Neovisni novinarski portal
8.5.2021.
wheels on fire
Treba li država osobama s invaliditetom plaćati seks?

Treba li država osobama s invaliditetom plaćati seks?

Složit ćete se sa mnom da su tabu – teme uvijek nepresušan izvor polemika međutim postoje i one tabu – teme koje su puno više od toga, a tema o kojoj ću danas pisati je upravo jedna takva. I dok je vama zdravima sve vezano uz seksualnost osoba s invaliditetom tabu – tema, nama je puno veći problem kako tu seksualnost izraziti i ostvariti.

Da bi ublažile diskriminaciju neke države su uvele tzv. seksualne asistente koji po trošku poreznih obveznika pružaju seksualne usluge osobama s invaliditetom. Usluge seksualnih asistenata dostupne su u Njemačkoj, Švicarskoj, Danskoj, Nizozemskoj, Češkoj.

U Hrvatskoj zadnji put o ovoj temi ozbiljnije pisalo davne 2017. i od tada se (na razočarenje mnogih) stvari nisu pomake s mrtve točke, ali i to je bilo očekivano, jer za takvo nešto najprije je potrebno riješiti pitanje legalizacije prostitucije, što bojim se isto tako nije u interesu ni u prioritetima vlasti.

Nadalje, kada se priča o ovoj temi mahom se spominju pozitivne stvari, ali je li baš sve tako ružičasto? Htjeli mi to priznati ili ne financiranjem ovakvih usluga indirektno se poručuje osobama s invaliditetom da nisu sposobne sami pronaći partnera. Uz to, seksualni asistenti se često spominju u kontekstu prava na ljubav što je po meni pogrešno. To je u prvom redu samo usluga. Asistent dođe do klijenta, obavi uslugu, naplati je i to je to – do sljedećeg puta. Nema ljubavi. Nema povezivanja.

Svakako ne treba zaboraviti na emocionalnu komponentu svega, jer seks koliko god da je fizički čin, toliko je često i emotivni pa se postavlja opravdano pitanje može li osoba takvom uslugom doživjeti dublji smisao seksa i ima li dugoročno koristi od takve usluge? Koliko god da se sve to činilo idiličnim , lako se može sve skupa pretvoriti u frustraciju, u prilog tome reći ću da znam, (fama volat) – za mnoge osobe s invaliditetom koje troše povelike svote novca – kojeg ionako većina njih malo ima, na prostituciju, a i dalje su jednako nesretne.

Želim naglasiti da nikako ne osporavam pravo osoba s invaliditetom na seksualnost, ali ne pod svaku cijenu. Puno mi je prihvatljivija opcija seksualnog terapeuta gdje bi osobe s invaliditetom uz stručno vodstvo mogle osvijestiti svoju seksualnost jer sam kroz druženje s osobama s invaliditetom shvatio kako ih većina ima pogrešnu sliku o ljubavi, vezama i seksualnosti općenito što je jednako loše.

Seksualnost je sama po sebi dovoljno složena, previše je tu otvorenih pitanja, ali mislim da bi po osobe s invaliditetom bilo jako loše da se jedna takva usluga tretira kao jedini način da osoba
s invaliditetom ostvari svoju seksualnost, ili da je to jedini način da ostvari partnerstvo s drugom osobom. Kakav god stav da imali o seksualnim asistentima sumnjam da će ta usluga tako skoro zaživjeti kod nas, budući da još nismo riješili puno veće
probleme osoba s invaliditetom.

Tags: ,

VEZANE VIJESTI