Čovjeka se određuje kao slobodno biće, no sloboda nije nešto lako odredivo, ona je kvaliteta koja nekome daje autonomiju u djelovanju, na način da je netko, upravo zato što je slobodan, kod donošenja odluka i izbora izvan uzročno-posljedičnog lanca koji taj izbor i tu odluku neopozivo određuju. Biti slobodan znači sam donositi odluke i vršiti izbore, odnosno biti u mogućnosti i drugačije odlučiti i izabrati od onoga što je odlučeno i izabrano. Samo osoba koja autonomno ili slobodno, bez naloga nekog autoriteta ili konteksta, određuje ili vrši izbor, uistinu je slobodna. Svi drugi ili utvaraju da su slobodni ili su odustali od vlastite slobode.
Biti slobodan ne znači uvjeravati sebe da si mogao i drugačije odlučiti od onoga što si odlučio, nego uistinu biti u mogućnosti drugačije odlučiti. Iako ovo može djelovati kao filozofsko kompliciranje slobode, tome nije tako. Sloboda je zaslužila da je sagledamo sa svih strana kako bismo došli do zaključka da su samo malobrojni slobodni i kako su i ti
malobrojni iznimno rijetko slobodni. Po mom sudu, čovjeka bi primjerenije bilo odrediti kao biće koje je uglavnom odustalo od slobode ili kao biće koje je zarobilo vlastitu slobodu i, što je najgore, zbog toga ne osjeća nikakav sram. To je zato što je istovremeno i utamničenik i tamničar.
Lopovluk, kriminal i nesloboda
Slobodan čovjek ima iskustvo sadašnjeg života, dok istovremeni utamničenik i tamničar razvija lažno sjećanje na slobodu. Istovremeni tamničar i uhićenik nije spreman čak ni sjećati se vlastite neslobode, on je uhitio i utamničio i sjećanje na vlastitu neslobodu kako bi se uvjerio da je slobodan.
Da ne bih bio previše apstraktan, događaj koji je obilježio proteklu godinu je potres na Baniji. Ovaj potres je strašan zbog toga što je izazvao ljudske žrtve i enormne materijalne štete. No, ovaj potres ne bi izazvao takve posljedice da ovo područje, kada se nakon rata provodio projekt obnove kuća, nije opljačkano. Da su kuće obnovljene bez krađe, danas bismo svjedočili potpuno drugim prizorima. Da smo slobodni kao pojedinci i da je naše društvo formirano kao društvo slobodnih pojedinaca, krađa se ne bi dogodila ili, ako se već dogodila, oni koji su omogućili krađu – a to sada više nije samo krađa nego je riječ o nečemu mnogo gorem, riječ je o smrti građana i razaranju njihovih domova – snosili bi posljedice, od pravnih do političkih. Ništa od toga se ne događa, jer su krađa, lopovluk, kriminal i nesloboda upisani u uzročno-posljedični slijed koji određuje život ove države i koji određuje život ovoj državi.
Ova država je neslobodna, u njoj žive dominantno neslobodni ljudi koji utvaraju da su slobodni, da su mogli i drugačije odlučiti i izabrati, a nisu. Prava istina je da su oni bili prisiljeni izabrati politike koje će ih otvoreno pljačkati, ubijati, razarati im domove i tjerati njihovu djecu iz ovog parka nesloboda. Ovo je država duboko i nepopravljivo neslobodnih
ljudi koji su utamničili sebe same i sada se nalaze u ulozi koja svakom slobodnom čovjeku predstavlja pakao, a to je uloga istovremenog utamničenika i tamničara tog utamničenika.
Tamničar i utamničenik
Biti samome sebi tamničar i utamničiti se do samoga sebe, zasigurno nije oznaka slobodnog čovjeka. Takav čovjek bira one koji će ga uništavati, zato što ih nužno mora birati. To nije sloboda izbora, nego javno očitovanje vlastite neslobode. Takav čovjek bi i danas birao one koji će ga uništavati, baš kao što će ih i sutra birati.
Problem naše države nije u izbornom zakonu, nego u antropološkoj strukturi neslobode onih koji misle da slobodno biraju, a samo sudjeluju u demonstriranju vlastite neslobode. Mi smo dominantno neslobodno društvo, i zato
nemamo razvijen osjećaj odgovornosti. Biti slobodan, znači snositi posljedice zbog pogrešnih izbora, odnosno biti odgovoran. Postoji li odgovornost u zemlji u kojoj se građani sustavno pljačkaju, izlaže ih se institucionalnoj nebrizi, nefunkcioniranju pravosuđa i društvenoj nepravdi? Jasno da ne postoji. Ovo je društvo zaslužnih za vlastitu i društvenu neslobodu.
Dok promatram prizore razorene Banije, jasno mi je da naš najbitniji rat nije bio Domovinski rat. Tu smo pobijedili, taj rat je završen. Naš najbitniji rat, onaj koji smo izgubili, rat je u kojemu smo postali neslobodni, jer smo svojevoljno odustali od slobode. Tu slobodu nam nitko nije oduzeo, sami smo se utamničili i sami čuvamo vlastitu neslobodu. A to što usput pričamo priče o značaju Domovinskog rata, to je samo utješno, lažno sjećanje da se ne
susretnemo s vlastitom neslobodom. Neslobodan čovjek ne može biti roditelj, partner, prijatelj, sin, bračni drug, branitelj… Neslobodan čovjek je izdajica djece, roditelja, partnera, prijatelja, kolega, suboraca, države i društva.
Izdajice
Kako nam slijedi popis stanovništva, dodao bih jednu stavku, a ona glasi: jeste li izdajica? To me zanima. Ne zanima me koliko nas ukupno ima, koliko ima Hrvata, koliko Mađara, koliko muškaraca, a koliko žena, kakva je naša
dobna, a kakva obrazovna struktura. Sve su to nebitni podaci. Jedini bitni podatak je onaj koliko u ovoj državi ima izdajica vlastite slobode, ove države i ovog društva. O tom rezultatu ovisi ima li ova država budućnost ili nestaje u imploziji izdaje i neslobode.
Dok pišem ovu kolumnu, na radiju slušam Košića koji nas poučava neslobodi, navodeći da su nas tlačili Turci, komunisti, Srbi i sada potres. Dakle, Košića tlače Turci, komunisti, Srbi i potres. Kako je poznat kao čovjek specifične vjere, eventualno bi tlačenje mogao oprostiti potresu. D. Kordiću nema što opraštati, taj je, bez sumnje, aktivno provodio Košićeve politike „kršćanske ljubavi“. Zato mu je i ljubio ruke. Poznato je da ruke simboliziraju sve ono što je čovjek u životu činio. Košić je zapravo poljubio Kordićeve čine kao vlastite čine. Te čine je Košić posvojio i oni su postali njegovi čini.
Otvoreno kažem: ateist sam u odnosu na Košićevog boga i gorljivi mizantrop u odnosu na njegovo poimanje čovjeka. Ustajem protiv takvog neba i protiv takve zemlje. Ustajem protiv svih nikad popisanih, a toliko brojnih,
izdajica ovog društva, ove države i mogućih nebesa. Ovoj zemlji treba sloboda.
