Neovisni novinarski portal
26.7.2021.
POLITIKA / wheels on fire
Ismar Krdžalić,

„Zbog nedostatka sluha prema osobama sa invaliditetom na Balkanu, stvara se dojam nevidljivosti ove populacije“

Ismar Krdžalić,

Razgovarao sam s Ismarom Krdžalićem, dečkom iz Tešnja koji je u potrazi za boljim životom i napretkom odselio u Njemačku sa majkom, a invaliditet ga nije spriječio u tome…

Kako bi se ukratko predstavili našim čitateljima, tko se, otkuda ste?

Ja sam Ismar Krdžalić, dvadeset devetogodišnji književnik, zaljubljenik u knjige, te uz sve to osoba sa invaliditetom. Budući da govorim njemački, francuski, španski i engleski, moguće je reći da sam poliglot. Dolazim iz Tešnja , malog bosanskohercegovačkog gradića, gdje sam proveo dvadeset i šest godina svog života.

Koji je Vaš zdravstveni problem? Pojasnite malo.

Rođen sam 1992. godine u okupiranom Doboju, na samom početku rata u Bosni i Hercegovini. Iako sam na svijet došao nakon sedmonjesečne trudnoće, bio sam sasvim zdrava beba, ali sam zbog neadekvatne medicinske njege tokom prvih godinu dana života dobio visoku temperaturu, što je rezultiralo cerebralnom paralizom. Međutim, danas se po kućnoj površini mogu kretati pomoću hodalice, dok mi kretanje po gradu olakšavaju električna kolica.

Ismar Krdžalić,

Odselili ste u Njemačku, u koji grad ? Iz kojeg razloga? Što tamo radite?

Odselio sam u Mainz, prvenstveno kako bih nastavio studij germanistike započet u Sarajevu. Na Univerzitetu Johannes Gutenberg pored germanistike studiram i francuski jezik.

Koliko je bilo teško kao osobi s invaliditetom odlučiti se na takav korak, Što je prevagnulo?

Smatram da je svakoj osobi, bez obzira na stanje fizičke pokretljivosti, teško odlučiti se na odlazak. Kod mene je stvar u tome da sam poprilično ambiciozna osoba, koja je znatiželjna prema životu i svemu onome što on pruža ukoliko sebi kažemo: Ja to mogu! S druge strane, bilo bi mi izrazito teško da sam morao ostati. Moja majka već godinama nije radila, pa smo tako skupa iz Tešnja odselili za Sarajevo, gdje me svakodnevno pratila na predavanja. Teško je kada vam rodbina mora davati financijsku injekciju kako biste ostvarili svoj san. Cijene najamnine stanova su u svim glavnim gradovima vrlo visoke. Pružena pomoć se opravda uspjehom, kojeg je u mom slučaju konstantno bilo, ali kako sebi opravdati činjenicu da jedna od najvažnijih obrazovnih institucija u državi raspolaže preuskim liftom, koji najčešće ne funkcioniše. Kako se roditelju ikada odužiti za sate provedene na klupama univerzitetskog hodnika i kako samom sebi nadoknaditi vrijeme koje ste bacili niz vjetar čekajući docente koji su jednostavno zaboravili na vaš unaprijed zakazani termin konsultacija. Ono što je bilo krajnji okidač za pakovanje kofera, kome je prethodilo gotovo dvogodišnje čekanje na vizu, jeste priznanje samom sebi da sam u više navrata bio verbalno zlostavljan od nekolicine akademskih pripadnika. Ohrabruje me to kada neko preže od mog tijelesnog oštećenja, ali nikome nikada neću dopustiti da mi snove zasnovane na intelektualnim sposobnostima pretvara u noćne more.

Je li netko od Vaših ukućana odselio sa Vama, ili ste u ovu „avanturu“ ipak krenuli sami?

Sa mnom je odselila moja majka, koja svojom snagom i ljubavlju predstavlja stup svih mojih uspjeha. Snažan vjetar u leđa svojom financijskom podrškom daje mi i sestra, koja već duži niz godina živi i radi u Njemačkoj. Divno je imati sestru kojoj je najveći životni cilj olakšati život svojih najmilijih.

Ismar Krdžalić,

Kakvi su bili prvi dani života u stranoj zemlji? Jeli bilo razmišljanja: ‘Možda nisam trebao“ i sl?

Prvi dani života u Njemačkoj za mene nisu bili i prvi dani boravka u toj zemlji. Godinama unazad sam tu ljeti provodio nekoliko mjeseci. Nažalost, uoči mog odlaska preminula je osoba koja je imala mnogo utjecaja u gradnji moje ličnosti. Gdje god da sam bio, tuga za majčinom mamom bi bila ogromna. Ovako sam svu radost dolaska, koju nisam mogao podijeliti s njom, usmjerio u savladavanje fakultetskih obaveza. Ako ponekad na trenutak i pomislim da možda nisam trebao napustiti domovinu, odmah se sjetim koliko sam postigao za samo tri godine. Više ne smatram da Francuzi prebrzo govore jer ih sve bolje razumijem.

