Skandal usred kojeg se našao vladin Znanstveni savjet za suzbijanje pandemije covida-19 vrlo dobro ilustrira prirodu vlasti u Hrvatskoj. Od 12 članova Savjeta, njih nekoliko javno je izrazilo neslaganje s nedosljednim mjerama Nacionalnog stožera civilne zaštite, ili bolje rečeno politikom Plenkovićeve vlade u suzbijanju koronavirusa, neprimjerenom eskalaciji pandemije u Hrvatskoj, koja s Luxembourgom nosi titulu najgore u Europi. Zbog potpisa na Apelu 26 znanstvenika, kojim se od Vlade traži pooštravanje mjera kako bi se bolje i uspješnije kontrolirala zaraza, njih pet koji su u Znanstvenom savjetu, našli su se trenutno na “listi za odstrel”…
Taj je potez klasičan čin autokratske vlasti koja ne trpi prigovora, kamoli otvorene javne kritike, čak ni od onih koji je volonterski servisiraju svojom stručnošću i znanjem. Nije stoga čudo da je izazvao konsternaciju javnosti…
I upravo javne osude sankcioniranja drugačijeg mišljenja, natjerale su premijera da reterira. Pa je svoga nesretnog predstojnika “bacio u vatru” da kako zna skuplja rasuto perje svoga egocentričnog šefa. Poslušan i lojalan, Zvonimir Frka Petešić, stoički je preuzeo sav teret krivnje na sebe, i stao pred javnost braneći se nesporazumom kojega je vjerojatno baš on skrivio, kako je govorio, štiteći od osuda i kritika premijera. Odjednom, “nepoćudni” znanstvenici nisu razriješeni, mada im se i ospbn “zahvalio na suradnji”. Ali, sve je to nesporazum…
No, svima je jasno da nema toga predstojnika ureda, bilo kojeg šefa vlade, kamoli Plenkovića, koji bi se usudio zahvaliti na suradnji bilo kome, nekmoli petorici slobodnomislećih, neovisnih znanstvenika u vladinom savjetu, a da za to nije dobio nalog svoga poslodavca. Dakle, Zvonimir Frka Petešić ni u snu ne bi pomislio otkazati suradnju potpisnicima Apela u Znanstvenom savjetu da to od njega nije tražio premijer. Da je Frka kriv, već bi prvog dana skandala letio iz Vlade …
Koliko god se Frka Petešić, kad je već “proliveno mlijeko”, posipao pepelom, preuzimao odgovornost i gotovo sat vremena besadržajno pravdao, svakom ozbiljnom i razumnom jasno je da predstojnik nije djelovao samostalno ni samoinicijativno. Nažalost, iako samo izvršitelj volje premijera Plenkovića, morao je sam “sanirati posljedice” kao da ih je sam i izazvao. Štoviše, trebalo je javnost uvjeriti kako premijer nema baš ništa s tim, kako je to sve bila njegova ishitrena, nepromišljena odluka, kako je zbog “šuma u komunikaciji” proizveo nesporazum, pa se eto, svim ispričava. Pristao je biti isključivi krivac za nešto što nije njegova zamisao, i još se branio žalosno nebuloznim objašnjenjima. Primjerice, “ja sam znanstvenicima zahvalio na suradnji, što nije isto kao zahvaliti se na suradnji”, jedna je od Frkinih verbalnih akrobacija s bolnim posljedicama kojima je svjesno pristao na – glupost! Ali, na to je autodiskreditiranje pristao onog dana kad je odlučio biti Plenkovićev predstojnik ureda…
Nije ovdje u pitanju Zvonimir Frka Petešić niti njegov obračun sa članovima Znanstvenog savjeta koji misle i govore drugačije od “dvorskih savjetnika”, riskirajući da izazovu bijes s Olimpa. Ovdje se radi o obračunu predsjednika Vlade Andreja Plenkovića sa znanstvenicima koji su se drznuli stati iza Apela 26-orice koji misle da Vlada i njezin Stožer rade krivo, da su njihove epidemiološke mjere više političke nego stručne, i što je najgore, da su na štetu zdravlja građana.
Već smo vidjeli da Andrej Plenković ne tolerira one koji misle drugačije, a znamo i kako postupa kada mu se netko iz njegova okruženja suprotstavi. Svi se sjećamo kako je pomeo Mostove ministre koji su se suzdržali od potpore njegovom glavnom “financijašu” Zdravku Mariću. Odmah su odletjeli iz Vlade. I tu se zapravo i nema što previše reći, pogotovo mudrovati. Jer, oni koji su prihvatili biti dio njegova tima, neovisno o tome što ne nose i njegovu stranačku iskaznicu, ne mogu si dopustiti opstrukciju tog istog tima i njegove politike. Oni su angažirani profesionalno. Pa, ma koliko da je taj nalog tajnici da pripremi raskid njihovih ugovora o radu bio neugodan, realno govoreći načelno je ispravan.
Ali Znanstveni savjet je volontersko, savjetodavno, stručno tijelo. Vlada ga je osnovala da bi se koristila znanjem okupljenih stručnjaka i njihovim savjetima u iznimno teškoj situaciji. Ona ih treba, jer znaju što ona ne zna i kompetentni su za ono za što nitko u Vladi nije. I bio bi red da ih Vlada i premijer slušaju, poštuju i njihove sugestije uvažavaju. A ne da ih, kad su u nesuglasju s onim kako predsjednik Vlade vidi situaciju i borbu s pandemijom, kažnjavaju. Zar bi i znanstvenici trebali biti apologete vlasti, i u njezinom interesu negirati i znanost samu?
Frka Petešić tvrdi kako je nekorektno da neki od opozvanih članova Savjeta u subotu s njim tijekom video-konferencije konstruktivno razgovaraju o epidemiološkoj situaciji, a u nedjelju izlaze s Apelom na kojem su i njihovi potpisi, a da mu nijednom riječju taj apel nisu spomenuli. No, čini se da je s Apelom bila upoznata i članica Stožera Alemka Markotić. Vjerojatno, ne samo ona…Ni otvorena, ni zatvorena pisma, ni savjete i preporuke znanstvenika Vlada nije udostojila odgovora, i zato je Apel javnosti bio zadnja opcija onih koji koji imaju što reći i očajnički žele da se to čuje.
Da na ovom javnom obraćanju znanstvenika premijeru nije bio potpis Ivana Đikića, možda bi izostala javna polemika oko njegova sadržaja i njegovih implikacija, a pogotovo suspenzija potpisnika koji su i članovi Znanstvenog savjeta. No, Đikić je “crvena krpa” premijeru Plenkoviću, zbog svoje upornosti i kontinuiteta u javnom upozoravanju Vlade i Stožera da u sprječavanju širenja zaraze posežu za krivim mjerama. Đikić je početno nudio savjete, upozoravao na mogući razvoj epidemiološke situacije ukoliko se ne primjene adekvatne mjere, navodio premijere kako to rade drugi, ali Plenković ga nije htio ni čuti, kamoli njegove sugestije uvažiti.
Ivanu Đikiću, koji je svoj znanstveni ugled i reputaciju izgradio u svijetu, nije potrebno iscrpljivati se dokazujući da se može u svojoj kući biti prorok, jer od toga nema koristi. Njegove kolege, koje je premijer odlučio zadržati u Savjetu unatoč ovoj blamaži, ili samo zbog nje, sklonije su prikloniti se, negoli otkloniti, pa su već neki od njih deklarirali svoju spremnost na suradnju, formalnu ili neformalnu, jer je za njih najvažnija zdravstvena slika u zemlji. I to je u redu. Ali, Frka Petešić je bar u jednom u pravu: Povjerenje je narušeno. Znanstveni savjet teško može opstati u ovom sastavu…
Međutim, Ivanu Đikiću, ali i hrvatskoj javnosti, Vlada i dalje duguje odgovore na neka bitna pitanja o sukobu interesa njezinih preferiranih savjetnika: Lauca, Radmana i Primorca. Pogotovo jer se govori kako je okidač za ovaj ružni obračun s dijelom znanstvenika bilo upravo njihovo traženje da se neki od članova Savjeta zbog možebitnog tereta sukoba interesa ( Gordan Lauc, Dragan Primorac, koji su, navodno, i na Savjetu priznali da su u potencijalnom sukobu interesa ) isključe iz Savjeta. To što oni sami danas govore, više kao poduzetnici nego kao znanstvenici, demantirajući bilo kakav sukob interesa, nije ni dovoljno, ni uvjerljivo. Javnost ( građani ) ima pravo znati. Zaslužuje relevantnu i na argumentima utemeljenu informaciju o tome, a ne vladino ignorantsko odmahivanje rukom na pitanja od nepobitnog javnog interesa.
