Umjesto u svibnju, na otoku Zlarinu, koronakriza je tradicionalne susrete makedonskih i hrvatskih pisaca, pjesnika, publicista i novinara, koje svake godine okuplja šibenska udruga Hrvatsko-makedonska tangenta, ove, 2020., usidrila u listopadu, u Šibeniku. Susreti su reducirani na hrvatsku “komponentu” i naturalizirane šibenske Makedonce. Oni iz Sjeverne Makedonije, zbog Covida-19, ostali su kod kuće…
Ovogodišnji su susreti i preimenovani u “Dane makedonske kulture”, a svjedočili su im sa zadovoljstvom veleposlanik Sjeverne Makedonije Nazif Djaferi, saborska zastupnica nacionalnih manjina Ermina Lekaj Prljaskaj, koja uz ostale, u Saboru zastupa i makedonsku manjinu u Hrvatskoj, te šibenski gradonačelnik Željko Burić.
Hrvatska i Sjeverna Makedonija imaju tradicionalno dobre i prijateljske odnose koji su iz godine u godinu u uzlaznoj putanji, a na svoj način tome sasvim sigurno pridonose i pisci, pjesnici i novinari dviju država svojim susretima, razmjenama i suradnjom.
“Dani makedonske kulture” u Šibeniku otvoreni su izložbom “šibenske Makedonke” Olivere Vapske, koja već sedam godina živi u Šibeniku i stvara unikatne radove u filigranskoj tehnici srmenim koncem.
A zahvaljujući “nekoj tajnoj vezi” , ove su godine Šibenčnima donijeli iznimno zanimljiv susret s hrvatskim piscima i novinarima Antom Tomićem i Renatom Baretićem koji su govorili o svojim iskustvima ekranizacije njihovih romana. Oba su se mogla pohvaliti samo s dobrim iskustvom, s tim da Baretić nakon pristanka da se njegov roman ekranizira dalje ne želi sudjelovati u filmskoj realizaciji priče ni na koji način, kako ne bi opterećivao redatelja i glumce svojim eventualnim primjedbama, za razliku od Tomića koji nema problem s redateljskim intervencijama u njegovo djelo, jer, kad je pristao, ne želi više mudrovati oko toga.
Baretić je pisac inspiracije, a Tomić rado piše po narudžbi a inspiracija je, veli, za amatere.
Renatu Baretiću je ekraniziran roman “Osmi povjerenik”, ali je pisao scenarije za serije, od kojih su mu najdraži “Dnevnik malog Perice” koji je pisao s Emirom Imamovićem Pirkeom i “Arhipelag Brijuni” koji nikad nije realiziran zbog ocjene da u njemu Tito nije dovoljno negativno prikazan.
I dok je Baretiću jako bitno da zna kraj romana, da zna cilj kojem priča vodi, kako bi mogao razvijati likove, Tomić nikad ne zna kakav će biti kraj, ali mu je bitno da bude happy end, jer ne voli tužne, tragične završetke, s obzirom da ih život takvih sasvim dovoljno režira, pa mu pisanje služi kao bijeg od ružne realnosti. Tomić ističe kako mu poseban ushit stvara kad spozna da su se njegovi likovi odmetnuli, da imaju neki svoj život sasvim mimo njegove volje, da izgovaraju rečenice koje njemu dotad nisu ni pale na pamet.
Najjeftiniji film po Tomićevom scenariju je “Ustav Republike Hrvatske” kojeg je radio s Rajkom Grlićem, a najskuplji, kako je kazao, “Karaula”. Sudeći po oduševljenju s kojim i danas govori o Ustavu Republike Hrvatske, čini se da je to jedno od njegovih najboljih “filmskih iskustava”, a radili su ga, ispričao je, jer jedan skupi projekt zbog manjka para nisu mogli realizirati, pa su odlučili napraviti nešto jeftino. I napravili su filmsku priču sa samo tri lika u dva stana. Kad je film snimljen, oduševio ga je lik transvestita, kojeg je sklepao od nemogućih elemenata, a kojeg je maestralno odigrao veliki glumac Nebojša Glogovac i film je zaista ispao sjajno.
Baš kao i Tomić, koji nije krio oduševljenje Glogovcem, i Baretić je oduševljen Goranom Navojcem koji je u ekranizaciju njegova “Osmog povjerenika” uskočio u zadnji trenutak, i de facto na putu do seta upoznao se s ulogom za koju je većinu kadrova snimio u jednom danu. Također je oduševljen i glumačkom magijom koju proizvodi sjajna Zrinka Cvitešić kojom je doslovce bio impresioniran u filmu “Što je muškarac bez brkova” snimljenom po Tomićevom romanu.
Razgovaralo se i o tome koliko je za njih bilo poticajno stvaranje u koronakrizi, no i tu su se razlikovali. Baretiću je izolacija u početku teško pala i nije ga osobito motivirala na rad, iako spada među one koji ne izlaze previše ni u redovnim, “zdravim vremenima”. Tomiću je, pak, izolacija dobro došla, jer mu je odgovarala ta tišina koja ga je odjednom okruživala. Početno je bio oduševljen kako građani reagiraju u uvjetima pandemijske tiranije, samodisciplinirani i slijepo slušaju diktat stožera, štoviše i spremno prokazuju susjede koji krše regule, bilo da su odbijali nositi maske ili izlazili svojevoljno iz samoizolacije. Kada su mjere popustile, iako bi inače prvi podržao građanski bunt, zgrozio se na kojekakvim teorijama urote i buntom kojeg su demonstrirali Toni Cetinski i Karolina Vidović Krišto.
Dani makedonske kulture u Šibeniku završeni su kako i priliči- redom tradicionalnih makedonskih jela, redom proze i poezije, redom dalmatinske pisme, a sve to odigralo se u jednom prijateljskom, tipično dalmatinskom, crničkom oboru ( dvorištu).
Dogodine sve ispočetka na Zlarinu, u svibnju, ili, pokaže li se korona žilavijom negoli mislimo, u listopadu, ponovo u Šibeniku.