Koja je razlika između života na Balkanu i i života u Njemačkoj za osobe s invaliditetom? Ovdje mislim apsolutno na sve čega se možete sjetiti za usporedbu, tj. ono u sto ste naravno Vi upućeni, možete li na to detaljnije pojasniti…

Nadam se da me odgovor na ovo pitanje neće učiniti superiornijim u odnosu na one osobe sa invaliditetom, koje svoju životnu borbu vode na Balkanu. Na svojoj koži i dalje nosim ožiljke slične njihovima. Ovo što ću sada reći, neka bude šamar nadležnima, koji su dužni svim svojim građanima pružiti život dostojan normalnog čovjeka. Električna i ručna kolica koja imam ustupljena su mi na korištenje putem zdravstvenog osiguranja. Posjedovanjem invalidske iskaznice ostvario sam pravo na besplatnu vožnju u svim gradovima diljem Njemačke. Većina prijevoznih sredstava ima pristupnu rampu. Zbog nedostatka sluha prema osobama sa invaliditetom na Balkanu, stvara se dojam nevidljivosti ove populacije, potkrijepljen poražavajućom činjenicom da glavni grad Bosne i Hercegovine u sistemu gradskog saobraćaja trenutno nema niti jedno vozilo sa pristupnom rampom. Poražavajuće je i to što sam neke od svakodnevnih, gotovo usputnih aktivnosti poput samostalnog odlaska zubaru ili odabira cvijeća povodom Dana žena, prvi put obavio ovdje. Univerzitet na kome studiram može se pohvaliti time da je dosad jednu osobu sa invaliditetom doveo čak do doktorata.

Bavite se koliko vidim i pisanjem te vrlo ste aktivni posebno na Instagramu i YouTubeu, Što pišete, te kakav sve sadržaj pružate ljudima na društvenim mrežama? Kako Vas ljudi mogu pronaći?

Iza sebe imam autobiografski roman „Poseban od prvog udisaja“, objavljen 2012. godine, te zbirku kratkih priča „Gram prijateljstva“, objavljenu pet godina poslije. Odnedavno sam nakon trogodišnje pauze ponovo oživio svoj YouTube kanal (Ismar Krdzalic), gdje se mogu naći videa knjiga koje sam pročitao. U svrhu daljnjeg povezivanja sa knjigoljupcima diljem svijeta pokrenuo sam i književni profil na Instagramu (bosnian_bookworm). Na društvenim mrežama najčešće dijelim svakodnevne radosti, citate iz svojih djela, te motivacione snimke sa fizioterapije.

Jeli možda postoji mogućnost Vašeg povratka u Vaš rodni kraj u budućnosti?

Rekao bih će uvijek postojati želja, ali da još dugi niz godina neće biti mogućnosti. Da bih stekao svakodnevnicu koju ovdje imam, morao bih prije svega naići na razumijevanje vlasti, koja će se aktivnije pozabaviti otklanjanjem arhitektonskih barijera, reformom obrazovanja… Najrealnija želja bila bi međutim da nekoliko tjedana u godini boravim u domovini.

Što se tiče društvenog života, koliko Vam je dugo trebalo da pronađete svoje društvo u novoj sredini , koliko je trebalo da se Vi tu uklopite?

Među kolegama su se relativno brzo izdvojili oni, koji će mi sasvim sigurno ostati prijatelji i po završetku studija. Kada vam neko pomaže prilikom učenja francuskog jezika ili dobrovoljno iščitava vaše seminarske radove, stvori se neka čvrsta veza. Prijateljstva sam sklopio i sa svojim terapeutima, jer mi je lakše raditi sa osobama koje mogu oraspoložiti. Uklopio bih se još i bolje, ali su mjere opreza uzrokovane COVID virusom utjecale na moju društvenu interakciju. Privremeno, nadam se…

Jeste li nakon preseljenja izgubili kontakt s prijateljima odavde?

Neka poznanstva su se zahladila. Pouzdano znam da su odnosi sa prijateljima na jednakom nivou jer znaju šta me potaknulo na odlazak, te da sam usprkos svemu i dalje tu da ih saslušam i dam iskren savjet. To dokazuje i njihova spremnost da prilikom svakog mog dolaska kući izdvoje vremena za druženje. Pored toga sam online stekao i nove prijatelje, koje jedva čekam vidjeti.

Ismar Krdžalić,

Koji je Vaš glavni cilj u životu u ovom trenutku?

Glavni cilj mi je doći korak dalje u stjecanju akademskog statusa i ne izgubiti vjeru u to da će Bog onima koje volim podariti zdravlje i očuvati razum u ovom vremenu prepunom izazova.

Što bi ste poručili svim koji budu pročitali ovaj tekst?

Poručio bih im da svakog jutra budu ponosni na svoju sliku u ogledalu i da se potrude sami sebi podariti smiješak. To me održava gdje god da boravim. Ukoliko imaju neki cilj, goruću želju, sebi duguju rad na njihovom ostvarenju. Svaki naš cilj veći je od naših strahova!

 

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI