Alemka Markotić, ravnateljica zagrebačke Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”, specijalistica infektologije, znanstvenica i članica Nacionalnog kriznog stožera za borbu protiv pandemije koronavirusa, uz ministra zdravstva Vilija Beroša, osoba je kojoj se u ovim danima krize najviše vjeruje, čije se riječi s pažnjom slušaju i upijaju. Nenametljiva, jasna, koncizna, dr. Markotić ne pati od viška riječi i viška samodopadnosti, ne impresioniraju je kamere ni medijska pažnja koju konzumira u najmanjoj količini u kojoj može u zadanim okolnostima. Kad se ona pojavi na malim ekranima, svi ušutkuju svoje nestašne ukućane, jer žele čuti svaku njezinu riječ, svaku preporuku, savjet za lakše prevladavanje zaraze koja je gotovo pokorila svijet.
I kad pročitate u Večernjem listu kako su nedavno njezini kolege iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti ( HAZU ) odbili prijedlog da profesorica Markotić postane redovni član HAZU-a, sa zasluženim statusom punopravne akademkinje, uhvati vas trenutno bijes. Tko su ti “selektori” i cenzori koji sjede u Akademiji, a kojima dr. Markotić nije po volji? Koji su to njihovi argumenti za odbijanje vrhunske stručnjakinje, koja je članica –suradnica Akademije već osam godina ( od 2012. ), koja je objavila u najprestižnijim medicinskim časopisima seriju znanstvenih radova, koja ima ugled, znanje i priznanje svjetskih stručnih , akademskih krugova. Ali ne i domaćih. Za njih je – nepodobna!
Nepodobna!
“Večernjak” piše da samozatajnoj, vrhunskoj profesionalki i znanstvenici nije problem stručnost, niti je u tom segmentu bilo tko od akademijinih licemjera osporava ( a i kako bi kad je za nekoliko klasa iznad mnogih od njih koji tamo odavno sjede!? ) , nego manjak vještine lobiranja ??? Za boga miloga, zar o sposobnosti lobiranja zavisi tko će u taj elitni krug znanstvenika i umjetnika biti pripušten, a ne o njihovom radu i djelima koja iza njih stoje?!
Potkraj prosinca prošle ( 2019. ) profesoricu Markotić je za titulu “akademika” predložio akademik Dragan Dekaris, a na listi kandidiranih , uz nju, za nove članove Razreda za medicinske znanosti ( koji broji 16 akademika) predloženo je još sedam liječnika, ali je od njih osmero u spomenutom Razredu bilo mjesta i mogućnosti za izbor samo- troje.
Nažalost, dr. Alemka Markotić u tajnom glasanju na izbornoj sjednici održanoj u veljači ove godine, pred samo osnivanje Nacionalnog stožera kad je koronavirus već uzimao svoj danak u Kini, nije dobila potreban, minimalan broj ( bar 9 ) glasova, pa su status kandidata za redovno članstvo izborila samo dva liječnika s Rebra ( Bojan Jelaković i Željko Kaštelan ), a akademici će postati kad ih potvrdi Skupština HAZU-a. Treba reći da je za treće mjesto u medicinskom razredu Akademije proveden i drugi krug glasanja, u kojem je, prema navodima “VL-a”, Alemka Markotić dobila još manje glasova ( prvi put je dobila pet, a drugi, svega četiri ! ). U drugom krugu nitko od tri predložena kandidata nije osvojio potreban broj glasova, pa je to, predviđeno treće mjesto za novog redovnog člana Razreda, ostalo upražnjeno. Zbog manjkavog lobiranja?! Imaju sad, svo troje, dvije godine na raspolaganju da se nauče i tom umijeću, jer će novu priliku za dobivanje statusa akademika imati tek potkraj 2022. Zato, lobiranje, lobiranje, manite struku i izvrsnost!
Životopis bez premca
Kad pročitate impresivan životopis prof. Markotić upada vam u oko samo jedan jedini razlog koji je tzv. akademicima u HAZU mogao biti smetnja u objektivnoj valorizaciji prijedloga da ova vrsna stručnjakinja napokon dobije zasluženi akademski status.
Dr. Markotić, ravnateljica Klinike za infektivne bolesti “Dr Fran Mihaljević”, redovna profesorica Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, pročelnica Zavoda za urogenitalne infekcije te voditeljica Znanstvene jedinice kao i laboratorija za 3. stupanj biosigurnosti, diplomirala je, naime, 1989. na Medicinskom fakultetu u Sarajevu ( BiH ), magistrirala u području mikrobiologije i parazitologije ( 1996. ) te doktorirala u području infektivnih bolesti ( 1999. ) na zagrebačkom Medicinskom fakultetu. Specijalist je infektologije ( 2007. ) i kliničke imunologije ( 1997. , BiH ), kako stoji u njezinom životopisu. A to nije na razini “punokrvnog hrvatstva” kakvo se preferira kod buduće akademkinje…
Karijeru znanstvenice je započela na Medicinskom fakultetu u Sarajevu gdje je živjela i radila trideset godina, i to joj je danas, u ovom primitivnom (para)državotvornom okruženju lažnih domoljuba i “autentičnih Hrvata”, vjerojatno uteg koji je drži s druge strane Akademije, makar kao redovnog člana…
Njezine znanstvene reference su takve da ne biste imali strpljenja čitati sve što bismo mogli nabrojiti, a ta je specijalistica i znanstvenica karijeru započela radom na međunarodnom projektu istraživanja učinkovitosti ribavirina u liječenju hantavirusnih infekcija, u suradnji s US Army Medical Research Institute for Infectious Diseases (USAMRIID ), Frederick, Maryland.
