Neovisni novinarski portal
24.7.2021.
izborište / LJUDI / POLITIKA
Miroslav Škoro: Kompleks političkog gubitnika i “duga prema domovini”…

Miroslav Škoro:
Kompleks političkog gubitnika i “duga prema domovini”…

Miroslav Škoro je u politici dosad postigao više negoli objektivno, po svojim kapacitetima, znanju, sposobnosti i talentu zaslužuje. Škoro je niskoprofilni političar koji o politici malo zna i sporo uči. Okušao se na svim razinama, od lokalne, preko nacionalne do međunarodne politike, i vratio ponovo na lokalnu, s jednakim izgledima kao i dosad, da propadne. Ovom pjevaču perolakih nota, koji se dokazao i u poduzetništvu, politika je trajni izazov, ali na nekoj mazohističkoj, introspektivnoj razini, na kojoj sebe vidi kao nepotpuno realiziranu osobu jer u politici ( zasad) nije uspio.

Ali, čak i da ovog puta uspije, i da zasjedne u stolac zagrebačkog gradonačelnika, što je zbog njegovih objektivnih limita i neočekivano negativne, zloćudne, ultraideologizirane kampanje, malo vjerojatno, nema nikakvog jamstva da bi, suočen s težinom zadatka, na toj poziciji do kraja i ostao. I da ne bi uzmakao. Kao što redovito čini kad “zagusti”…

Kompleks političkog gubitnika

Škoro nije junak, nije politički baždaren za velike izazove i visoke dužnosti. Njegove su aveti kompleksi političkog gubitnika koji ga redovito skupo koštaju u svakom izbornom ogledu. Od potpuno anemičnog, bljutavog političkog takmaca koji je “kupovao” sve i sva na političkom buvljaku, prometnuo se u ljutitog radikala kojemu su danas podmetanja i klevetničke konstrukcije glavno oružje u srazu sa suparnikom. Pokazuje, pritom, spremnost učiniti baš sve ne bi li se domogao makar jedne izborne pobjede. Zašto jedan pjevač misli da će biti kompletna osoba samo ako zadovolji svoje političke apetite?

Možda ga progoni “dug prema domovini” koji pokušava u recentnom političkom angažmanu kompenzirati prenaglašenim domoljubnim senzibilitetom koji se doima kao čista populistička, proračunata patvorina. Ironično je i nepristojno, pa i ne baš mudro, prozivati druge za manjak domoljubnih osjećaja, busati se u svoja kvazidomoljubna prsa na koja brižno privija hrvatske branitelje, a sam im se odbio pridružiti kad je bilo najpotrebnije. Napustio je Hrvatsku u osvit rata 1989., i promatrao bitke, njemu danas svetih, dragovoljaca i branitelja sa sigurne prekooceanske udaljenosti. Iz Amerike. Gdje je upoznao i svoju suprugu Kim.

Nije problem što Škoro nije sudjelovao u Domovinskom ratu, problem je što ima drskosti o tome propitivati druge i etiketirati ih kao “niskokalorične” Hrvate, bezmalo sabotere i izdajice “hrvatske stvari”.

Škoro je u ovoj izbornoj utakmici toliko snizio kriterije političke kulture, da je postao autodestruktivan, prodajući nekakav nabrijani, primitivni nacionalizam i kasno probuđeni domoljubni patos koji je, zbog ukupnog konteksta iz kojeg dolazi, naprosto degutantan. Ali, recimo da time umiruje svoju savjest koja mu šalje ( krive ) poruke o potrebi doživotnog dokazivanja nacionalne punokrvnosti. No, za što mu je točno kriv aktivizam i civilno društvo, osim što je iz njega iznikao njegov protukandidat Tomašević čiji ukupni dosadašnji građanski angažman u politici svodi na parazitsko isisavanje javnog novca…?!

Aktivitička “sumnjiva lica”

Škoro je u misiji otkrivanja “sumnjivog lica” u aktivistima civilnog društva, koji su marljivo radili na političkom opismenjavanju građana, borbi za javni interes i demokratizaciju zajednice kroz građansku participaciju u svim bitnim društvenim pitanjima i problemima, dok je on dijelio dividende Croatia Recordsa i skupljao tantijeme od lakoglazbenog šunda na kojemu je izgradio karijeru. I stekao bogatstvo, poduzetnički kapital, nekretninsko carstvo. A dvojbeno mu je kako je netko s 30 godina uspio kupiti stan od 40 kvadrata?! Na kredit, kume, ili obiteljskom solidarnošću, tako to rade “mali Hrvati”, za razliku od “velikih” koji takve akvizicije rješavaju kešom…

Ovom, vječitom političkom dotepencu, koji se uvijek imao na koga i na što nasloniti, ni Tuđman nije uspio pomoći u političkoj karijeri, unatoč očiglednom protežiranju glazbenika slavonskih ravnica. Da, da, ima ih koji ni pomoć ne znaju kapitalizirati.

