Neovisni novinarski portal
15.5.2021.
wheels on fire
S Mupo-ove akcije na Trgu bana Jelačića u Zagrebu (foto MUP)

Treba li ljude plašiti invaliditetom?

S Mupo-ove akcije na Trgu bana Jelačića u Zagrebu (foto MUP)

Prije nekih desetak dana među populacijom osoba s invaliditetom prilično burno odjeknula vijest o akciji Ministarstva unutarnjih poslova koja se održala na glavnom zagrebačkom trgu povodom Nacionalnog dana sigurnosti cestovnog prometa.

Naime, u sklopu akcije je postavljeno 100 invalidskih kolica s porukama osoba kojima su ta kolica postala sastavni dio novog života. Broj 100 simbolizira godišnji prosjek osoba u Hrvatskoj koje zbog prometne nesreće završe u invalidskim kolicima.

Pa kako to da jedna akcija ovakvog tipa u zemlji izrazito loše prometne kulture može doći na loš glas? Iako je namjera bila dobra, mnogi moji prijatelji s invaliditetom pitaju se je li performans s invalidskim kolicima i srcedrapajućim porukama baš pravi način da se dopre do javnosti? Komentari su bili razni; od toga da akcija zapravo poručuje da nema više života ako završiš u kolicima do toga da je sama akcija diskriminirajuća za osobe s invaliditetom i da umjesto da osvijesti ljude, a ona ih i plaši nečim nepoznatim.

S Mupo-ove akcije na Trgu bana Jelačića u Zagrebu (foto MUP)

Treba li onda ljude plašiti invaliditetom i kolicima? Ne. Ali isto tako treba u obzir uzeti činjenicu da veliki broj ljudi postanu osobe s invaliditetom uslijed prometnih nesreća. Ima li poslije nesreće života u invalidskim kolicima? Naravno da ima. Ali to je neki novi život, koji često nama puno veze s onim starim životom. Što se tiče srcedrapajućih poruka, ja ih nisam tako doživio jer mislim da se iza njih kriju ljudi koliko god da su adaptirani u život s invaliditetom duboko u sebi nose neki djelić prošlog života u kojem su uživali, i za kojim žale, jer to više ne mogu ostvariti.

Ova akcija, koliko god nekima dvosmislena bila, nosi poruku da se invaliditet može svakome dogoditi. Nažalost, i ova će akcija koja po mnogima šalje dvosmislene poruke biti, kao i slične takve akcije, kratkog vijeka. Zapravo je žalosno da o njoj više pričale same osobe s invaliditetom, nego oni kojima je namijenjena. A to je zato što su ljudi općenito ne osjetljivi na tuđe probleme sve dok ti problemi ne postanu i njihovi. Isto je tako i s invaliditetom. Nitko ne razmišlja o invaliditetu dok mu se on ne dogodi, jer zdravom čovjeku samo je nebo granica.

Stoga smatram da je potrebno osvijestiti ljude da invaliditet stvaran i da to nije nešto što se događa drugima, ali im i pokazati da invaliditet nije bauk i da se s njime može živjeti, možda će tako oni zdravi imati više razumijevanja za naše probleme.

 

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI