Kuća ljudskih prava Zagreb već niz godina, pa tako i ove, objavljuje svoj izvještaj o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj u prethodnoj godini. Kad ne bi bilo predanosti te i suradničkih organizacija, malo bi tko sustavno brinuo o tome poštuju li se ljudska prava u Hrvatskoj, a ponajmanje oni koji bi oni o tome trebali najviše voditi računa: vladajući političari. Jednako tako, iako se tiče ljudi, tj. svih nas, iscrpni izvještaji koji priređuje Kuća ljudskih prava u suradnji s čitavom vojskom suradnika iz 40-ak organizacija često baš i ne dopiru ni do medija, a tako ni do šire publike, tj. onih kojih bi trebala zanimati. Stoga ćemo mi na našim stranicama objaviti oveći tekst o ovoj temi.
Dakle, cjeloviti izvještaj za prošlu godinu, a u kojoj su se ljudska prava naočigled kršila značajnije i više nego inače, i to pod egidom brige za zdravlje, odnosno uslijed legalnih mehanizama i posljedica raznih protuepidemijskih mjera možete pronaći na ovoj poveznici: Ljudska prava u Hrvatskoj: pregled stanja za 2020. godinu.
40 organizacija
Izvještaj je to koji je nastao temeljem sustavnog cjelogodišnjeg praćenja te doprinosima više od 40 organizacija civilnog društva i pojedinaca. Zaslužuju i da budu spomenuti, pa evo ih, abecednim redom, Adopta, Are You Syrious, B.a.B.e., BRID – Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Centar za mirovne studije, Ceraneo – Centar za razvoj neprofitnih organizacija, CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, Clubture, Documenta – centar za suočavanje s prošlošću, Eko Zadar, Forum za slobodu odgoja, Gong, Hrvatski pravni centar, Hrvatski savez gluhoslijepih osoba Dodir, Hrvatsko novinarsko društvo, Hrvatska udruga poslodavaca, Inicijativa mladih za ljudska prava, Koalicija udruga u zdravstvu, Kulturtreger, LORI, Matica umirovljenika grada
Zagreba, Mreža mladih Hrvatske, Nezavisni hrvatski sindikati, Politiscope, Pravo na grad, Roditelji u akciji – RODA, Romska organizacija mladih Hrvatske, Romsko nacionalno vijeće, Savez udruga za autizam Hrvatske, Sindikat umirovljenika Hrvatske, SOS Dječje selo Hrvatska, Srpsko narodno vijeće, Svitanje, Trans Aid, Udruga MoSt, Udruga sudaca za mladež, obiteljskih sudaca i stručnjaka za djecu i mladež, Udruga za podršku žrtvama i svjedocima, Udruga za samozastupanje, Udruženje Djeca prva, Zagreb Pride, Zelena akcija, Ženska soba te doc. dr. sc. Zoran Burić i dr.sc. Lana Peto Kujundžić.
-Proteklu godinu obilježila je pojava i širenje epidemije COVID-19 te dva razorna potresa koja su pogodila središnju Hrvatsku, najviše Zagreb i Baniju. Velika materijalna šteta koju su prouzročili bila je momentalno vidljiva, dok će se posljedice za ljudska prava, pogotovo socio-ekonomska, osjećati godinama. Ostvarivanje ljudskih prava je tijekom 2020. godine bilo prije svega obilježeno mjerama ograničavanja prava usvojenim radi zaštite javnog zdravlja i kao odgovor na pojavu i širenje epidemije. Zbog izvanrednih okolnosti došlo je do stagnacije u većini područja ljudskih prava gdje je prijašnjih godina zabilježen pomak, a nažalost i do nazadovanja u ostvarivanju ljudskih prava u mnogim područjima zaštite najranjivijih društvenih skupina i pojedinaca. Višegodišnji negativni trendovi u pojedinim područjima koje smo bilježili prethodnih godina su pod utjecajem epidemije i posljedica potresa postali još naglašeniji i izraženiji, posebice ostvarivanja prava na zdravlje, prava na dom i adekvatne uvjete života te prava na rad. – ističu Tina Đaković i Ivan Novosel, urednici Izvještaja.
Višegodišnji negativni trendovi
Osobe starije životne dobi, jednočlane obitelji i djeca posebno su bili (i jesu) izloženi riziku od siromaštva. Iako bi to trebalo biti prioritetno područje, Hrvatska je i kraj 2020. dočekala bez upotrebljive i na principima ljudskih prava razrađene javne politike suzbijanja siromaštva za buduće razdoblje, ali i bez novog plana zaštite i promocije ljudskih prava, upozorava se.
Ivan Novosel i Boris Milošević
– Ističemo da u 2021. ljudska prava moraju biti visoko na listi prioriteta Vlade i Hrvatskog sabora te ponavljamo da je imperativno da se ekonomska, društvena i politička rješenja za izlazak iz krize temelje na ljudskim pravima, pogotovo zaštiti ugroženih društvenih i marginaliziranih skupina – napominju Tina Đaković i Ivan Novosel.
Izvještaj je predstavljen u sjedištu Hrvatskog novinarskog društva u Zagrebu u sklopu Godišnje konferencije o ljudskim pravima koja ove godine obrađuje teme ljudskih prava na potresom pogođenim područjima, medijske slobode i tužbe za defamaciju, klevetu i sramoćenje te zaštitu zviždača.
Kako je rečeno, kraj 2020. godine Hrvatska je dočekala bez temeljne javne politike u području ljudskih prava, a višegodišnji zabilježeni negativni trendovi u pojedinim područjima ljudskih prava u vrijeme epidemije i potresa postali su još naglašeniji i izraženiji – od zaštite od nasilja u obitelji, pristupa pravosuđu, slobode medija pa sve do ostvarivanja prava na zdravlje, prava na dom i adekvatne uvjete života te prava na rad.
Ukratko, ljudska prava su u Hrvatskoj otišla još više ukrivo.
Povjerenja građana u institucije je bilo nisko i prije krize, a prošla godina ukazala je na nepripremljenost države za funkcioniranje u kriznim situacijama, istaknuto je, a u to smo se uvjerili svi, a ponajviše stanovnici Zagreba i Banije ili Banovine.