Dr. Markotić je bila stipendist National Academy of Sciences, National Research Council, SAD, za postdoktorska istraživanja imunopatogeneze hantavirusa u USAMRIID-u. Za rezultate ovih istraživanja je dobila Joel Dalrymple Memorial Award (American Society of Virology) i USAMRIID-ov novčić, kako stoji u njezinom obimnom životopisu. Dosad je dobila sedam nacionalnih i devet međunarodnih nagrada, pa između toga i godišnju nagradu HAZU-a za medicinu. Objavila je 98 recenziranih znanstvenih radova, među kojima su i radovi u prestižnim i cijenjenim časopisima kao što su Nature medicine i The Lancet, izlagala na domaćim i međunarodnim konferencijama ( preko stotinu ), držala predavanja na Columbia University u New York, National Institute for Allergy and Infectious Diseases, NIH, SAD; National Academy of Sciences, SAD u Istanbulu i Zagrebu; Poljskoj akademiji znanosti, Varšava; NATO međunarodnom simpoziju o biosigirnosti i biozaštiti u Milanu, Italija; na Konvenciji o biološkom oružju u UN-u u Ženevi i dr.
Bila je glavni istraživač na deset domaćih i tri inozemna projekta, trenutno je suvoditelj međunarodnog projekta Telemedicine na temu opasnih infektivnih bolesti u suradnji s Medical Branch University od Texas, Galveston, Teksas, SAD koji se održava na tri kontinenta ( SAD, Europa, Afrika ). Bila je, ili je još uvijek, suradnica na osam domaćih i međunarodnih znanstvenih projekata…
Treba li još?
Nije li i Đikić bio neprihvatljiv za HAZU?! Ili Brešan…?
Osnovala je Centar za emergentne i re-emergentne zarazne bolesti u Klinici, intenzivno sudjelovala u osnivanju i kreiranju pr vog hrvatskog BLS- 3 laboratorija za dijagnostiku opsanih uzročnika, a 2014. je osnovala Hrvatsko društvo za biosigurnost i biozaštitu pri HLZ-u.
Zašto dr. Markotić nije izabrana za redovnog člana HAZU-a? Zato što je trideset godina živjela i školovala se u multikulturalnoj i multinacionalnoj Bosni i Hercegovini, s kojom je proživjela i užase rata, najstrašnije ratno iskustvo na ovim prostorima? Tko su ti ljudi u Akademiji koji joj odriču pravo na titulu akademkinje?
To su oni isti kojima ni znanstvenik svjetskog formata i ugleda, dr. Ivan Đikić, kojega cijeli razvijeni svijet vabi, nije bio dovoljno dobar da ga pripuste u svoj “zatvoreni klub” navodne akademske elite, pa su ga držali tek kao člana suradnika i smišljali razloge kako opravdati takvu iracionalnost i glupost par excellence. Zar ti isti “selektori” i “cenzori” nisu za života ustrajno odbijali primiti u svoje društvo i književnog velikana Ivu Brešana, satiričara i dramatičara čiji nas je opus obogatio kao državu i društvo, a čiji je odlazak za kulturnu Hrvatsku nenadoknadiv gubitak? Brešan nije dočekao da ga prime u HAZU, doduše, bio je to profil umjetnika kojemu i nije bilo osobito stalo, ali ga je sigurno negdje u dubini takav odnos vrijeđao… Nije bio podoban, jer su njegovi građanski, ljudski stavovi bili više lijevi negoli desni. A HAZU je davno zarobljen desnim svjetonazorom, jer je u Hrvatskoj naprosto konkurentniji…
Dakle, prof. Markotić je i dalje, osam godina poslije, tek član-suradnik HAZU-a , unatoč svojim međunarodnim znanstvenim priznanjima i referencama, unatoč svojoj dokazanoj izvrsnosti, jer tim infiltriranim politikantima koji se razmeću, često nezasluženo, akademskim titulama, nije bila po ( politikantskoj ) volji . Možda je najprikladnije za to društvo da umjesto Đikića i Markotić ( za Brešana je prekasno, otišao je…) u HAZU brzopotezno, s titulom akademika, prime Dragana Čovića ili Milana Bandića kojima su, mimo svih znanstvenih regula i standarda izvrsnosti, podijelili ili obećali počasne doktorate… A čak za to ne bi morali ni lobirati. Ima tko će za njih to odraditi. “Akademski”…
