“Mandat s karakterom”. Tako će prvu godinu Milanovićevog mandata na Pantovčaku komentirati oni koji su mu skloni, jer vjeruju da su tom sintagmom, tom parafrazom njegovog slogana iz predsjedničke kampanje rekli dovoljno da ih se dalje više ne propitkuje. Jer, zapravo ne bi imali puno što pohvalnog za reći. Ali, što to uopće znači “mandat s karakterom”? Da je Zoran Milanović ostao svoj, dosljedan onomu što je i ranije zagovarao kao svoja stajališta? Pa, tu se i nije trebao posebno truditi. Jer, Milanović i ne može biti drugačiji, sve i da prođe antimilanovićevski tečaj. Jer, to jest njegov karakter, ekscentričan, egoističan, samodopadan, i u tome postojan. Ukratko, Milanović je to što jest, i nažalost, iz svoje kože ne može...
Teško da je u Hrvatskoj ijedan političar toliko ambivalentan u svom javnom djelovanju kao što je to aktualni predsjednik Republike Zoran Milanović. Njegova ambivalentnost izvire iz činjenice tradicijskog, obiteljskog nasljeđa, u osnovi konzervativnog, i libertarijanstva kao izvorno njegovog opredjeljenja. Njegov je moto uvijek biti drugačiji, otvoreniji i izravniji od drugih, po mogućnosti šokirati, jer samo tako ostavlja “trag u beskraju”. I da, ima u tome više iskrenosti i spontanosti negoli poze.
Pritom, njegovi protivnici, oni na koje se obrušava, nisu birani po ideološkom ključu, ideologija nije njegov fokus, on gradi neku svoju, novu ideologiju koja ruši sve postojeće teorijske standarde i kombinira lijevo i desno, konzervativno i liberalno, mačističko i moderno, agresivno i defanzivno. Stoga su i njegovi štovatelji, godinu dana nakon izbora, mješavina zakletih lijevih fanova i nekadašnjih ljutih protivnika s desnice koji u njemu otkrivaju najvećeg suverenistu u aktualnom etablishmentu…
U proteklih godinu dana, kao njegov pozitivan doprinos civiliziranju društva i njegovom destigmatiziranju kao proustaškog u temeljima, koje je postavio još Franjo Tuđman, može se svakako navesti odnos prema fašističkom, endehazijskom pozdravu Za dom spremni. Odbio je sudjelovati na komemoraciji u Okučanima, ali i na obilježavanju obljetnice vojne operacije Maslenica, zbog HOS-ovaca u službenom protokolu i njihovih odora sa ZDS pozdravom. To je vjerojatno najdosljednija manifestacija Milanovića na poziciji šefa države. I njegov najpozitivniji predsjednički, državnički potez, pogotovo što je u masleničkom slučaju sa svečanosti povukao i sve predstavnike OS RH.
S druge strane, otkrićem kako je bio jedan od gostiju iz proskribirane Slovenske 9, i uživao u domaćinstvu kompromitiranog Dragana Kovačevića, učinilo ga je nevjerodostojnim, neprincipijelnim hedonistom kojem jako odgovara privilegirani položaj i osobito mu ne smeta šareno društvo, koje se u hrvatskim prilikama tretira kao tzv. društvena krema, često bez ikakvog pokrića. Dapače, za njega ima upravo nešto privlačno u takvom društvu koje bi se u nekim svojim aspektima moglo nazvati i rubnim. Milanović ima taj bacground trešnjevačkog fakina koji s godinama u njemu nije izblijedio. I upravo taj fakin ga je odveo u Slovensku, usred lockdowna, gdje se našao u društvu i ambijentu koji je nedostojan predsjedničke funkcije. Navodno, stigla riba od Ante, pa da se ne baci, ironizirao je situaciju, posve svjestan da bi svaki, tobože ozbiljan alibi, bio više optužujući negoli oslobađajući.
Nekonvencionalan kakav jest, i nimalo impresioniran pozicijom šefa države zbog manjka stvarnih ovlasti, Milanović se, kad je shvatio da mu, osim same činjenice da je tamo bio, ne prijeti opasnost i od dodatnih kompromitirajućih detalja, s tim skandalom gotovo sprdao. Čime ga je, makar kad je njegova involviranost u slučaj Kovačević u pitanju, uspješno relativizirao.