Zagreb: Šetnja s potresom (foto TRIS/G. Šimac)
Tijekom 2020. godine ostvarivanje ljudskih prava obilježeno je mjerama ograničavanja prava usvojenim radi zaštite javnog zdravlja i kao odgovor na širenje epidemije. U Hrvatskoj i drugim zemljama, ograničavana su kretanja, zabranjena javna okupljanja, uvođene obustave rada trgovina, ugostiteljskih objekata, uvedene obvezne samoizolacije, nošenje maski te druge restriktivne mjere koje su izmijenile svakodnevne živote ljudi.
Izazovi pred nama
Iako su građani na početku iskazivali povjerenje prema Nacionalnom stožeru Civilne zaštite RH, s odmakom vremena počeli su sve više propitivati njegov mandat i mjere koje donosi, ističe se.
U sklopu prvog dijela konferencije održane su dvije panel rasprave. U uvodnom razgovoru sudjelovao Boris Milošević, potpredsjednik Vlade RH za društvene djelatnosti i ljudska prava i Tena Šimonović Einwalter, pučka pravobraniteljica.
Pučka pravobraniteljica, Tena Šimonović Einwalter napomenula je da ponovni rast oboljelih od COVID-19, kako u Hrvatskoj tako i širem Europe, ukazuje da je pandemija daleko od kraja i da je još mnogo izazova pred nama. U protekloj godini, prema informacijama pučke pravobraniteljice, fokus građana u velikoj mjeri bio je na pravu na zdravlje i pravu na rad.
-Pravo na zdravlje je područje koje je i prije krize bilo s većim brojem pritužbi, a epidemija koronavirusa samo je razotkrila postojeće probleme i donijela nove: dostupnost zdravstvenih usluga, kako doći do liječnika opće prakse, problemi kroničnih bolesnika koji su ostali bez terapije, mjere pratnje na porodu, na početku epidemije problem nedostatka zaštitnih maksi, dezinficijensa, sada pitanje cijepljenja itd. U fokusu građana je i pravo na rad i nepripremljenost sustava rada na krizne uvjete pogotovo javnog sektora, nedostatak zaštitne opreme, prijevoza, pitanja rada od kuće, usklađivanja između javnog i privatnog – istaknula je pučka pravobraniteljica.
Državni stijeg i maskirani – foto TRIS/G. Šimac
Brojne ranjive skupine koje su i prije bile u teškoj situaciji u 2020. godini dodatno su pogođene, a među njima posebno je važno spomenuti osobe starije životne dobi, na koje je epidemija COVID-19 znatno utjecala: od zatvorenosti u domovima, do velikog broja smrtnih ishoda i širenja zaraze u domovima za starije.
Boris Milošević, potpredsjednik Vlade RH za društvene djelatnosti i ljudska prava. osvrnuo se na to što je sve do sada učinjeno i što smo naučili iz potresa u Zagrebu i na Baniji.
-Nakon potresa na Baniji, dobro je što je stožer već prvih dana formiran s razine Vlade, i što je preuzeo ulogu koordinatora, jer je uključen veliki broj aktera od općina, lokalnih civilnih stožera i veliki broj sudionika s razine cijelog društva, građana, volontera i sve je to trebalo organizirati i kanalizirati. Ono što je i Nacionalnom stožeru otežavalo djelovanje je birokratiziranost određenih postupaka, jer postoje određene procedure i postupci koji se moraju poštovati, a koje jednostavno ne odgovaraju situacijama na terenu. Cijelo vrijeme moramo imati na pameti ljudska prava i Ustavom zaštićena prava vlasništva i kod različitih intervencija treba mnogo birokracije, gdje dolazimo do jednog dijela neadekvatnog pravnog okvira. Naš cjelokupni pravni okvir ne odgovara situaciji kada je potrebno donositi brze odluke i krenuti u brzo provođenje odluka. Koliko god mi sutra poboljšali neki okvir, za ovaj tip izazova se teško pripremiti – kaže B. Milošević.
Katastrofalno i prije potresa
Drugi dio rasprave konferencije bavio se ljudskim pravima na potresom pogođenim područjima, a sudjelovali su: Maja Sever, inicijativa Ljudi za ljude, Tatjana Dragičević, Srpsko narodno vijeće, Antonija Komazlić, Pravo na grad, Tamara Jovičić, Udruga Iks i Marina Škrabalo, upraviteljica Zaklade SOLIDARNA, dok je raspravu moderirala Sandra Kasunić iz Centra za mirovne studije.
Tamara Jovičić iz petrinjske Udruga IKS koja je na području Sisačko-moslavačke županije aktivna više od 20 godina osvrnula se na mlade u Petrinji i njihove potrebe kako prije potresa, tako i poslije.
-Ovo područje je i prije potresa nažalost bilo u katastrofalnom stanju. Kada govorimo o jednakostima i ljudskim pravima, ovo je ravnopravni dio RH koji ni po čemu ne bi trebao zaostajati. Strah me budućnosti mladih, koji na ovom terenu unatoč entuzijazmu i borbenosti nemaju nikakve mogućnosti i ne vide budućnost ovdje. Grad Petrinja i područje Banije je i prije potresa bilo područje s najvećim brojem nezaposlenih mladih i najvećim brojem mladih koji su napustili RH, uz naznaku da se ne radi samo o tome da ne mogu doći do posla i nemaju dovoljno novca, već zbog općenite atmosfere ovdje. Bez mladih nema budućnosti. Ako ne donesemo brzo neke strateške mjere u narednih godinu dana ovo područje će nositi stari – ustvrdila je Tamara Jovičić iz Udruge IKS.
Petrinja (foto TRIS/G. Šimac)
Ukazano je na problem stavljanja velikog tereta na udruge civilnog društva, koje nemaju kapacitete odgovoriti na sve krizne potrebe kad je riječ o zbrinjavanju i pomoći ljudima u potresom pogođenom području.
-Ljudi nam u vrijeme pandemije žive već četiri mjeseca a da nemaju priključenu struju, da se ne mogu okupati, ne mogu umiti. To su osnovna ljudska prava, koja su ovim pristupom zanemarena. Nema tih izgovora da nismo mogli biti pripremljeni, postoji krizni menadžment nešto što smo mi kao država mogli pripremiti, mogli smo napraviti infrastrukturu – upozorila je Jovičić.
Marina Škrabalo, upraviteljica Zaklade SOLIDARNA istaknula je da su socijalna i ekonomska prava ljudi na Baniji sustavno zanemarena već 30 godina.
