Šibenik je na današnji dan, prije 76 godina, oslobođen od nacifašističkog okupatora u Drugom svjetskom ratu. U zoru 3. studenog partizanska vojska je ušla u grad koji je još bio pod neprijateljskom vatrom, no to nije spriječilo Šibenčane da oduševljeno dočekaju i pozdrave osloboditelje. U spomen na taj dan, 3. studenoga 1944. , Zajednica udruga antifašističkih boraca i antifašista Šibensko-kninske županije organizirala je polaganje vijenaca i karanfila na spomen-kosturnicu na gradskom groblju Kvanj. Pridružili su im se i pripadnici šibenske ANTIFA-e, predstavnici SDP-a, ali i dogradonačelnici Šibenika Danijel Mileta i Paško Rakić.
-Ovu smo godišnjicu obilježili skromno i simbolično. Na oglasne panoe u gradu postavili smo faksimil naslovnice Slobodne Dalmacije na kojoj piše “Šibenik je oslobođen!“, i to je naša ovogodišnja čestitka građanima Šibenika kojom ovaj povijesni datum želimo otrgnuti zaboravu- kazao nam je predsjednik ZUABA županije Zoran Restović.
Šibenik je dao ogroman doprinos NOB-i, pružanju otpora okupatoru i njegovim slugama koje su bile spremne trgovati s hrvatskim teritorijem za vlastite interese. Početkom studenoga 1944. oko deset tisuća boraca 26. dalmatinske divizije krenulo je u oslobađanje Šibenika uz snažnu tenkovsku i topovsku potporu. Suprotstavili su se neprijateljskoj vojsci koja je u gradu držala još oko dvije tisuće vojnika, među njima i dio snaga njemačke mornarice i pridruženih im ustaša, a paralelno s bitkom za grad vodila se i žestoka borba za oslobađanje zaleđa.
Tijekom Drugog svjetskog rata u Šibeniku su se mijenjale različite uprave, od kratkotrajne ustaške NDH, koju su nakon samo pet dana smijenili talijanski fašisti ulaskom u grad i njegovom okupacijom ( 15. travnja 1941. ) te razoružanjem ustaša, do njemačkog okupatora.
Uspostava represivne fašističke vlasti potaknula je Šibenčane na ustanak i ubrzo na osnivanje Prvog šibenskog partizanskog odreda.
Pružanje otpora kod fašističkog je okupatora samo pojačavalo represiju, pa su zaredala strijeljanja omladinaca, internacije školaraca na Molat. Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. u Šibenik dolazi bataljun Šibensko- trogirskog odreda, a Talijani otežu predaju sve do dolaska njemačke divizije koja je okupirala grad 11. rujna 1943.
Iako je Šibenik administrativno pripojen kvislinškoj NDH, stvarno nikad ta vlast nije uspostavljena, niti su ustaše za svoj režim u Šibeniku uspijevale naći gradonačelnika i predstojnika redarstva, pa i kad su mislili da ga imaju, zapravo je bio suradnik NOP-a.
Pod njemačkom komandom djelovali su združeno četnici, pripadnici fašističke milicije i domobrani, ali je antifašističko raspoloženje u gradu neprekidno bujalo, pa je ustaška mladež bila prisiljena djelovati prikriveno s obzirom na prilike koje su vladale u gradu.
Nakon oslobođenja Splita, 26. listopada, potom i Zadra, 31. listopada, razbijena neprijateljska vojska slila se u Šibenik, zadnji dalmatinski grad koji još nije oslobođen. Snažno su se utvrdili na više borbenih položaja, napose utvrdama na cesti Šibenik- Drniš i oko Drniša i Konjevrata, i sprječavali osloboditelje da uđu u grad vatrom iz talijanskih bunkera i minskim poljima posijanim oko grada.
No, želja za slobodom partizanskog Šibenika koji je dao golem doprinos NOB-i i formiranju partizanskih odreda, napokon je 3. studenoga rezultirala ulaskom partizanske vojske u grad, gdje su dočekani oduševljenjem građana, unatoč paljbi koja je još trajala. Uskoro je cijeli grad izašao na središnji gradski trg, Poljanu, pozraviti svoje junake, osloboditelje, pa se činilo kao da i nije rat, nego neko veliko mirnodopsko slavlje.
U akciji oslobađanja Šibenika Prva proleterska brigada imala je 14 poginulih i 70 ranjenih partizana, a izgubljeno je i pet tenkova. U bitkama za Šibenik poginulo je ukupno tisuću neprijateljskih vojnika a zarobljeno ih je oko 700. Šibensko-trogirski odred nakon oslobođenja grada je pripojen 1. brigadi kao njezin 5. bataljun.
Nakon oslobođenja, Šibenik je nakratko, 1. siječnja 1945., postao i sjedište hrvatske državne vlasti, ZAVNOH-a, pa time i glavni grad Hrvatske. Što će ostati do oslobođenja Zagreba.
Prijeratni, težački Šibenik imao je oko 16 tisuća stanovnika, a u vrijeme socijalizma izrastao je u perjanicu hrvatske i jugoslavenske industrije ( aluminij, crna metalurgija, plastične prerađevine, luka rasutih tereta, pomorski i vinarski grad…) sa 41 tisućom stanovnika prema popisu iz 1991. Paralelno s ekspanzijom industrije, Šibenik se postupno i turistički razvija pa je pred rat, 1990. u njegovim turističkim kapacitetima boravilo 400 tisuća turista koji su ostvarili 3,5 milijuna noćenja. U neovisnoj Hrvatskoj, Šibenik je nažalost doživio potpunu deindustrijalizaicju, pa je danas u tom gradu preživjela, u znatno reduciranom opsegu, tek aluminijska industrija ( zahvaljujući slovenskom IMPOL-u koji je vlasnik nekadašnjeg TLM-a).
Šibenik je u Drugom svjetskom ratu imao velike ljudske žrtve, ali njegovi su borci na svim ratištima bili u prvim redovima, i na Sutjesci, i na Neretvi, baš kao što će se hrabrošću iskazati i u Domovinskom ratu. Nažalost, u neovisnoj Hrvatskoj ta se šibenska žrtva i junaštvo minorizira, ignorira ili čak negira. Slave se samo junaci Domovinskog rata, a zatiru spomenici palim borcima Drugog svjetskog rata, pa i kada su za slobodu svoje zemlje i svog naroda život dali u prvoj mladosti.
Godinama su samo malobrojni antifašisti obilježavali Dan oslobođenja Šibenika, 3. studenoga i odlazili u spomen-park na Šubićevcu položiti vijence i svijeće strijeljenom Radi Končaru i drugovima. Danas im se u tom činu poštovanja i pijeteta pridružuju i predstavnici Grada Šibenika.