I njegovo svađalačko, verbalno nadmetanje s Plenkovićem, nedostojno je pozicije predsjednika države ( baš kao i premijera ), ta pubertetska razina konfrontacije sa suparnikom, kao da su se našli u birtiji i nakon nekoliko pića izgubili kontrolu i “pošaketali” se na prljavom betonu lokala, nažalost, nije incident nego stil kojeg Milanović prakticira od situacije do situacije. Njegova potreba da protivnika “zatuče” verbalnim akrobacijama kad već ne može fizički ili pozicijski, a ponekad se čini da bi najrađe potegnuo pesnicu, predstavlja ga kao kolerika kojem ipak manjka samopouzdanja, pa ga nadoknađuje teškim riječima s jakim efektima. Milanovića, besumnje muči gubitak političke pozicije koja je za državu ključna, a ne “rezervna”, figurativna i gotovo počasna.
On ne podnosi biti drugi, pa je utoliko kandidatura za predsjednika države bila neka vrst njegovog testiranja za buduće političke korake i neka vrsta tranzicije prema njima. Dokazao je da i nakon višegodišnjeg izbivanja iz politike može pobijediti, ali tu je pobjedu sklon precjenjivati. Jer, uz bivšu predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, kojoj je i vlastita stranka uskratila iskrenu potporu, a javnost okrenula leđa, pobijediti i nije bilo neko posebno, čudotvorno umijeće.
No, onog trenutka kad je prošao kroz vrata Pantovčaka i udobno se smjestio, njegove predsjedničke ambicije kao da su se sasvim iscrpile. U bitna državna pitanja se ne miješa, Vladi ne nameće ključne teme za raspravu, uglavnom je kooperativan s Plenkovićem, a tek povremeno, da se Vlasi ne dosjete, njegov oponent. Petogodišnji mandat na čelu države donosi mu komoditet, održivost u politici , privilegije i medijsku prisutnost. A od posla se svakako, što je za njega itekako bitno, neće pretrgnuti… Daje mu dovoljno vremena da na miru, bez stresa i potresa, razmisli što će dalje sa svojom političkom karijerom. Ali, sama funkcija je daleko ispod razine na kojoj bi htio biti i za koju misli da je rođen. Doživljava je drugorazrednom, što ga priječi da se na toj poziciji osjeća “svoj na svome”, frustrira ga taj osjećaj “drugotnosti”, koji prezire iznad svega.
Upravo zbog tog shvaćanja odbio je svojevremeno, umjesto bolesnog, covid-zaraženog predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, otići na summit u Bruxelles, iako je vanjska politika dio njegovih ovlasti, i po Ustavu je, zajedno s Vladom, njezin sukreator. Teza da ne može prihvatiti tu obavezu u posljednji trenutak, ad hoc, da se za temu nije pripremio, neuvjerljiv je alibi za potpuno promašen, kompleksaški i nedržavnički potez koji je rezultirao time da je Hrvatsku na summitu zastupao slovenski premijer Janez Janša. A sve samo zato što Milanović ne može prihvatiti da bude bilo kome, pogotovo Plenkoviću, rezerva, zamjena…
Iz činjenice minimalističkih ovlasti koje u Hrvatskoj predsjednik Republike ima, proizlazi i Milanovićeva povremena, marginalna involviranost u društvene procese. Komoditet funkcije koja je više počasna negoli djelatna, dopušta mu u najvećoj mjeri dosad, biti, bez posljedica, ono što on uistinu jest. To nije sasvim mogao ni kao premijer, a ni kao šef SDP-a. Sada, pak, čini što hoće: kad ga je volja komentira događaje, kad nije od volje šuti, s predsjednikom Vlade, koji mu je obećao tvrdu kohabitaciju, bildao je mišiće kad je mislio da mu to treba, a potom demonstrirao slogu i suglasje, kakvo Plenković nema ni s nekim od svojih stranačkih kolega. No, to nije suglasje proisteklo iz zajedničkih stavova koje dijele, ili iz nenadane ljubavi koja se među njima rodila, nego iz pragmatičnih razloga.
Zoran Milanović je iznimno inteligentna, iako destruktivna osoba, što limitira njegove političke dosege i perspektive. Ali, itekako je svjestan toga da bi permanentni sukob s Plenkovićem bio štetniji njemu negoli njegovom najvećem političkom konkurentu. Zbog toga danas drži nogu na kočnici kad je u pitanju premijer i njegova Vlada.
Primjer za to je, recimo, otkriće kriminalne poslijeratne obnove na Baniji koju je razotkrio katastrofalan potres u kojem su kuće, obnovljene prije dvadesetak godina, srušene kao kule od karata. I mada bi se od šefa države, koji ima snažnu korektivnu ulogu u društvu, očekivalo da inzistira na djelovanju institucija i utvrđivanju istine o suspektnoj, moguće kriminalnoj obnovi, koja bi se mogla tretirati i kao ratno profiterstvo, i sankcioniranju odgovornih, Milanović će sasvim benevolentno ustvrditi da ne vidi tu posla ni za DORH ni za USKOK, ničiju odgovornost, eventualno moralnu, ali što to znači. Koga bi se moglo optužiti za to, pitao se retorički. Zar jednu stranku, pojedince, tvrtke, Franju Tuđmana? Ne, to nije moguće, zaključio je, stajući u obranu kompromitiranog HDZ-ova župana Ive Žinića koji je bio glavni nadzorni inženjer u obnovi Banije nakon rata, i notornog HDZ-ovog modusa operandi.
Slično je nastupio i u slučaju Tušek, još jednoj HDZ-ovoj aferi s pokušajem podmićivanja, trgovanja utjecajem, ali i to je relativizirao, imajući na umu slučaj Sabo u Vukovaru, o kojem vjerojatno znade i više negoli je ikad rekao…
Ali, kad se u Hrvatskoj otvorila afera sa seksualnim uznemiravanjem i zlostavljanjem, kao eho međunarodnog skandala u hollywoodskoj filmskoj industriji, a potom i regionalna inicijativa #nisam tražila, koja se prenijela i na zagrebačko Sveučilište, Zoran Milanović je dao oduška svome nepatvorenom, nekontroliranom mačizmu. Izvrijeđao je B.a.b.e , zbog ružnog, glupog akronima, kako je rekao, ali u osnovi zbog onoga što su one u svom dosadašnjem radu učinile za osviještavanje problema seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja, odnosno nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, i svom silom nagazio na njih. Jednako kao i na pučku pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova Višnju Lubičić , uvredljivo je nazivajući takozvanom.
Konačno, posebno na meti drži Daliju Orešković, koju u svakoj prilici, svakim povodom, nastoji poniziti, obezvrijediti, gotovo proglasiti bolesno naivnom, iritantnom i nedovoljno inteligentnom ženom čije su ambicije nesrazmjerne kapacitetima.
Zoran Milanović je mizogina osoba, koja vrlo uspješno proizvodi neprijatelje. Pokazalo se da mu je posebna disciplina, koju već godinama razvija, pretvaranje “prirodnih neprijatelja” u sezonske prijatelje. Od toga nije i neće imati koristi, pa mu se njegovo koketiranje s desnicom koja ga danas uzima u zaštitu iz svojih razloga, nimalo principijelno i na nekim čvrstim vrijednostima koje dijele utemeljeno, dugoročno neće honorirati. A svoje izvorne štovatelje i birače, trajno će izgubiti. Osim ako se i sam ne prestroji po logici političke pragme, što je malo vjerojatno. Puno realnije je, kako neki već i procjenjuju, da s drugim predsjedničkim mandatom i ne računa, a onaj premijerski, koji bi tak’ imal’ rad, zapravo mu je, iz današnje perspektive, nedostižan. Pa je odlučio u ovom što ima uživati dok može, bildajući taj svoj ezoterični “mandat s karakterom”…
Arhiva: Zoran Milanović (FotoTRIS/H. Pavic)