-Zaklada SOLIDARNA, što joj i ime kaže, ne bježi od solidarnosti kao načela organizacije društvenog života kojeg smatramo centralnom praksom u zaštiti ljudskih prava. Nakon tragedija i katastrofa koje nam se sada dulje vrijeme događaju lokalno, regionalno i globalno uvjerili smo se da je direktno stati uz čovjeka koji je u svojoj muci ili nepravdi i probati osnažiti životnu priču te osobe ono što nam vraća snagu i smisao da bismo preživjeli u svim ovim uvjetima, naročito ako uzmem u obzir i pandemiju koja nam sve otežava. Solidarnost nam svima vraća snagu i najstvarnije nas povezuje s realitetom kršenja ili nemogućnosti ostvarenja ljudskih prava – smatra Marina Škrabalo.
Petrinja (foto TRIS/G. Šimac)
Mapiranje dugoročnih strategija
Iako su na terenu vidljivi spontani suradnički odnosi, nakon tri mjeseca svi su već dosta umorni i potrebno je pronaći novu snagu i nove saveznike, napominje M. Škrabalo.
-Sada je došlo vrijeme za mapiranje dugoročnih strategija, vidjeti s čime će se ići ka državnim institucijama, pronaći aktere koji će se baviti nečim što je dugoročno a ne krizno – ustvrdila je upraviteljica Zaklade SOLIDARNA.
Nakon prvog dana konferencije i osvrta na pregled stanja ljudskih prava u 2020. godini izvjesno je da Hrvatska i dalje nema dobre alate za nošenje sa svim kompleksnim izazovima i problemima vezanim uz ostvarivanje ljudskih prava, rečeno je. Kada se na to doda pandemija COVID-19 i potresi, situacija je dodatno zabrinjavajuća.
Drugi dan konferencije održan je u utorak, 20. travnja, na dvije panel rasprave vezane uz ljudska prava i vladavinu prava u Hrvatskoj. Prvi panel bavio će se utjecajem tužbi za klevetu, sramoćenje i difamaciju na slobodu medija u Hrvatskoj, dok je drugi panel tematizirao zaštitu zviždača ususret transponiranju nove EU direktive.
Sudjelovali su Hrvoje Zovko, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, Maja Sever, predsjednica Sindikata novinara Hrvatske, odvjetnica Vesna Alaburić, te George Stafford iz organizacije European Implmetation Network sa sjedištem u Strasbourgu.
Hrvoje Zovko, predsjednik HND-a, s kovertama u kojim
a su tužbe i presude protiv novinara i medija (Foto Facebook HND/HINA)
Kako je na početku pojasnio Ivan Novosel, moderator i kreator Izvještaja, Kuća ljudskih prava Zagreb podnijela je Odboru ministara Vijeća Europe Rule 9 komunikaciju za grupu slučajeva Stojanović protiv Hrvatske vezano uz mjere koje Hrvatska ima obavezu poduzeti u cilju sprečavanje budućih kršenja prava na slobodu izražavanja zajamčenog Europskom konvencijom o ljudskim pravima.
Stojanović grupa tzv. medijskih slučajeva uključuje i predmete Marunić i Narodni list u kojima su viskoko pozicionirani političari i druge osobe iz javnog života tužile novinare/ke i njihove medijske kuće za klevete ili uvrede što je u konačnici rezultiralo osuđujućim presudama.
Hrvatska nije ni blizu…
ESLJP je, međutim, u sva tri slučaja presudio protiv Hrvatske ustvrdivši da su domaći sudovi pogrešno kvalificirali mišljenja i vrijednosne sudove novinara/ki kao činjenice, odnosno hrvatski sudovi su medijima odredili previsoke i neproporcionalne iznose naknada za štetu. Time se obeshrabruje društvena rasprava o pitanjima od javnog značaja i negativno se utječe na pravo na slobodu izražavanja.
Odbor ministara Vijeća Europe već nekoliko godina vrši nadzor nad provedbom općih mjera iz ovih presuda smatrajući da još uvijek nije postignut cilj sprečavanje istih ili sličnih kršenja prava na slobodu izražavanja u budućnosti.
Hrvatska Vlada je u siječnju 2021. godine revidirala Akcijski plan za implementaciju ovih presuda i preporučila Odboru ministara da zaključi proces monitoringa smatrajući da je država donijela mjere koje su dovoljna garancija sprečavanja sličnih kršenja slobode izražavanja u budućnosti.
U odgovoru na komunikaciju Vlade, Kuća ljudskih prava Zagreb je upozorila Odbor ministara na brojna kršenja medijskih sloboda u Hrvatskoj, porast tužbi protiv novinara i medijskih kuća, napade i prijetnje novinarima/kama te dala preporuke kako da se pristupi poštivanju slobode izražavanja kroz, između ostalog, donošenje medijske strategije, izmjene Kaznenog zakona te druge edukacijske aktivnosti u cilju sprečavanja sličnih kršenja ljudskih prava u budućnosti.
-Povod za organizaciju ovog okruglog stola je taj što smatramo da Hrvatska nije niti blizu situacije u kojoj se može reći da ne treba vršiti monitoring nad ostvarivanjem prava na slobodu medija zbog toga jer svi ti problemi o kojima pričamo mi i HND i SNH i druge organizacije i dalje postoje. Danas je izašao novi indeks medijskih sloboda koji priređuju Reporteri bez granica. U petak je HND izašao s novim podacima o tužbama protiv novinara i medija… – kazao je Ivan Novosel i najavio Hrvoja Zovka iz HND-a.
Naime, 16. travnja 2021. godine, u Novinarskom domu su predstavljeni rezultati HND-ove ankete i podataka o ukupnom broju sudskih postupaka koji se vode protiv medija i novinara.
‘Nevjerojatnih 78 i pol milijuna kuna’
-HND već treću godinu izlazi s anketom o broju tužbi protiv medija i novinara. Najnoviji podaci govore kako su trenutačno aktivna 924 sudska spora protiv novinara i medija koji su teški nevjerojatnih 78 i pol milijuna kuna. Znači, ako to usporedimo s prošlom godinom, to je više od 10 milijuna kuna više nego lani. No važno je napomenuti kako je u stvarnosti brojka sudskih procesa protiv novinara i medija zapravo puno veća, jer mi govorimo anketi u kojoj su sudjelovala 23 medija… Po mojoj procjeni postoji možda i 1200 tužbi… Brojka od 924 tužbi protiv novinara i medija pokazuje da pravosudni progon medija i novinara u Hrvatskoj i dalje traje te da mu se ne nazire kraj. To dovoljno govori u kakvom nepovoljnom okruženju živimo i radimo te je posve jasno kako je svrha ovih tužbi zastrašivanje i nastojanje da se onemogući novinare u njihovom radu – kazao je predsjednik HND-a Hrvoje Zovko.
Ono što je jako strašno u ovoj priči je to što su osim istaknutih političara i ljudi koji imaju moć te lokalnih šerifa u podizanju tužbi protiv novinara i medija sudjelovali i suci, upozorio je Zovko. Spomenuo je i primjere ‘serijskih tužitelja’, poput npr. Milijana Brkića (HDZ) koji je podigao 40-ak tužbi protiv medija, pa slučaj koji je jedinstven u svijetu u kojemu je javni servis HRT tužio krovnu novinarsku organizaciju HND…
-Nama nije namjera ovdje generalizirati i reći suci su ovakvi ili onakvi, jer ima sjajnih presuda za novinarstvo, već da postoje neki suci koji tuže medije. Medije se visokim odštetnim zahtjevima želi uništiti financijski. Ono što posebno zabrinjava je činjenica da u podizanju tužbi sudjeluju i visoki državni dužnosnici, lokalni šerifi, pa i sami suci. Ovaj rat tužbama protiv novinara i medija velika je sramota za Hrvatsku, kao članicu Europske unije. Zapravo… ovo je sramota i za Europsku uniju – ustvrdio je Zovko i zaključio kako je glavni cilj iscrpiti i uništiti medije i nametnuti cenzuru.
Odvjetnica Vesna Alaburić koja je prethodnih desetljeća često sudjelovala kao braniteljica u slučajevima tužbi protiv medija i novinara je nastojala optimistički se osvrnuti se na aktualnu situaciju tvrdnjom kako je broj sudskih slučajeva danas ipak nešto manji nego devedesetih godina prošlog stoljeća, te kako je onda bilo ‘normalno’ da se tuži i za milijune kuna.
-Gadno je vidjeti ove rezultate ankete i gadno je vidjeti kako ta praksa izgled i na sudu i u stvarnom životu. Na žalost, u svim tim procesima je to vrlo dramatično za novinare. Novinarske plaće nisu velike. Novinarska primanja su izuzetno mala. Sve više kolegica i kolega rade u nekom honorarnom ili RPO sustavu… sve više je ostalo bez posla, preko noći na cesti, posebice u ovoj covid krizi… Radnička prava su sve slabija. Ljudi nisu zaštićeni kolektivnim ugovorima. Još kada te u toj situaciji zadesi tužba… plaćanje odvjetnika, sudskih troškova…- ustvrdila je među ostalim Maja Sever, predsjednica Sindikata novinara Hrvatske.
Detaljne podatke ankete i izvještaj o broju tužbi protiv novinara i medija po kojima Hrvatska prednjači u Europi ispred drugih zemalja možete pročitati na stanici hnd.hr.
Premda se mnogima u Hrvatskoj čini kao je problematika tužbi protiv novinara i medija ‘tamo neki’ problem novinara i medija, a ne njihov, istina je zapravo puno drukčija: to je neposredan i ozbiljan problem svih građana Hrvatske, jer ušutkavanjem i cenzuriranjem medija i novinara nestaje i zadnja crta obrane ljudskih i drugih prava u Hrvatskoj.
Tužbe u 2019. godini
U nastavku ćemo, radi interesa te iste javnosti, putem ovog medija prenijeti sažetak izvještaja i pregleda stanja o ljudskim pravima u Hrvatskoj u 2020. godini, no napominjemo kako se cjelovito izvješće može pronaći na ovoj poveznici.
Sažetak pregleda stanja u 2020. godini
Ljudska prava u Hrvatskoj: pregled stanja u 2020. godini je godišnji izvještaj Kuće ljudskih prava Zagreb nastao u suradnji s organizacijama civilnog društva posvećenih zaštiti i promicanju ljudskih prava u različitim područjima društvenog života. Izvještaj za cilj ima pružiti uvid u kršenja, probleme, izazove i prijepore u području zaštite i promicanja ljudskih prava u 2020. godini.
Prošlu godinu obilježila je pojava i širenje epidemije COVID-19 te dva razorna potresa koja su pogodila središnju Hrvatsku, najviše Zagreb i Baniju. Uz veliku materijalnu štetu, protekla godina bila je izazovna za ljudskih prava koja su bila obilježena mjerama ograničavanja prava usvojenim radi zaštite javnog zdravlja i kao odgovor na pojavu i širenje epidemije.
Ograničavanje kretanja, zabrane javnih okupljanja, obustava rada trgovina, ugostiteljskih objekata te ograničavanje društvenih, ekonomskih i sportskih aktivnosti, obvezne samoizolacije i izolacije, nošenje maski i svođenje društvenih kontakata na minimum te druge restriktivne mjere, promijenile su svakodnevne živote ljudi i primorali društvo i državu na krizno funkcioniranje.
Iako su okolnosti bile izvanredne, Hrvatska nije proglasila izvanredno stanje, već je po proglašenju epidemije naknadnim zakonodavnim intervencijama proširila ovlasti Stožera civilne zaštite RH za donošenje mjera i odluka kojima se ograničavaju temeljna ljudska prava u vrijeme krize, a nad čijim radom i odlukama nije uspostavljen sustav parlamentarnog nadzora.
Međunarodni instrumenti, zakoni, javne politike i institucije
2020. godine nije bilo napretka po pitanju ratifikacije međunarodnih ugovora u području ljudskih prava koje RH još nije potvrdila: Europska socijalna povelja (revidirana) i Međunarodna konvencija za zaštitu svih osoba od prisilnih nestanaka. Hrvatska također još nije prihvatila članak 14. Međunarodne konvencije o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije pa tako građani i dalje nemaju mogućnost individualnih pritužbi Odboru koji prati njenu provedbu.
Nakon višegodišnjih kašnjenja, Hrvatska je i dalje bez temeljnih javnih politika zaštite i promocije ljudskih prava, poput Nacionalnog plana zaštite i promocije ljudskih prava, Nacionalne politike ravnopravnosti spolova i drugih javnih politika. Ni u 2020. godini nisu učinjeni koraci u cilju osiguravanja neovisnosti rada posebnih pravobraniteljstava od politike, pa tako i dalje postoji mogućnost razrješenja posebnih pravobraniteljica i njihovih zamjenika ukoliko Hrvatski sabor ne prihvati njihova godišnja izvješća.
