Mahom domovinske registarske oznake automobila parkiranih uz rub asfaltirane ceste izvan zaštitne ograde festivalske lokacije na Martinskoj s pogledom na Šibenik otkrivaju da je i publika, ne samo line up ovogodišnjeg corona dance izdanja 18. po redu Seasplash festivala, skoro pa isključivo domaća. Malo je među njima šibenskih. Čini se da ljudi iz grada s druge strane zaljeva nisu još kao svoj prigrlili festival koji im je lani sletio na Martinsku iz Pule, u paketu sa profesionalizmom i produkcijskim žarom organizatora iz tamošnjeg kulturno-poduzetničkog kolektiva Pozitivan ritam. U festivalskoj ekspanziji koja se posljednjih desetak godina zaigrala na šibenskim pozornicama doživljavaju ga vjerojatno kao još samo jednim u nepreglednom festivalskom moru. Ne znaju valjda da je Seasplash puno više na različitim razinama i da bi u nadolazećim sezonama poslije ove COVID-19 sezone mogao Šibeniku postati točkom preokreta, sličnoj onoj kada se 2011. u bivšu vojarnu Bribirskih knezova spustio nikad prežaljeni Terraneo i pokazao lokalnom grintanju i pesimizmu da se mogu raditi velike stvari.
Foto: TRIS/G.Šimac
Široki osmijeh i sijedi bradica i brk neuobičajeno razdraganog zaštitara dočekali su nas sa druge strane prve festivalske zaštitne ograde odakle se dalje automobilom smije samo s dobrim razlogom i dozvolom organizatora. Na mjestu smo na kojem se od asfaltirane ceste poviše istraživačke postaje Zavoda za istraživanje mora i okoliša Instituta Ruđer Bošković odvaja makadam prema šibenskom kanalu svetog Nikole. Makadam je nakon tridesetak godina prošle godine popravljen. Rupe je zakrpala festivalska produkcija i osvijetlila prilazni put priručno postavljenom vanjskom rasvjetom, spojenom vanjskim kabelom sa trafostanicom u nekadašnjem autokampu propalog poduzeća Rivijera koje je zadnji puta uspješno poslovalo u kasnim godinama socijalizma, a danas grca u stečaju i čeka likvidaciju. Od razdraganog zaštitara do ostataka recepcije nekadašnjeg autokampa na kojoj se vežu festivalske narukvice hodamo petnaestak minuta. Hodamo makadamom okruženi divljom dalmatinskom mješavinom makije i alepskog bora. Guštamo u sutonu i pogledu na svjetla s druge strane zaljeva koja se lagano pale.
Stara i nova festivalska pravila
Uz standardni obred vezivanja festivalskih narukvica, za ovo corona dance izdanje važi i novo epidemiološko pravilo ostavljanja osobnih podataka sa svrhom praćenja kontakata u slučaju da se eventualno utvrdi da je netko zaražen koronavirusom na Seasplashu ostvarivao s drugima bliske fizičke kontakte i možda koga zarazio. Ide to brzo, opušteno, nasmijano i bez imalo pompe. Na stolu su tri upisne liste, cure iz organizacije imaju ih na oku, a raspoložena ekipa ispred nas nonšalantno prihvaća to novo pravilo, kao još jedno u standardnoj proceduri ulaska na festival. Upisanih osobnih podataka u upisnu listu idemo do zaštitne ograde odakle se dalje smije samo s festivalskom narukvicom. Staro pravilo nalaže da je pokažemo zaštitaru, a dodatno novo da nam zaštitar približi digitalni toplomjer čelu i izmjeri tjelesnu temperaturu. Malo je neobičan osjećaj ako vam nisu dotad približavali toplomjer čelu, ali zaboravi se nakon par sekundi sa novim festivalskim podražajima i navikne nakon par približavanja. Sa epidemiološki prihvatljivom tjelesnom temperaturom ulazimo u zonu pozornica i prateće festivalske infrastrukture. U prostoru smo bivšeg autokampa koji je uz rijetke i slabašne inicijative na dijelovima impozantnog i atraktivnog terena u zadnjih par desetljeća oživljavao pankerskim veselicama ili planinarskim susretima ali najviše zapušten propadao. Ulazimo na plato okružen šumarcima bora i uz igru svjetlosti šarenih instalacija i dekorativnih rješenja po DIY principima uranjamo u čaroliju Seasplash festivala.
Foto; TRIS/G.Šimac
Idemo polako prema kafiću u derutnoj zgradi nekadašnjeg turističkog kompleksa, improviziranom ugostiteljskom objektu sa štekatom od recikliranog inventara i održivih outdoor rješenja, uz Chillsplash pozornicu na zatrpanom bazenu s pogledom na grad. Od pet popodne do devet navečer, u chill terminu za zagrijavanje, ispred nje ne pleše nitko, a kada u devet krenu svirke na druge dvije pozornice ova se gasi i ostaje raditi samo kafić uz tihu glazbu i festivalski žamor.
Foto: TRIS/G.Šimac
Sjedi se za stolovima, lagano ćakula, piju uglavnom pivo i sokovi., a DJ i ove godine vrti iz lanjske instalacije drvene replike legendarne ‘Slavke‘, motornog broda kojim je kapetanica Slavka Berović šezdesetih godina prošloga stoljeća prevozila kupače iz Doca na Martinsku. Čini nam se da je instalacija nešto šarenija, a ne pamtimo od lani ni statuu mornara s bradom u obliku ljubičaste hobotnice. Piće se prodaje po fer cijenama, pivo nije ni toplo ni razvodnjeno niti sa pjenom do polovice kakvo se zna zateći na nekim drugim festivalima.
Foto: TRIS/G.Šimac
Na ovom corona dance izdanju kada je svaki posjetitelj Seasplasha mogao da je htio imati i par desetaka metara kvadratnih za potrebe fizičke distance na red se praktički nije čekalo ništa. Za šankom je dezinficijens, ima ih zapravo na svakom koraku koji zahtijeva dezinficiranje ruku, a djevojke i mladići koji prodaju piće u kreativno uređenoj zgradi nekadašnjeg restorana propisno su maskirani. Gužve nema ni pred sanitarnim čvorovima opremljenim dezinficijens-aparatima, što se čini zgodnim rješenjem i nakon što prođu epidemiološki rizici, za događaje bez tekuće vode na kojima se nužda obavlja u kemijskim zahodima, a ruke obično brišu vlažnim maramicama.
Foto: TRIS/G.Šimac
Ne čeka se dugo niti pred kamperom preuređenim u fast-food zalogajnicu sa izvrsnim burgerima od konoplje, ukusnim falafelima, veganskim varijantama kebaba, sočnim kus-kusom s povrćem i drugim bezmesnim delicijama.. Tko je imao dodatnu potrebu mogao je prije nego li prione jelu i ovdje još jednom proći ruke dezinficijensom.
Foto: TRIS/G.Šimac
Nešto su sitno možda i uprihodili prodavači etno odjeće i modnih dodataka, kao i PDV dućan ploča i majica, Hare Krišna aktivisti i drugi festivalski ponuditelji roba i usluga, ali za zaradu je, čini nam se odokativnom procjenom, ove godine na Seasplashu ipak bilo premalo ljudi.
Foto: TRIS/G.Šimac
Na Soundsplash stageu na betonskom platou pod svjetlećim tornjem u skrivenom šumarku u psihodeličnim bojama skupila se solidna gomilica, taman da nije prazno, a opet dovoljno za poštivanje pravila raznaka. Ovdje se već i pleše ili barem pomiče u mjestu, na malo tvrđe i plesnije beatove. a opasnost da nas netko zaigran prolije pivom, nagazi ili ubode laktom u leđa svedena je na minimum. Ljubitelji elektronskog zvuka koji ne bježe od reggae-dub-drum’n’bass-dancehall-jungle-ska varijanti mogli su ove godine na Soundsplash stageu otvoriti neke nove vidike, od setova imaginarnog kolektiva Barabadub Sound Kolektiv do zagrebačkog dubstepera zvanog Inka.
Foto: TRIS/G.Šimac
Titulu ovogodišnjih corona dance headlinera ponijeli su Zion Train, britanski pioniri duba s kraja osamdesetih prošlog stoljeća, u oslabljenoj konkurenciji iz koje su ispali zbog epidemije otkazani slavni englesko-indijski kolektiv Asian Dub Foundation i novozelandski elektronski duo Pitch Black. Jednu od nastalih rupa u line-upu uskočio je popuniti Ilko Čulić koji nam kaže da je došao dati podršku festivalu koji ni korona-situacija ne može zaustaviti i da Martinska u kombinaciji s ekipom Pozitivnog ritma ima ogroman potencijal postati najbolja festivalska lokacija na Jadranu.
Ilko Čulić na Seasplashu kao DJ (foto Tris/G. Šimac)
Vrtio je i hip-hoper Phat Phillie, a sjelo nam je na Mainstageu i tvrdo repanje osječkog repera Kandžije kojemu je u goste uskočio Luka iz TBF-a. Ljudi je dovoljno za lako nalaženje, neometano promatranje i distancirano plesanje. Poštuje se osobni prostor, prijazno i bez imalo stresa, pomičemo se ako zatreba jedni drugima, ali prostora je više nego dovoljno da i najzabrinutiji nemaju opravdanog razloga misliti na epidemiološke rizike. Na festivalskoj lokaciji koja u ovom obuhvatu zaštitne ograde može primiti pet tisuća ljudi bilo nas je u špici valjda tisuću.
Foto: TRIS/G.Šimac
Prije nego što odemo sa lokacije koju je uz gomilu entuzijazma, puno fizičkog rada i pruženu ruku šibenske gradske administracije lani za četrdesetak dana u red dovela ekipa pulskog Pozitivnog ritma, vratimo se na trenutak gore postavljenoj tezi da bi u nadolazećim sezonama Seasplash poput nekad Terranea mogao Šibeniku postati točkom preokreta.
Ove sezone Martinska pleše i na Slurpu!
Po gabaritima, zvučnim i prosječnom pratitelju glazbe poznatim imenima, Seasplash i Terraneo bitno su, dakako, različiti festivali i jasno je da žanrovski reggae-dub-drum’n’bass-dancehall-jungle-ska festival ne može privući The Prodigy ili The National daleko masovniju publiku. No, prije nego što lani popravljenim makadamom odšetamo s noge na nogu sa festivalske lokacije dobro bi bilo prisjetiti se da je ekipa iz Pozitivnog ritma produkcijski hendlala i puno veće i zahtjevnije festivale Outlook i Dimensions sa desecima tisuća posjetitelja, ali i to da ovoga ljeta na Martinskoj imamo priliku plesati i na Slurpu!, festivalu elektronske glazbe koji je nakon osam godina preseljen iz Pule.
Foto: TRIS/G.Šimac
Ekipa Pozitivnog ritma prošle je sezone spletom niza okolnosti eksperimentalno dovela Seasplash da zapljusne šibenske obale i pokrenula, po ozbiljnom i profesionalnom pristupu sudeći, dugoročni projekt pretvaranja zapuštene i zaboravljene Martinske u najbolju festivalsku lokaciju na Jadranu koja će u nadolazećim sezonama vrlo vjerojatno ugostiti mnoge veće i manje glazbene festivale.
Foto: TRIS/G.Šimac
Nije u priči nimalo nevažno ni to da je Vedran Meniga, glavni menadžer i kreativni direktor Pozitivnog ritma, izdanak šibenske alternativne scene devedesetih i bubnjar hardcore punk benda Nula, najutjecajnijeg šibenskog benda svih vremena koji će ovoga ljeta na Martinskoj odsvirati povratnički koncert. Prije nego što do sljedećeg festivala odemo s Martinske, spomenimo i to kako mu je glavna motivacija da se od lani prihvati projekta Martinska bila povezanost sa rodnim gradom, odlična atmosfera za suradnju te uspješno javno-privatno partnerstvo s naglaskom na kreativne sadržaje i nezavisnu kulturu koja potiče interakcije i donosi korist zajednici.
Foto: TRIS/G.Šimac
Na kraju ovogodišnjeg izdanja Seasplasha koji publika iz grada s druge strane zaljeva nije još prigrlila kao svoj prisjetimo se i Meniginih lanjskih riječi kako žele da grad doživi simbiozu sa prostorom Martinske i da za sada rade eksperimentalno događanja manjeg kapaciteta kako bi bili sigurni da priča može ići dalje i da ima potencijal rasta. Ove krizne 2020. godine u ovom nenormalnom vremenu Seasplash nam je omogućio četiri dana utopijske normalnosti i osjećaj slobode koji nisu pokvarili mjerenje tjelesne temperature na ulazu i dezinficijensi na svakom koraku. Ekipa kulturno-poduzetničkog kolektiva Pozitivan ritam odlučila je epidemiji usprkos da će ove COVID-19 sezone Martinska biti jedna od rijetkih festivalskih oaza u Europi, nasmijana jadranska utopija u kojoj mnoge stvari, pa i provođenje epidemioloških mjera, funkcioniraju bolje, profesionalnije, opuštenije i humanije nego u svijetu i društvu koji je okružuju.
Foto: TRIS/G.Šimac
