godinu i pol intenzivno sam proučavala mogućnosti takozvanog terapijskog pisanja, te planiram njemu podučiti i druge, kroz suradnju s udrugama, te putem internetskih kanala. Doista rado surađujem sa svakime tko promiče inkluziju i radi na smanjivanju stigme koja prati ovu ili neku drugu vrstu bolesti.

I za kraj – što bi ste voljeli da ljudi znaju o vašoj bolesti? Kako da se postave ako primijete određene promjene kod svojih bližnjih, a koje bi mogle ukazivati na neku psihičku bolest ili poremećaj?

Bolest se može dogoditi svakome, nije preduvjet biti dio disfunkcionalne obitelji, ali obitelj i okolina su preduvjet da se bolest razumije, ublaži, kupira i zaliječi. Nikada ne treba odgađati posjet liječniku, psihijatru, jer je pravovremena reakcija preduvjet izliječenja i kvalitetnog zaliječenja. Sram tu nikada ne bi trebao imati ikakvu ulogu. Život može imati dostatnu kvalitetu i puno lijepih doživljaja i uz dijagnozu. Stoga bih savjetovala pristupiti nježno i strpljivo, ali uporno i beskompromisno, uputiti se na konzultacije s liječnikom te uvijek iskreno i otvoreno surađivati s njime, kao aktivan partner u liječenju. Budući da me, zbog moje knjige, ljudi ponekad znaju upitati za općenit savjet zaključno bih naglasila da je baš svaki slučaj individualan, te da neko univerzalno instant efikasno rješenje problema ne postoji. Kao i uvijek u radu na sebi, ne postoji čarobni štapić, nego sam kvalitetan put može biti garancija uspjeha. Na tome putu želim svima puno strpljenja, sa samim sobom i s drugima.

Karla Kuzle

Tags: ,

VEZANE VIJESTI