Tek što se vratio u Hrvatsku, odmah je torpediran u diplomaciju, pa je 1995. – 1997. bio generalni konzul Hrvatske u Mađarskoj. No, to ga nije spriječilo da nastavi glazbenu karijeru, pa je i kao diplomat ostao privržen tamburici. Nakon samo dvije godine diplomacije, vratio se glazbi. A onda, 2007., opet je uskrsnuo na listi HDZ-a za Hrvatski sabor i postao zastupnik. Ali, nije ga dugo “držalo mjesto”. Nakon samo osam mjeseci, digao je sidro i mandat prepustio drugome, shvaćajući da to nije pravi posao za njega. Ostat će zabilježeno i da je saborsku plaću tijekom kratkog zastupničkog staža donirao za odjel Intenzivne njege na Pedijatriji u KBC-u Osijek.

Ipak, politika je ostala njegov trajni izazov, pa se 2019. , ničim izazvan, okušao i na predsjedničkim izborima na kojima je u prvom krugu osvojio preko 24 posto glasova, što ga je osokolilo toliko da je odlučio osnovati stranku i imenovati je u bandićevskom narcističkom stilu Domovinskim pokretom Miroslava Škore. Stranka je osnovana koncem veljače 2020. , a Škoro je s kapitalom izbora za šefa države ušao i u bitku za parlamentarne mandate, pretenciozno računajući da će biti ključni faktor buduće vlasti. Štoviše, već se vidio i kao potencijalni premijer. Osvojio je čak 16 mandata sa svojim DP-om, ali toliko mandata u Saboru nikad manje nije vrijedilo!

Plenković ga nije trebao…

Jer, protivno Škorinim očekivanjima, zbog radikalizma kojeg je promicao zajedno sa svojim glavnim posthadezeovskim pojačanjima, poput Zlatka Hasanbegovića, i kritiziranja HDZ-a, Plenković je formirao tijesnu vladajuću većinu bez njega. Time je Škorin izborni uspjeh potpuno relativiziran, a u Domovinskom pokretu su krenule turbulencije koje su rezultirale odljevom dijela zastupnika.

Sam Škoro je u aktualnom sazivu Sabora izabran za jednog od potpredsjednika. No, daleko je to od stvarnih ambicija ovog nedosanjanog političara koji nikako dohvatiti “prvo mjesto”. Pa je, nakon punog kruga koji je zatvorio, odlučio vratiti se na – početak. Na lokalne izbore, gdje je već jednom sudjelovao kao kandidat za osječkog gradonačelnika, ali ni u tome nije uspio. A kako nitko nije prorok u svom selu, sada se namjerio dokazati u glavnom gradu. I evo ga u drugom krugu kao kandidata za zagrebačkog gradonačelnika.

Doduše, njegov protukandidat, Tomislav Tomašević iz platforme Možemo! u prvom je krugu potukao sve svoje suparnike, uključujući i Škoru, od kojeg je dobio preko sto tisuća glasova više. Ankete prognoziraju da će “milo moje” i u ovim izborima dobiti samo novi izvor frustracija. Vjerojatno se i sam toga pribojava, pa je stisnuo gas do daske, i uključio u kampanju bijes, gorčinu i zloću na najjače. Kako i dolikuje lideru posthadezeovske desnice kakvim se vidi u svojim “mokrim snovima” , nadajući se svrgnuću Plenkovića.

Razjareni Škorini bikovi

Nitko Miroslavu Škori ne može nanijeti veću štetu od njega samog koji igrajući prljavije negoli je itko to donedavno mogao i zamisliti, riskira samo da završi u blatu. Vlastitom. Kojega u ovim izborima proizvodi u velikim količinama. Dovodeći u pitanje i vlastiti integritet, znanje, karakter, sposobnosti, pa čak i razbor. Jer, jurišati na nekakve “komunističko-soroševsko ljevičarske” barikade koje Škoro vidi u svom suparniku Tomaševiću, a ne naučiti baš ništa o civilnom društvu, funkcioniranju Grada Zagreba, o ključnim problemima lokalne samouprave u kojoj se kandidirao, ravno je samoubojstvu.