Pravo na participaciju, branitelji ljudskih prava i civilno društvo
U okolnostima epidemije i potresa provođenje brojnih aktivnosti organizacija civilnog društva bilo je ograničeno ili onemogućeno, što je imalo negativan efekat za korisnike programa besplatne pravne pomoći, psiho-socijalne podrške i drugih programa. Zbog nemogućnosti provođenja aktivnosti i obustave financiranja iz lokalnih izvora, dio organizacija suočavao se s problemom financijske održivosti.
Od kada je 2015. godine prestala važiti Nacionalna strategija za razvoj civilnog društva, Hrvatska već pet godina nema definiranu javnu politiku u području stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva. Sudjelovanje građana u procesu donošenja odluka i dalje je relativno slabo.
Civilno društvo je u savjetovanja često uključeno samo forme radi, a kvaliteta izrade izvješća o provedenom savjetovanju je manjkava te je zabilježeno i ne dokumentiranje svih pristiglih prijedloga i mišljenja, pogotovo na lokalnoj razini.
Zabrinjavajuća je odluka Visokog prekršajnog suda iz lipnja 2020. godine prema kojoj se izvikivanje ustaškog pozdrava “Za dom spremni” prilikom izvođenja pjesme Bojna Čavoglave Marka Perkovića Thompsona ne može podvesti pod zakonski opis prekršaja iz čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.
Okolnost da je sporni pozdrav dio autorske pjesme ne mijenja činjenicu da je riječ o ustaškom pozdravu koji simbolizira zločinačku naci-fašističku ideologiju te je protivan članku 39. Ustava RH koji zabranjuje svako pozivanje ili poticanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.
Govor mržnje je i dalje prisutan u javnom prostoru, pogotovo na internetu, a meta su najčešće LGBTIQ osobe, izbjeglice, Srbi i Romi. I dalje zabrinjava nedostatak adekvatnog i sveobuhvatnog odgovora na prisutnost govora mržnje.
Ljudska prava i pravosuđe
Iako se u 2020. godini bilježi napredak u funkcioniranju pravosudnog sustava kroz skraćivanje trajanja sudskih postupaka, smanjivanje broja dugo aktivnih predmeta i digitalizacije pravosudnog sustava, epidemija i potres koji se dogodio u Zagrebu u ožujku 2020. godine usporili su rad sudova te prouzročili niz problema u organizaciji rada u pravosudnim tijelima.
Najveći problem i dalje ostaje učinkovitost i kvaliteta pravosudnog sustava, prije svega u području korupcije. Zabrinjava da je razina percipirane neovisnosti hrvatskog pravosuđa među najnižima u EU-u. Povjerenje građana u institucije je i prije krize bilo nisko, prije svega zbog slabe responzivnosti državnih institucija, sporosti i rigidnosti javne uprave i pravosuđa te percepcije korupcije. Prema istraživanju Eurobarometra o korupciji čak 97% građana u Hrvatskoj ističe korupciju kao jednu od značajnijih prepreka ostvarenju neovisnosti pravosuđa.
S druge strane, većini je građana mogućnost prijavljivanja korupcije i dalje nepoznata i često odustaju od prijavljivanja zbog straha od posljedica.
Tranzicijska pravda i suočavanje s prošlošću
U procesuiranju ratnih zločina ni u 2020. godini nije bilo značajnog napretka. Ročišta u brojnim kaznenim postupcima za ratne zločine nisu zakazivana, dok dokazni postupci predugo traju. U 2020. godini zabilježen je pomak u području kulture sjećanja i stvaranja povoljnijeg ozračja za izgradnju povjerenja u društvu zasnovanog na međusobnom uvažavanju i toleranciji. Na obilježavanju godišnjice VRO Oluja u Kninu te na komemoraciji civilnim žrtvama rata srpske nacionalnosti koje su ubijene u selu Grubori sudjelovali su visoki politički predstavnici.
Medijske slobode
Kršenja medijskih sloboda i u 2020. godini očituju se u učestalim tužbama protiv novinara i urednika za klevetu, uvredu i sramoćenje te prijetnjama i zastrašivanjima novinara, pogotovo onih koji istražuju kontroverzne teme poput ratnih zločina, organiziranog kriminala ili korupcije. Također, i dalje je problematično uplitanje vlasti u rad javne televizije.
Dodatno zabrinjavaju slučajevi vrijeđanja, zastrašivanja, prijetnji i prijetnji smrću koje doživljavaju novinari, kao i prijetnje na internetu. U 2020. zabilježeno je čak 5 fizičkih napada na novinare i novinarke. Često izostaje brza reakcija nadležnih tijela i jasna osuda nasilja od strane dužnosnika. Medijski zakoni u Hrvatskoj su zastarjeli, a i dalje nema jasno definirane javne politike kao temelja za izmjene medijskog zakonodavstva.
Nasilje u obitelji i rodno uvjetovano nasilje
Zabilježen je porast nasilja u obitelji uslijed epidemije i lockdowna, no i pad prijava nasilja. Broj kaznenih djela nasilja u obitelji u prvoj polovici 2020. godini porastao za više od 40% u odnosu na 2019. godinu. Također, zabilježen je i porast seksualnog nasilja. Pozitivan pomak u 2020. godini je uspostavljanje 24-satne nacionalne SOS linije za žrtve nasilja u obitelji u provedbi Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.
Ilustracija/Izvor:pixabay.com
I dalje nema interdisciplinarnog pristupa u borbi protiv rodno uvjetovanog nasilja i obiteljskog nasilja koji bi obuhvaćao međusektorsku suradnju u radu sa žrtvama nasilja i kvalitetne odgojnoobrazovne programe prevencije.
Prava djece
Epidemijske okolnosti, odnosno izolacija i samoizolacija, ograničavanje kretanja, socijalno distanciranje i druge nužne mjere za suzbijanje epidemije tijekom 2020. godine dovele su do povećanog rizika za zlostavljanje i zanemarivanje djece.
Zbog ograničenog rada centara za socijalnu skrb, naročito u prva dva mjeseca epidemije i nakon potresa u Zagrebu i okolici, dodatno je otežana situacija djece smještene u ustanovama alternativne skrbi. Naime, djecu se vraćalo u biološke obitelji iz kojih su izdvojena zbog oštećenja zgrada ustanova u kojima su bila smještena, čime je došlo do gubitka mehanizama kontrole i zaštite djece u obiteljima u riziku. Došlo je do povećanja broja djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi smještene u ustanovama koji iznosi 6% više nego u prethodnoj godini.
U Hrvatskoj je više od 4.000 djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, od čega je nešto više od polovice smješteno u udomiteljskim obiteljima, dok su ostali u SOS dječjim selima ili u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. U 2020. godini postojeći problemi udomljavanja dodatno su došli do izražaja te su zbog epidemije uočene dodatne poteškoće u vidu smanjenja broja udomiteljskih obitelji, povećanja broja djece u institucijama te povećanja broja zahtjeva za smještajem djece u institucije.
Ilustracija (foto Pixabay)
Proces posvojenja je i dalje dugotrajan, karakterizira ga sporost donošenja odluka centara za socijalnu skrb te sudova zbog čega djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi borave u sustavu više godina.
Pravo na adekvatan životni standard
Na kvalitetu života u Hrvatskoj i dalje izrazito negativno utječu neujednačena kvaliteta javnih usluga, regionalne nejednakosti u dohotku, pristupu zdravstvu, obrazovanju i socijalnoj zaštiti te ekonomske nejednakosti. Gotovo četvrtina stanovnika u Hrvatskoj je u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti (23,3%). Dodatno zabrinjava da je više od petine stanovnika u Hrvatskoj materijalno deprivirano. Čak 51,7% osoba živi u kućanstvima koja ne mogu podmiriti neočekivani financijski izdatak, više od 40% si ne može priuštiti godišnji odmor izvan kuće, a kraj s krajem vrlo teško ili teško spaja više od trećine kućanstava.
Rizik od siromaštva i socijalne isključenosti produbljuju i velike regionalne razlike u stopi nezaposlenosti i razvijenosti pojedinih područja u Hrvatskoj. Gotovo 40% nezaposlenih živi u istočnoj i središnjoj Hrvatskoj, iako na tim područjima živi tek četvrtina ukupnog stanovništva. Osobe starije životne dobi, jednočlane obitelji i djeca posebno su izloženi riziku od siromaštva, te iako bi ovo područje trebalo biti prioritet, Hrvatska je i kraj 2020. godine dočekala bez upotrebljive i na principima ljudskih prava razrađene javne politike suzbijanja siromaštva za buduće razdoblje. Ni u 2020. godini nije izrađena sveobuhvatna stambena politika temeljena na potrebama.
Ilustracija
Problemi u području pravne sigurnosti stanovanja, priuštivosti, nastanjivosti, dostupnosti i pristupa stanovanju dodatno su povećani zbog posljedica potresa u Zagrebu i Sisačkomoslavačkoj županiji te epidemije koronavirusa.
Pravo na rad
Epidemija i zabrana rada pojedinim djelatnostima očekivano su dovele do porasta nezaposlenosti. Udvostručen je broj poslovno uvjetovanih otkaza u odnosu na prethodnu godinu.
Kroz 11 mjeseci u 2020. godini na Hrvatski zavod za zapošljavanje prijavilo se 43.000 radnika koji su ostali bez posla kao tehnološki višak i oko 97.000 radnika kojima je istekao ugovor na određeno. Hrvatska je pri samom vrhu po ukupnom broju ugovora na određeno, dok je vodeća u EU-u po broju sklopljenih ugovora na određeno vrijeme u trajanju do 3 mjeseca. Uz to, epidemija je i dodatno produbila probleme s kojima se radnici susreću već godinama poput potplaćenosti, neplaćenih prekovremenih sati, rada vikendom te sklapanja štetnih ugovora kojima se manipulira slobodnim vremenom radnika.
Ilustracija
Za vrijeme lockdowna radnike se prisiljavalo na uzimanje godišnjeg odmora i/ili na potpisivanje aneksa ugovora, dok se ugovori na određeno nisu obnavljali, a plaća im se smanjivala na razinu vladinih potpora. Organiziranje rada od kuće radi provedbe epidemioloških mjera negativno se očitovalo kod radnika slabijeg imovinskog stanja koji nisu imali sve potrebne uvjete za rad, od računala, internetske veze i telefonske linije, a koje im poslodavci u pojedinim slučajevima nisu pokrivali.
Zdravstvo i ljudska prava
I inače otežan pristup zdravstvenim uslugama je tijekom 2020. godine bio dodatno ograničen uslijed epidemije. Proglašenje epidemije donijelo je promjene u načinu rada bolnica i domova zdravlja čime je pacijentima bilo otežano ostvarenje prava na pristup uslugama zdravstvene zaštite. Dodatne probleme u radu bolnica uzrokovali su potresi u kojima su štetu na infrastrukturi pretrpjele mnoge bolnice.
Onemogućavanje roditeljima posjeta i boravka uz dijete dok je na liječenju u bolnicama predstavlja ozbiljno kršenje prava djece, a nedostatak jasnih uputa za posjete i boravak roditelja uz djecu ukazuje i na potencijalno neujednačeno postupanje bolnica tijekom epidemije.
I u 2020. ponovno se aktualizirao problem duga bolnica prema veledrogerijama te su tijekom godine u nekoliko navrata bili najavljeni problemi i prekidi u opskrbi lijekovima i medicinskim proizvodima. Mjere uvedene radi sprečavanja širenja zaraze koronavirusom odrazile su se i na mentalno zdravlje građana.
I ‘pitar’ u izolaciji (foto TRIS/G. Šimac)
Preliminarno istraživanje ukazuje da su osobe koje su provele vrijeme u samoizolaciji značajno više anksiozne, depresivne i pod stresom nego osobe koje nisu bile u samoizolaciji. Nažalost, ne postoje istraživanja o negativnom utjecaju socijalne izlolacije na starije osobe, osobe s invaliditetom i kronično oboljele osobe.
Prava žena
U 2020. godini još uvijek nisu napravljeni pomaci u zaštiti reproduktivnog zdravlja žena. Primarna ginekološka skrb i dalje je u mnogim područjima Hrvatske nedostupna, a nedostatak ginekologa i ginekoloških timova predstavlja veliki problem.
Negativan utjecaj epidemije na reproduktivna prava i zdravlje žena odrazio se u prvom redu na dostupnost ili pak potpunu nedostupnost pojedinih zdravstvenih usluga, kao i na neujednačenost u postupanju različitih zdravstvenih ustanova. Zabrana pratnje na porodu, odvajanje novorođenčadi od majki, otežana dostupnost ili pak potpuna nedostupnost pregleda i pretraga, slabija podrška dojenju, praksa vršenja poroda carskim rezom bez medicinske indikacije i nedostupnost informacija samo su neki od problema s kojima su se žene susretale i 2020. godine u pristupu pravu na reproduktivno zdravlje.
Ljudska prava i okoliš
I dalje izostaju mjere učinkovite prevencije štete za okoliš i zdravlje stanovništva, posebice adekvatne mjere kojima bi se smanjilo onečišćenje Jadranskog mora i zagađenje zraka. Prema indeksu kvalitete zraka, Zagreb se u nekoliko navrata tijekom 2020. godine našao pri samom dnu svjetske ljestvice.
Nije japansko slikarstvo, nego zagađenje rijeke Krke (foto TRIS/G. Šimac)
Ministarstvo zaštite okoliša i energetike postalo je dijelom Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja. Takvom organizacijskom strukturom ugrožava se razvoj integrirane politike zaštite okoliša s obzirom da je razvoj gospodarstva prioritet Vlade kojem se tradicionalno daje prednost pred okolišnim pitanjima. Zbog neodrživosti postojećih odlagališta, njihove opasnosti za okoliš i zdravlje lokalnog stanovništva te nedovoljne informiranosti građana o načinu i važnosti odvajanja otpada, gospodarenje otpadom kontinuirani je problem u Hrvatskoj.
Novu ugrozu zaštite okoliša predstavlja i nepravilno odlaganje korištenih jednokratnih zaštitnih sredstava (maski i rukavica), čija je uporaba značajno porasla nakon izbijanja epidemije COVID-19.
Obrazovanje i ljudska prava
Epidemija je znatno utjecala na dostupnost i kvalitetu obrazovanja, a 2020. godinu je obilježilo održavanje nastave na daljinu u često promjenjivim i neizvjesnim okolnostima.
Pristup nastavi na daljinu bio je otežan ili onemogućen pojedinim učenicima pripadnicima ranjivih skupina, posebno romskoj manjini, učenicima kojima hrvatski jezik nije materinji, učenicima s teškoćama u razvoju i/ili učenju, učenicima izbjeglicama i migrantima i dijelu učenika s invaliditetom, zbog neprilagođenosti ili nedostupnosti prilagođenog sadržaja nastave.
Škola: foto N1
Zbog nepostojanja ili ograničenog pristupa tehnologiji, pristup nastavi bio je ograničen učenicima u nepovoljnom socio-ekonomskom statusu i dijelu učenika u detenciji i institucijama. U tom kontekstu, zabrinjava podatak o slabijoj digitalnoj povezanosti i opremljenosti škola u Hrvatskoj od prosjeka EU-a, te o pristupu učenika virtualnom okruženju za učenje koji je znatno ispod prosjeka EU-a i to na svim školskim razinama, kako u školi, tako i kod kuće.
Nedostatak sustavnog i učinkovitog ulaganja u nastavnike kao nositelje odgojno-obrazovnog procesa, uz neujednačenu i zastarjelu infrastrukturu te nedostatnu opremljenost škola, i u uvjetima epidemije pokazuju se ključnim preprekama za ostvarivanje jednakog pristupa i kvalitete obrazovanja za sve učenike.
Djeca i mladi ne uče dovoljno o ljudskim pravima, jednakosti i solidarnosti budući da se građanski odgoj i obrazovanje provodi kao jedna od 6 međupredmetnih tema u osnovnim i srednjim školama. Takvim provođenjem građanskog odgoja ne osigurava se dovoljno vremena u nastavnom programu za kvalitetan razvoj građanske kompetencije učenika.
Prava osoba starije životne dobi
U Hrvatskoj je gotovo trećina osoba starijih od 65 godina u riziku od siromaštva, a u toj dobnoj skupini u većem riziku su žene (33,6%). U području skrbi za starije osobe i dalje su prisutni sustavni problemi nedostatka kapaciteta za smještaj starijih, nedostatka učinkovitog nadzora nad pružateljima usluga, netransparentnosti kod prijema u smještaj u javne domove, manjkavosti zakonodavnog okvira, ali i nedovoljne podrške osobama i obiteljima koje skrbe o starijim i nemoćnima.
U jednom od osjeta starijima …. Foto Danijel Pavlić
Mjere odgovora na epidemiju značajno su utjecale na starije građane, posebno na one koji su korisnici smještaja u domovima, kojima je sloboda kretanja bila neproporcionalno ograničena iz razloga zaštite javnog zdravlja. Mjera zabrane izlaska iz ustanova i zabrane posjeta posebno je pogodila starije osobe koje nemaju pristup internetu ili se ne služe tehnologijom, što je znatno utjecalo na njihovu dodatnu socijalnu isključenost. I dalje nema dovoljno kapaciteta za smještaj bolesnika kojima je potrebna palijativna skrbi, kao niti hospicija koji bi omogućili dostojanstveno umiranje
Prava osoba s invaliditetom
Epidemija je dodatno otežala dugogodišnju nepovoljnu situaciju u području ljudskih prava osoba s invaliditetom. Glavni problemi s kojima su se osobe s invaliditetom susretale tijekom 2020. su diskontinuitet i uskrata korištenja raznih medicinskih usluga, nedostupnost informacija zbog neprilagođenog načina izvještavanja za osobe s oštećenjima sluha, vida i osobe s intelektualnim teškoćama, neefikasna provedba procesa deinstitucionalizacije, ograničavanje i uskrata prava na slobodu kretanja korisnika ustanova socijalne skrbi te povećanje rizika od obiteljskog nasilja. Proces deinstitucionalizacije i dalje je spor i neefikasan.
Ne bilježi se značajniji napredak u povećanju broja osoba koje napuštaju institucije, a osobe s tjelesnim invaliditetom koje nemaju osiguran dovoljan broj sati osobne asistencije i dalje idu u institucije. Neprilagođenost javnog prijevoza, nepristupačnost mnogih sadržaja, a posebice otežan pristup kulturnim, turističkim i ostalim aktivnostima i dalje su izraženi problemi s kojima se susreću osobe s invaliditetom.
Ni u 2020. godini nije bilo sustavnih napora kako bi se osobama s invaliditetom omogućio ravnopravan pristup svim društvenim sadržajima. Osobe s invaliditetom i dalje se susreću s diskriminacijom u svim aspektima društvenog života. Zbog otežanog pristupa zaposlenju njihov radni potencijal ostaje neiskorišten.
Posebno zabrinjava otežan pristup osobama s invaliditetom zapošljavanju u pojedinim tijelima državnog i javnog sektora. I u 2020. godini nastavljaju se kontinuirani problemi povezani uz lišavanje poslovne sposobnosti osoba s intelektualnim teškoćama iz kojeg izravno proizlazi nemogućnost ostvarivanja građanskih i političkih prava, netransparentno upravljanje njihovom imovinom, nemogućnost izbora pružatelja socijalnih usluga i trajno udomljavanje odraslih osoba.
Prava LGBTIQ osoba
Najčešći slučajevi diskriminacije LGBTIQ osoba su na radnom mjestu i kod pristupa javnim uslugama, prvenstveno upravnim i zdravstvenim uslugama. Lockdown se negativno odrazio na LGBTIQ osobe budući da je velik broj LGBTIQ osoba bio prinuđen boraviti u istom kućanstvu sa svojim često neprihvaćajućim i homo/bi/transfobnim obiteljima, što je doprinijelo i povećanju nasilja i zlostavljanja nad LGBTIQ osobama, a usluge psihosocijalne podrške nisu se mogle u dovoljnoj mjeri provoditi uslijed izvanrednih okolnosti.
Kao i ranijih godina, LGBTIQ osobe metom su zločina iz mržnje. I dalje postoji diskrepancija između prijavljenih zločina iz mržnje te stvarne brojke počinjenih zločina iz mržnje. LGBTIQ osobe često ne prijavljuju diskriminaciju i/ili nasilje na osnovi spolne orijentacije, rodnog identiteta ili rodnog izražavanja zbog straha od ponovljene stigmatizacije i marginalizacije u svom okruženju, zbog straha od prisilnog outanja (tj. da će se otkriti da je osoba lezbijka, gej, biseksualna ili transrodna), kao i zbog nepovjerenja u institucije.
Pristup životnih partnera posvojenju djece nije omogućen ni u 2020. godini. Međutim, nakon višegodišnje pravne bitke u 2020. godini odobren je zahtjev za udomljavanje djece istospolnom paru, no ne i posvajanje djece.
Prava beskućnika
Postojeća zakonska definicija beskućnika ne obuhvaća osobe koje stanuju u neadekvatnim životnim prostorima kao ni sekundarne i tercijarne oblike beskućništva, što onemogućuje kreiranje odgovarajućih prevencijskih politika. Iako se u službenim statistikama broj beskućnika kreće između 300 i 500, prema stvarnim procjenama na terenu ta brojka je puno veća, dok broj građana koji živi u riziku od beskućništva prelazi nekoliko tisuća. Hrvatska nema donesenu strategiju prevencije i borbe protiv beskućništva niti strategiju socijalnog stanovanja.
Ilustracija: dnevni boravak beskućnika pod vedrim nebom (foto TRIS/G. Šimac)
Uslijed epidemije koronavirusa i razornih potresa povećao se broj novih osoba bez adekvatnih uvjeta stanovanja, a postojeći prostorni, zaštitni, kadrovski i drugi kapaciteti nisu bili dovoljni za osiguranje odgovarajuće skrbi za sve osobe kojima je ona potrebna. Za vrijeme trajanja epidemije koronavirusa beskućnici su bili izloženi dodatnom riziku zbog manjka kapaciteta za njihov smještaj te loše informiranosti o razvoju krizne situacije.
Prava izbjeglica
Hrvatska i dalje nema usvojenu važeću migracijsku niti integracijsku politiku. U 2020. godini odobrene su svega 42 međunarodne zaštite, što je najmanja stopa odobravanja od početka izbjegličkog vala 2015. godine. U odnosu na prethodne godine, nezakonita protjerivanja postala su nasilnija i učestalija, dok neovisne i učinkovite istrage i dalje ne postoje. Postupanja policije na granici i u dubini hrvatskog teritorija odnosno nezakonita i često kolektivna protjerivanja te uskraćivanje pristupa sustavu azila nisu u skladu s hrvatskim zakonodavstvom, a također krše Zakonik o schengenskim granicama te općenito EU i međunarodno (izbjegličko) pravo.
Ilustracija
Organizacije za prava izbjeglica procjenjuju da 10 ta brojka nezakonitih protjerivanja s hrvatskog teritorija premašuje 20.000. Ministarstvo unutarnjih poslova je tijekom 2020. godine nastavilo onemogućavati pučkoj pravobraniteljici pristup podacima tijekom obilazaka u sklopu Nacionalnog preventivnog mehanizma.
Integracija osoba s međunarodnom zaštitom u hrvatsko društvo je i dalje otežana te se nastavljaju dugogodišnje prepreke u ostvarenju prava na zdravstvenu zaštitu, učenje hrvatskog jezika, pristupa obrazovanju i tržištu rada.
Prava nacionalnih manjina
Krajem 2020. godine Odbor ministara Vijeća Europe poručio je da bi Hrvatska trebala više učiniti na učenju jezika manjina i promicanju jezika manjinskih zajednica u obrazovanju, javnoj upravi i medijima te poziva na uvođenje manjinskih jezika u ravnopravnu i službenu upotrebu u više općina s dovoljnim brojem govornika određenog manjinskog jezika.
Pripadnici romske nacionalne manjine i dalje se suočavaju s brojnim preprekama u ostvarivanju svojih prava, posebice u zapošljavanju, pristupu uslugama i pravu na adekvatan životni standard, a nastavlja zabrinjavati i još uvijek pristuna segregacija Roma u obrazovnom sustavu. Mnogi Srbi povratnici žive u nerazvijenim ruralnim krajevima, prometno izolirani i u lošim životnim uvjetima te još uvijek nisu u mogućnosti ostvariti svoja imovinska prava, a njihova je imovina i dalje izložena uzurpaciji i devastaciji.
Romsko naselje foto Facebook
Dodatno, potres s kraja 2020. godine dodatno je otežao i onako tešku socio-ekonomsku situaciju s kojom se suočavaju svi stanovnici Banije, jednog od najsiromašnijih krajeva Hrvatske u kojem živi značajan broj pripadnika srpske nacionalne manjine. Fizički napadi, govor mržnje, verbalne prijetnje, uništavanje imovine i onemogućavanja korištenja vlastite imovine pripadnika srpske nacionalnosti zabilježeni su i u 2020. godini.