Škoro proziva Tomaševića da je napustio Skupštinu kad se donosila odluka da se Blago Zadro posthumno proglasi počasnim građaninom Zagreba, a ne zna ni koju je postrojbu Zadro vodio u ratu. On ne zna da Zagreb nema spalionicu, tvrdi da je na Mirogoju (?), nije mu poznato nijedno pročelničko ime u Gradu, aktivizam smatra mužnjom javnog novca za privatni interes angažiranih aktivista, oponente iz platforme Možemo! naziva ekstremnom ljevicom, ideološkim fanaticima,  aktivističkom mafijom, optužuje da ih je financirao Bandić, pače, da ih je i stambeno zbrinuo. Ukratko, ni programa, ni kompetencija, ni vizija u njegovoj izrazito ideološki obojenoj, negativnoj kampanji- nema.

Lider Domovinskog pokreta, stranke koja je službeno osnovana prije godinu dana, a kao i svaki pokret pretendira na najširi spektar štovatelja, donedavno je hinio kako je iznimno zadovoljan sa 16 osvojenih mandata na lanjskim parlamentarnim izborima, od kojih su u međuvremenu neki za njega izgubljeni (Vrkljan, Vidović Krišto itd.), iako je ostao potpuno izvan svake relevantne političke računice, tek kao promatrač političkih zbivanja u državi, ostavlja dojam duboko frustriranog čovjeka destabiliziranog neuspjesima u višekratnim političkim pokušajima. Međutim, sasvim pogrešno procjenjuje da će mu zaoštravanje retorike, verbalna prostitucija i difamatorska taktika donijeti podršku biračkog tijela ionako već zgađenog politikom.

Škoro ih svojom kampanjom može samo natjerati da mu okrenu leđa, pa i ako nisu ranije mislili, da glasaju za Tomaševića, ili, pak, da se odluče- apstinirati. Njegova je pojava na hrvatskoj političkoj sceni, kao sakupljača loptica prebačenih izvan granica stranačkog terena, u osnovi štetna. Nije pridonijela demokraciji ni političkom pluralizmu, ali su njegove otpadničke kohorte itekako zaslužne za nikad viši stupanj pljuvacizma u hrvatskom političkom prostoru. Okupio je krdo razjarenih bikova koji godinama pokušavaju postati relevantni u politici, i u tome ne uspijevaju, što u njima provocira pojačani rad žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem, pa prijeti realna opasnost od njihove implozije.

Patinasti sjaj estradnog političara

Škoro svoje političke poruke rado javnosti posreduje preko “glasnogovornika” DP-a, svog kickboksera Zlatka Hasanbegovića koji mu je vješto prodao vlastitu fascinaciju samim sobom, uvjeren kako svaka Hasina dosjetka podiže DP-ov i njegov osobni rejting. Ali, zaboravio je pritom na sve negativne konotacije po njegov pokret od forsiranja egzemplarnog političkog lutalice, koji se, egocentričan kakav jest, ne uspijeva skrasiti ni pod čijim skutima. I što je sve to, naposljetku, Škori donijelo, u što se doista pretvorio?

U svađalicu koja o politici malo zna, u terminatora, a ne respektabilnog političkog aktera, u zloćudnog kvazidomoljuba koji se pokušava nametnuti kao mjera “domovinske stvari”, a domovinu je glatko napustio čim je zagrmjelo. Ukratko, Miroslav Škoro je promašeni politički slučaj, a to ne shvaćaju samo oni koji su deficit vlastite političke težine pokušali kompenzirati njegovim estradnim sjajem, uvjereni da ni politika zapravo nije ništa više od estrade. Ali jest, ma koliko se godinama estradizira i prostituira, jer raste građanska svijest o potrebi da se brani javno, opće dobro, naspram privatizacije politike i države kao stranačkog lena vladajuće kaste.

Škoro o aktivizmu Možemo! i Tomislavu Tomaševiću govori pejorativno, demonstrirajući žalosno nisku razinu političke kulture i znanja o važnosti civilnog društva za svako demokratsko društvo. I on je, veli posprdno, aktivist jer želi nekome pomoći, ali iz svog džepa, a ne proračunskim novcem, ili još gore, suspektnim stranim donacijama koje stalno lijepi uz svoga suparnika, kvalificirajući ga nekakvim stranim plaćenikom. Iako bi morao znati da se u Hrvatskoj stranke ne mogu financirati novcem iz inozemnih izvora. Bitno je da se suparnika uvalja u katran i perje, pa nek’ se opere kako zna.

Škoro je ispucao sve karte koje je imao u rukama. Ako izgubi Zagreb, zbilja mu ne preostaje drugo do li nekako se domoći onog javno zatraženog, spasonosnog broja Plenkovićevog mobitela i moliti milost od premijera, ne bi li ga pustio pod svoj HDZ-ovski kišobran…

Dva lakoglazbenika koji za sebe tvrde kako su domoljbi 

 

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI